Džamije, replika sebilja, trgovine, restorani, pekare, mesare, osiguravajuće firme, špediterske usluge i trgovine s bosanskohercegovačkim proizvodima, a bosanski jezik čuje se na ulici. Sve je to sasvim normalno u gradu koji se nerijetko naziva “mala Bosna”. Na osnovu svega navedenog, reklo bi se da je to sasvim običan bosanskohercegovački grad.
Međutim, “mala Bosna” smještena je u St. Louisu (SAD), nekoliko hiljada kilometara daleko od Bosne i Hercegovine. Manje-više je poznato da je veliki broj bosanskohercegovačkih građana, prije svega Bošnjaka, zbog agresije i rata, etničkog čišćenja i genocida, svoje utočište pronašao u St. Louisu, gradu koji su 1763. godine osnovali francuski kolonijalni trgovci Pierre Laclède i Auguste Chouteau i nazvali ga prema francuskom kralju Luju IX. Grad je devedesetih godina prošlog stoljeća upao u veliku krizu, tako da su mnogi dijelovi grada ostali gotovo pusti, a Bošnjaci koji su došli kao izbjeglice u ovaj grad popunili su te praznine. Naselili su se u stanovima, radna mjesta pronašli u trgovinama, restoranima ili gradilištima. Kasnije su počeli otvarati i pokretati vlastite biznise, tako da danas u St. Louisu egzistira veliki broj firmi koje su izgradili Bošnjaci.
Poznato je da su se Bošnjaci dobro integrirali i izgradili jaku zajednicu. Danas, prema pretpostavkama, u St. Louisu živi više od 70 hiljada Bošnjaka. Godine 2013. izgradili se u gradu repliku sebilja kao poklon gradu prilikom obilježavanja 250 godina od osnivanja St. Louisa. Kada posjetite St. Louis, ne morate nikoga pitati kako žive Bošnjaci u ovom gradu, dovoljno je vidjeti šta su sve izgradili i kako su se snašli. Ipak, izgradnja jake zajednice Bošnjaka u St. Louisu trajala je godinama i još uvijek traje. Amerikanci će se složiti da su Bošnjaci vjerovatno jedna od najboljih stvari koja se desila ovom gradu.
Tog je mišljenja i profesor Ron Klutho, koji je godinama radio s Bošnjacima koji su dolazili u ovaj grad, pomagao im u njihovim prvim koracima i pronalaženju prvih poslova s obzirom na to da je radio za humanitarne i crkvene organizacije koje su prve pružile pomoć Bošnjacima koji su dolazili u ovaj grad.
Ron ili Amir Amerikanac, kako su mu Bošnjaci dali ime i po kojem ga prepoznaju, kaže da su “Bošnjaci definitivno donijeli veliku korist St. Louisu”.
“Prve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u St. Louis došle su, mislim, 1993. godine. Tada sam upoznao jedan mladi bračni par iz Zvornika. Oni nisu znali engleski, ja nisam znao bosanski i sporazumijevali smo se kako smo znali i umjeli, na sve moguće načine. Nakon toga sam upoznao njihove komšije i tako se krug širio. I danas imam telefonski imenik koji je ispunjen samo imenima Bosanaca. Oni su mi dali ime Amir. Mislim da je svakom strancu koji dođe u Ameriku bitno da ima nekoga ko će mu pomoći oko osnovnih stvari. Mnogima sam ovdje ja bio ta veza, i drago mi je zbog toga”, kaže ovaj profesor koji govori sedam jezika. Između ostalog, i bosanski.
Za ljude iz Bosne i Hercegovine kaže: “Bosanci su donijeli dobro St. Louisu. Kada su došli ovdje, nisu oni čekali da im neko nešto pokloni, da im osigura nešto, nego su se odmah prihvatili posla. Kupili su kuće koje su bile u lošem stanju, a danas izgledaju odlično. Naselili su jedan dio grada koji je bio tada jako loš i ponovo su ga izgradili svojim sposobnostima. Ekonomski su doprinijeli gradu jer su otvorili biznise. Prije više od stotinu godina dio grada gdje su kasnije došli ljudi iz Bosne i Hercegovine bio je naseljen Nijemcima. To je bio jako fin i čist dio grada. Zbog ekonomskog propadanja i kasnije loših uvjeta života, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, taj dio grada postao je jako loš. Trebalo je dosta vremena da prođe i da dođu ljudi iz Bosne i opet taj dio grada učine i naprave lijepim. Spasili su taj dio grada. Sada u tom dijelu grada nije koncentracija Bosanaca kao prije nekoliko godina, jer su u mogućnosti da kupuju bolje kuće, da šalju djecu u bolje škole, otvaraju i šire svoje firme, što je dobro. Mada mislim da niko kao ljudi iz Bosne neće paziti i čuvati taj dio grada. Sve je to veliki benefit za St. Louis.”
U prvim godinama, po dolasku, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine bile su se naselile širom SAD-a. Međutim, ubrzo je veliki broj njih počeo dolaziti u St. Louis te su jedni drugima pomagali. Amir kaže da je razlog taj što u “St. Louisu ima bujruma, a život je jeftiniji nego u nekim drugim većim gradovima”.
“Velika zajednica omogućila je situaciju da mnogi koji su došli ovdje uopće nisu morali naučiti engleski jezik jer im nije potreban. Iako smatram da bi bilo dobro da su naučili, ali, jednostavno, ovdje se bosanski čuje na svakom koraku. Ja govorim bosanski, iako to nije idealno, ali pričamo. Ovdje je drugi jezik bosanski. Trudio sam se da naučim bosanski, iako je bilo mnogo komičnih situacija. Zamislite samo situaciju gdje jedan Amerikanac traži čaj od šipka. Uglavnom, za ljude ovdje koji su došli iz Bosne i Hercegovine, moje Bosance, mogu reći da su vrijedni, duhoviti i nevjerovatno gostoljubivi, kod njih uvijek ima bujruma, dočekuju te u svojoj kući kao rođenog brata, ispraćaju s osmijehom, riječima alahimanet i dođi nam opet”, kaže na kraju Ron ili Amir, koji više od 20 godina radi s izbjeglicama, najviše Bošnjacima. Danas je koordinator u servisu koji pomaže izbjeglicama iz Sirije i drugih bliskoistočnih zemalja.
Stav
