„Mi limitavo di amare te“ , knjiga koja se čita više puta

Piše: Jagoda Savić

„Mi limitavo di amare te“ , knjiga koja se čita više puta

.

           Knjiga „ Mi limitavo di amare te“, izašla iz štampe u izdavačkoj kući „Feltrinelli“ iz Milana,  bi se, obzirom na kontekst mogla prevesti sa  „Odupirao sam se  da te volim“. Knjiga  govori o djeci iz Doma Bjelave koja su početkom rata u BiH 1992 godine odvedena u Italiju i trenutno je apsolutni hit u Italiji.  Od 31 januara 2023 godine je imala 125 naslova u medijima, najava izlaska iz štampe, novinskih članaka, tekstova na portalima, televizijskih priloga, javnih prezentacija knjige sa autoricom i mišljenja poznavalaca književnosti na društvenim mrežama. Četrdeset šest štićenika Doma Bjelave iz Sarajeva je bilo  izmještena u Italiju, a ova knjiga opisuje odlazak i život njih petoro. Treba posebno istaći da je knjiga Roselle Postorino  roman inspirisan tim događajima, i da se radi o umjetničkoj fikciji a ne o novinarskom dokumentovanju događaja koji su u knjizi opisani. Glavni likovi knjige su izmišljena imena Danilo, Nada, Omar, Sen i Jagoda.  

             Kako je uobičajeno u ovakvoj vrsti tekstova, treba najprije nešto reći o samom autoru. Rosella Postorino je talijanska književnica koja je 2018 godine objavila roman „Kušačice“ koji je prodat u pola miliona primjeraka i preveden na 32 jezika. Ovaj roman je u Italiji dobio nagrade Premio Campiello,  Premio Pozzale Luigi Russo,  Premio Rapallo, Premio Vigevano Lucio Mastronardi, Premio Letterario Chianti,  Premio Wondy,  Premio Sognalib(e)ro i u Francuskoj  il Prix Jean-Monnet. Od njenih ostalih knjiga treba pomenuti „Soba iznad“ objavljenu 2018, „Ljeto kad smo izgubili Boga“ objavljenu  2021, koja je dobila nagrade Premio Benedetto Croce i Premio speciale della giuria Cesare De Lollis,  kao i „Poslušno tijelo“  2013 koje je dobilo nagradu   Premio Rapallo za prvi objavljeni rad,i    drugo izdanje iz 2022 godine. Rosella Postorino je objavila i knjigu za djecu „Svi na vazduh“  2019  i knjigu za mlade „Ja, moj otac i mravi“ 2022 godine.

             Prije upoznavanja sa ovom knjigom, samo ću vas nakratko podsjetiti na stvarne događaje. Na početku rata 1992 godine, dječiji  dom Bjelave je bio stalno granatiran i djeca su bila bez struje, vode i hrane. Tadašnja direktorica doma Vera Zorić je ulagala nadljudske napore da djeci obezbijedi  neophodne uslove za život. Radi spašavanja života je grupa od 46 djece iz doma bila prebačena u Italiju. Od djece koja su tada izmještena u Italiju otprilike polovina je usvojena u Italiji bez saglasnosti njihovih bioloških roditelja, od kojih neki i dan danas traže svoju djecu.

I)Omar i katoličko krštenje

             Na mene je posebno jak utisak ostavila priča o Omaru, koji je pokazivao izrazitu neprilagođenost životu u Italiji zbog čega je  imao problematično ponašanje. Omara i njegovog brata Senadina, zvanog Sen, je Sud za maloljetnike u  Milanu povjerio na čuvanje supružnicima Mari i Matte, koji su ih kasnije i usvojili. Jedan od izvora Omarovih unutrašnjih napetosti je bilo i njihovo krštenje u katoličkoj vjeri.Rosella Postorino piše:

„Svake subote su imali sat katekizma kog je držao sveštenik, samo za njega i za Sena, što je bila usluga data zbog odanosti Mari i Matte. Ovaj par je  odlučio da se braća moraju krstiti. Pitali su ih za njihovo mišljenje. Omar nije rekao ništa i oni su to shvatili kao prihvatanje.

Ubrzo su lekcije sa sveštenikom počele da mu predstavljaju teret. U subotu popodne je planirao da ode u Moncu i nađe Nadu. Mari i Matte su međutim stalno imali obaveze sa prijateljima iz parohije i obavezivali su svoja  dva buduća sina da u njima učestvuju. Pozivali su ih da prave znak krsta kod svakog obroka i provjeravali su da li su čitali  molitve prije spavanja.

-U subotu neću moći ići na katekizam. Išao bih kod Nade.

-Slušaj, sveštenik će se uvrijediti.

U subotu je muž radio i Mari je podsjetila Omera da je katekizam vrlo važan, da sakrament krštenja mora da prihvati ozbiljno, kad ga je već izabrao.

-Ja nisam ništa izabrao. Ti meni želiš nametnuti tvoju vjeru.

-Pitali smo vas i ti nisi odbio. Kako mogu da znam šta misliš, ako to ne kažeš?

-Uradio ili ne uradio, potpuno mi je svjedno , dovoljno mi je da mi ne pušete  za vratom.

-Uvijek imaš tu mračnu facu, ne izustiš ni jednu riječ, ja ne mogu više, nemaš nikakvo poštovanje, nemaš. A sad ću te ja naučiti poštovanju. Uradi kako ti ja kažem, i idi na katekizam. To je za tvoje dobro i jednog dana ćeš mi biti zahvalan.

Puno kasnije je gledao fotografije  sa crkvenog obreda prve pričesti. Na njoj je Omar sa spuštenim pogledom, naslonjen koljenima na klupu i sa licem sakrivenim rukama. Svake  nedelje Omar je odljepljivao  hostiju sa nepca i pretvarao je u kašu, i nije vjerovao da predstavlja Kristovo tijelo.

II)Problemi u školi:

            Direktor škole je zvao telefonom roditelje da hitno dođu u školu. Saopštio im je da je  Omar suspendovan iz škole na dvije nedelje jer  se svađao  sa školskim drugovima, zatim da je jednog dječaka  prejako udario loptom na fizičkom, da je često  izostajao iz škole, i to sve za dva mjeseca od početka školske godine. Na kraju je napao jednu profesoricu. Ćutao je na njeno pitanje, a onda je uzeo gumicu za brisanje i udario je u lice. Svi su se smijali.

III)Tuča u kući:

          Matte ga je pitao da li se drogira. „Ako se drogiraš, nama možeš reći jer ti treba pomoć“. Mari i Matte  nisu znali da je Sen koristio hašiš , a ne Omar.  „Vi vjerujete Senu a ne meni.“  Omar je pokušao da pronađe hahiš u Senovoj sobi, u romanu gdje ga je sakrio, da bi im dokazao da nije problem on već Sen, ali hašiša tamo više nije bilo. Matte ga je uhvatio za ramena i rekao: „ A sad je dosta. Prestani“ . Omar ga je udario pesnicom u stomak. Mari je jauknula ali njih dvojica su se i dalje tukla i pali su na pod. Mari je plakala, a Omar joj se izvinavao.  Mari je rekla „Odlazi“, pa je  po drugi put rekla „Odlazi“. Omar se nadao da će Matte reći „Sad je dosta“, kao i svaki put, „pomirimo se, a skuter će za kaznu ostati u garaži dvije nedelje“.  Mari nije podigla pogled, a Matte je ćutao. Omar je izašao iz kuće i ništa nije ponio sa sobom.

IV) Omarov boravak van kuće:

              U ovom odjeljku se mora postaviti pitanje kako osoba bez novca može da preživi u velikom gradu ako nema ni kuću ni posao? Tačnije rečeno, da li je Omar mogao ostati samo na nivou problematičnog ponašanja ili je morao da padne u kriminal i čijom krivicom? Naime, kad je Omar otišao, Mari ga je svuda tražila, po šumi, po centru grada, po barovima, po prodavnicama.  On je hodao po barovima sa lošim društvom, „snifao“ je (udisao drogu na nos)   i plesao do zore,  ali niko nije htio da ga primi na spavanje pa je  lutao. U  pola sedam ujutro ga je policajac  udarao da ga probudi  pa je  pokupio  kartone na kojima je spavao. Jeo je malo i novac mu je trajao dvije nedelje, a zatim je  počeo  da prodaje drogu za jednog prodavca.

Uzeo je krevet u jednom stanu, snifao je sve više, sada po 5 grama dnevno, pa je završio u prenoćištu.  Na kraju zime je unutra bilo prevruće i smrdilo je  pa se vratio da spava po ulici, krao je po vozovima i po autobusima, prao veš na fontanama i sušio ih na zidu. Na njegov 18 rođendan neki  nepoznat  čovjek ga je pozvao u toalet stanice. Imao je oko 60 godina. Omar je unaprijed uzeo 50000 lira i kad ih je uzeo udario ga je i pobjegao. Čovjek ga je prijavio za krađu. Uhvaćen je koji dan kasnije dok je prodavao drogu. Iz Policije  su zvali njegove, ali niko nije otišao da ga vidi.

V) Nedostatak podrške u najbitnijem momentu

Najpotresniji dio knjige je odbacivanje Omara od strane njegovih usvojitelja u momentu kada su mu bili najpotrebniji. Kad je Omar izašao iz zatvora, odlučio je da prestane sa drogom i ostalim i zato se vratio mjesec dana pred Božić . Pozvonio je.

-Šta radiš ovdje?

Nije se čuo nikakav  klik metala, nikakva škripa, kapija je ostala zaključana.

-Šta želiš ?

-Vratio sam se.

-Odlazi, rekao je Matte.

-Izvinjavam se.

-Tražili smo te kao ludi , ona je izgubila zdravlje, šteta što si završio u zatvoru.

-Treba mi kuća.

-Mi nismo prenoćište,  mi smo osobe.

-Biće drugačije.

-Molim te, udalji se.

-Griješio sam prema tebi, ne zaslužujem da se zovem tvojim sinom.

-Griješio si Gospodu i nisi moj sin.

-Otvori mi, Omar je molio očajnim tonom.

-Rekao sam ti, ostavi na miru moju ženu ili ću zvati karabinjere.

-Ne možeš me otjerati, Matte, vikao je Omar.  Tvoja je dužnost da me ponovo primiš u kuću.

Na  balkonima su se pojavile komšije.

-Nije moja dužnost, punoljetan si.

-Po zakonu sam tvoj sin.

-Napravili smo zahtjev da se raskine usvojenje.

-Dok ne bude okončano, Omarov glas je drhtao , ja sam još uvijek tvoj sin.

Matte je pokušao da je  povede sa sobom ali je ona stiskala Omarovu ruku. Omar se odvojio od nje i ona je pošla prema kući.  Otkad je Omar u zatvoru Sen ga posjećuje otprilike svaka dva mjeseca, zadnji put mu je poslao peškir sa izvezenim inicijalima i rekao da je to poklon od mame. 

             Nakon ovih dijelova knjige nam je jasno da je razlog ovakvom interesovanju za knjigu najprije poseban senzibilitet  kojim je Rosella Postorino ušla u dušu svakog od to petoro djece. Prvi i osnovni kvalitet knjige je njena sofisticirana empatija, koja je prikazala dječije i mladalačke emocije  na koje ne možemo da ostanemo ravnodušni, pa  je Rosella uspjela da izgradi most između glavnih junaka i nas čitalaca. Drugo, Rosella opisuje  likove i događaje sa velikom preciznošću i radnja knjige teče kao da se upravo sada odigrava pred našim očima. Ukratko, Rosella posjeduje poseban dar  za pisanje, koji nam drži pažnju od prve do posljednje stranice pa nam se je teško odvojiti od knjige dok je cijelu ne pročitamo. Treće, Rosella je uspjela da opisane probleme te djece digne na viši nivo i izgradi nove spoznajne predodžbe o ovoj materiji, koje mogu da se odnose na bilo koje drugo izbjeglo dijete u svakoj zemlji u svijetu. Ako nakon čitanja Roselline knjige sretnemo neko drugo ratom  izmješteno dijete, potrudićemo se da ga što bolje shvatimo, jer nam je Rosella već pokazala koliko njihova psiha može da bude složena.

VI)Omarov odnos prema majci

Omar je jedne ratne godine od suda dobio obavještenje da mu je otac poginuo, ali je vjerovao da mu je majka živa. Brat ga je pitao: „Zar se ne sjećaš izvoda iz knjige umrlih od oca?“ „Tačno“, odgovorio je Omar, „primili smo njegov, ali ne od majke. Kunem ti se da je živa. Čuo sam je nakon granata, bio je to njen glas, govorila mi je „trči, trči,“ i ja sam to uradio, jer mi je to rekla ona. Majka nas nije ostavila“.

Omar je znao da je sud odlučio da djecu povjeri talijanskim porodicama sa obrazloženjem da od početka rata, od dolaska u Italiju,  nisu imali kontakte sa roditeljima. Bio je ogorčen na ovakvu odluke suda: „Ali bio je rat, kako su nas mogli zvati? Bombe su spriječile majku  da nam dolazi i u dom da nas posjeti, otputovali smo a da je nismo obavijestili , nije ni znala gdje smo! Odveli su nas a da ona nije mogla  ništa reći.“ Isto tako je znao  da Grad Milano više ne želi plaćati smještaj za njih pa je rekao: „ Meni nije važno da li me Italija želi ili ne želi. Ja svoju majku imam. Ja ne idem živjeti ni u kakvoj porodici“. Nadi je obećao da će je vratiti u Sarajevo, ali kada je sud donio odluku o smještaju u porodicu nije mogao da se odvoji od svog brata.

Nije bilo ništa pogrešno kod Mari e Matte, ali on nije bio sposoban da ih voli. Mari nije bila njegova majka i on svoju majku nije mogao da izda, čak i da je umrla on bi njegovao uspomenu na nju i ne bi mogao da voli više nikoga. Zašto bi trebao osjećati krivicu što ne privata ljubav dvoje stranaca? On ih nije volio, nije želio da ih voli.

VII)Pravni problemi Suda za maloljetnike u Milanu:

           Stvarni pravni problemi ove priče se nalaze izvan okvira interesovanja autorice Roselle Postorino. Iako nisu opisani u ovoj knjizi, nije zgoreg da ih se podsjetimo jer će čitanje Roselline knjige iz memorije naših građana izvući i one sadržaje koje bi naši nadležni organi najradije stavili pod debeli tepih. Izmještanje djece je bilo opravdano, ali su zahvaljujući „Prvoj dječijoj ambasadi“ Međaši Duška Tomića, koja je djecu izvela iz BiH, ta djeca su bila predata predstavnicima Grada Milano  bez ikakvih primopredajnih dokumenata. Iako je tada bio pravnik, Duško Tomić je zbog talijanskog Zakona o maloljetnicima djecu doveo u situaciju da  potpadnu pod jurisdikciju talijanskog suda za maloljetnike jer su bila bez roditeljske pratnje.         

Vijeće ministara BiH je oformilo ekspertnu grupu koja je trebala da ispita  sva događanja u vezi sa tom djecom. Prvi dio posla koji se odnosio na odlazak djece u Italiju je ekspertna grupa odradila bez krupnijih zamjerki, ali je potpuno zataškala proceduralne greške Suda za maloljetnike iz Milana. Ispalo je  kao da  je BH ekspertnoj grupi bilo važnije da zaštiti obraz talijanskog suda nego da brani interese naše djece.  Ja sam uz pomoć Zakona o slobodi pristupa informacijama uspjela dokazati nekoliko grubih povreda procedure usvojenja od strane talijanskog suda  koji je vodio postupke usvojenja:

1.) usvojena S.K.: Za oca je bilo navedeno da mu je adresa nepoznata iako su podaci o prebivalištu MUP-a KS  pokazali da je on nije mijenjao od rođenja, od 1947 godine. Majci je 2000 godine bio   poslat poziv za ročište, iako je u spisu bilo navedeno da  se majka nakon poroda ubila u posle-porođajno psihozi  1987 godine. 

2) Usvojena V.H.: Zbog zaštite privatnosti ćemo koristiti analogan primjer. Otac usvojene V.H. se zvao npr. Alija Hodžić a majka npr. Miroslava Pejić. Sud je od dva lična imena iskonstruisao nepostojeće  ime i prezime jednog roditelja Alija Miroslava, koje izgleda kao pravo,  i na to ime poslao poziv za ročište. Osim toga, V.H. je usvojena bez rodnog lista, pod tim imenom uopšte nije upisana u Matičnom uredu u Sarajevu pa, pravno gledano, kao osoba uopšte ne postoji, a u drugim spisima je imala tri lična imena i dva prezimena.

3.) usvojeni D.G.: otac je živio u Srbiji  a sudski  nalog za njegovo izjašnjenje je poslat u Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevu, iako je pored njegove adrese stajala skraćenica Yu, za bivšu Jugoslaviju, pa je dopis trebao biti poslat u Beograd a ne u Sarajevo. Kad je sud konačno uspostavio kontakt sa ocem, nije ga pitao zašto nije odgovorio na sudski nalog jer bi u tom slučaju saznao da ga otac nije ni primio, već je tražio adresu njegove bivše žene. Po okončanju procedure usvajanja, iako je sud imao njegovu adresu, otac nije čak ni dobio presudu, čime mu je bilo uskraćeno pravo na žalbu.

VIII)Zataškavanje činjenica od strane naših vlasti          

          Međutim, nije samo talijanska strana imala svoju  crnu sjenku, imali smo je i mi, a naša odgovornost je još veća jer se radilo o našoj djeci. Poznajući dobro ovu materiju jer sam se tom djecom bavila preko 20 godina, da sam kojim slučajem  urednica u  izdavačkoj kući „Feltrinelli“, ja bih objavljenoj knjizi stavila naslov „Svi Salihini grijesi“, ili „Mladen se nije pokajao“, ili  možda „Amir u potrazi za izgubljenim vremenom“.

Ko su Saliha, Mladen i Amir?   Saliha Đuderija je pomoćnica ministra za ljudska prava BiH i u razgovoru u njenoj kancelariji mi je rekla „Djecu ne treba dirati, djeci je tamo bolje“. Koliko je fulala u stručnoj procjeni  najbolje pokazuje primjer Omara, čiju priču sam fokusirala upravo u momentu  kada i zašto se Omar slomio, a mogao je ostati čitav, da je imao podršku svoje države, koju u krajnjoj liniji našim resornim organima nije predložila ista ta Saliha Đuderija. Mladen Ivanić je bio ministar vanjskih poslova BiH kada je Predsjedništvo BiH 16.05.2006 godine odlučivalo o tome kakav stav da zauzme po pitanje te djece. „Ja nisam donio nikakav stav, za mene je sve to obična medijska halabuka.“ Tako je Ivanić spriječio Predsjedništvo BiH da donese odluku da se barem djeca koja su to željela, kao Omar, vrate u svoju državu. Amir Pilav je bio član Ekspertne grupe Vijeća ministara BiH. Osim što je kao pravnik učestvovao u zataškavanju neoprostivih grešaka Suda iz Milana, on je od ministara državne vlade sakrio i pismo talijanskog Ministara vanjskih poslova u kom se nalazio objašnjen stav talijanske vlade u vezi sa međunarodnim sudskim nalozima za roditelje na koje nije bilo odgovora BH vlasti. To pismo je bilo predato na pisarnici Ministarstva za ljudska prava BiH 02.12.2005 godine a sjednica Vijeća ministara BiH na kojoj se predstavio izvještaj Ekspertne grupe i trebalo odlučiti o toj djeci iz Doma Bjelave je održana 26.02.2006 godine. Uspjeli smo ga ugurati u spis za državnu vladu dan ranije u 15:30 sati. Na sjednici je Amir Pilav kao izvjestilac samo rekao „da su u međuvremenu pristigli još neki dokumenti, ali da nije bilo vremena da se uvrste u izvještaj“ i  iako je od dana dostave pisma iz talijanskog ministarstva vanjskih poslova prošlo skoro dva puna mjeseca. Pilav takođe nije naglasio ni da se tako važno pismo uopšte nalazilo u spisu za ministre, a pogotovo nije istakao da se pismo nalazilo na posljednjoj stranici, nakon gomile stranica na talijanskom, koje nijedan ministar  nije čitao jer nisu razumjeli talijanski! Izvori za ove tvrdnje su materijal za sjednicu vlade, transkript iz Predsjedništva BiH i tonski snimak sjednice Vijeća ministara BiH, sva tri dobijena na uvid po osnovu istog Zakona o slobodi pristupa informacijama. 

Sve pravne detalje sam ispitala osim jednog koji mi je bio nedostupan. 25.04.1996 godine Predsjedništvo BiH je putem MVP-a BiH uputilo u Italiju zvanični dokument „Integralni program zaštite djece odvedene bez roditelja u Italiju.“ 27.06.1996 Vijeće ministara Italije, Odjeljenje za socijalnu zaštitu i Komitet za zaštitu djece stranaca je donijelo odluku DAS / 9166/I po kojoj su djeca iz BiH trebala proći  sudsku proceduru da bi se za svako dijete pojedinačno utvrđivalo hoće li se vratiti kući.  15.07. 96 vlasti u BiH su obaviještene da je komitet za maloljetnike pri Vijeću ministara italije odlučio da blokira povratak djece u Sarajevo. Faktički, ključni kurc-šlus se desio u ta tri mjeseca.

Talijanska odluka „svako dijete pojedinačno“  je bila potpuno suprotna odluci našeg Predsjedništva koje je tražilo „ cijela grupa djece“. Nikad nisam uspjela dobiti datume uručenja našeg „Integralnog programa“ talijanskom ministarstvu vanjskih poslova pa vladi Italije. Zbog toga  i nisam uspjela da skontam je li nas je tada Italija iskulirala kao krajnje nebitnog faktora ili naši predstavnici u Italiji nisu umjeli da tresnu šakom o sto.