Piše: Jagoda Savić
Tragični slučaj na koji bih željela skrenuti pažnju je Milan Đorđević, mladi farmaceut iz Niša, koji je nestao 10.06.2024 godine blizu izletišta Bojanine vode. Milan je bio poslovan čovjek, predstavnik jedne farmaceutske kompanije kojoj ni jedan medij nije naveo ime, (??), sretno oženjen čovjek, otac dvoje djece, privržen svojoj porodici, svom bratu i svojim roditeljima, jako osjetljiv u međuljudskim odnosima i pedantan na poslu.
Milanovi prethodni problemi:
Njegova majka Marica je više puta raznim medijima govorila da se Milan neposredno pred nestanak žalio da ne može da spava zbog čega je od jedne koleginice tražio neke lijekove za spavanje na bazi bilja. Svom ocu ništa nije htio da kaže, samo je bratu rekao da ga nešto muči, da ima nešto važno da mu kaže, ali će mu reći kad to bude riješio. Nestanak ga je spriječio da svojim najbližima otkrije svoj problem, pa oni nisu uspjeli da saznaju da li je Milan imao neki problem na poslu, u socijalnom okruženju, u svojim finansijama, da se radilo o zdravstvenom problemu, nekom osjetljivom privatnom problemu ili je u pitanju bilo nešto najmanje očekivano. Da je imao problema sa zdravljem to bi policija saznala u okolnostima njegovog nestanka, da je imao finansijski problem to bi uočila njegova supruga, da se radilo o socijalnom okruženju to bi upratio barem neko iz njegove porodice, da je imao neki osjetljiv privatni problem našao bi se barem neko iz njegovog okruženja koji bi primijetio barem neki maleni trag o tome, a kako pomenuti problemi nisu utvrđeni, logičan zaključak je da se radilo o problemu na poslu. Dakle, najbitnije je bilo da Milan „nešto“ nije želio da podijeli ni sa kim od svojih bližnjih iako su oni prema njemu uvijek imali stav podrške, i da ga je možda neko spriječio da progovori. Najveći propust Tužilaštva u Nišu u kom je otvoren predmet Milanovog nestanka je upravo taj što nisu „pročešljali“ Milanovo radno mjesto.
Milanovo kretanje 10 juna:
Istragu o Milanovom nestanku je vodio MUP grada Niša, ali po nalozima Tužilaštva jer po zakonu policija ne može da radi samostalno. Policijska rekonstrukcija kaže da je Milan tog dana svratio do svoje majke Marice Đorđević i sa njom popio kafu. Poslao je nekoliko službenih mejlova, a onda otišao, rekavši da žuri na sastanak u Univerzitetski klinički centar. Oko podneva se javio supruzi i rekao da ne može da stigne da uzme ćerku iz vrtića, ali da će stići da vodi sina na rođendan. Kad se nije pojavio, niti javljao na telefon, supruga je pozvala njegovog starijeg brata da joj pomogne i odvede dječaka na rođendan. Tada su i ostali članovi njegove porodice počeli da ga zovu na telefon, ali se nije javljao.
U Milanovom kretanju postoji vremenska rupa od 5 sati jer nije utvrđeno gde je bio između 12 i 17 sati. Kamera sa jedne privatne kuće u selu Jelašnica ga je snimila oko 12 sati, do izletišta je trebao da pređe nekih 9 kilometara, a njegov auto je na izletištu primijećen tek oko 17 sati. Jedan biciklista je rekao da ga je Milanov automobil mimoišao oko 17 časova. Neki prolaznici su vidjeli da je razgovarao sa jednim starijim čovjekom koji je kosio travu, a poslije toga je nastavio put. Milana su posljednji put vidjeli prolaznici dok je sjedio na klupi pored rijeke na Suvoj planini. Pametni sat koji mu je ostao u stanu pokazao je da se njegov telefon nalazi 19 kilometra od Niša. Zato je njegov stariji brat sa prijateljima otišao do Bojaninih voda i tamo pronašao parkiran Milanov službeni automobil. Ali niti bilo kakvi tragovi Milana Đorđevića niti njegov leš već nekoliko mjeseci nisu pronađeni.
Nelogičnost nađenog sata:
Nema odgovora na pitanje zašto je Milan otišao na planinu bez planinarske opreme i novčanika koji je pronađen u njegovom stanu. Forenzičari su došli tek sutradan nakon pronalaska automobila, jer im je za rad bilo potrebno dnevno svjetlo, zadržali su se oko vozila oko dva sata, a onda je njegov šef sa još jednom radnicom iz predstavništva jako brzo došao da odveze auto sa planine. Zatim, u kolima su bila oba Milanova telefona, i službeni i privatni, lična karta i laptop, oni su sve to uzeli, a sat koji je bio u kaseti nisu vidjeli, pa ostaje nejasno kako je taj sat ostao u autu. U zadnjih 50 godina smo od farmaceutskih industrija vidjeli razne vrste zločina, pa nije za odbaciti ni opcija da je sat u kaseti namjerno ostavljen, da bi se lako i brzo pronašao službeni farmaceutski automobil, istraga usmjerila u pogrešnom pravcu i na pogrešnoj teritoriji, a Milanu Đorđeviću zatro trag.
Policijski rad:
Iz policije sam nezvanično saznala da ekipa forenzičara, koja je pregledala Milanov službeni automobil, nije pronašla ništa sumnjivo u vozilu, kao ni pored vozila. Nije bilo tragova krvi ili nekog drugog neželjenog događaja. Policija je takođe pregledala Milanov privatni i službeni telefon i njegov laptop. Osim toga, policija je pregledala i kamere u selima kroz koja je Milan prošao kada je otišao na Bojanine vode, ali ništa sumnjivo nije pronašla. Policija je završila istragu o Milanu, ali je zbog nenalaženja leša njegov predmet još uvijek ostao otvoren.
Šta u tužilačkoj optici znači „sumnjivo“? Tužiocu nije u opisu radnog mjesta niti pripada fondu njegovog akademskog zvanja da poznaje sastav lijekova i iz tih razloga objektivno nije u stanju da vidi ništa sumnjivo. Ukoliko bi se obratio nekom korumpiranom „stručnjaku“ za farmaciju da dobije stručno mišljenje, opet bi dobio nedovoljno indikativan rezultat, jer nekorumpiranih u Srbiji nema, a nijedan korumpirani „stručnjak“ ni za živu glavu ne bi priznao štetnost nekog farmaceutskog proizvoda.
Prekid tragova:
U potragu za Milanom su bili uključeni psi tragači vojne policije i od dva privatna vlasnika. Treba znati da pas tragač može uspješno da slijedi tragove mirisa stare do pet dana ako su uslovi idealni, što znači da su prethodni dani bili bez kiše i ako istim putem nije prošlo previše ljudi. Sva tri psa koja su učestvovala u potrazi su na istim mjestima pokazali prekid tragova mirisa. Jedan od njih je bio rase Svetog Huberta koji na tržištu vrijedi oko 5000 eura i njegov vlasnik je Nenad Stamenković.
Nenad, inače jedini obučeni spasilac životinja sa velikih visina, dubina i iz vode južno od Beograda, mi je objasnio da ta rasa pasa ima 600 miliona receptora za miris, i da on od svih drugih pasa može uspješnije da prati mirise duže starosti, što bi značilo mirise stare i do 13 dana, a u nekim slučajevima može nanjušiti i mirise stare i do godine dana. Pored toga, praksa je da ako je od nestanka prošlo više od četiri dana, da vodiči prije donošenja odluke u kom pravcu da puste psa da traga, obično pogledaju u nebo i prate gdje ima ptica, da li su u grupi i da li idu u krug. Nenad je sa svojim psom bio i u manastiru Veta, zbog nečije pretpostavke koja je došla do Milanovih roditelja da se sakrio u manastiru. Pored njega su u manastiru takođe bili i civilna policija i vojna policija sa svojim psom tragačem. Nenadov pas je u manastiru ulazio u objekat , obišao sve stazice oko zidina i puteljke koji vode od manastira u druge pravce ali je ta potraga bila potpuno negativna. Pas je takođe išao i od manastira prema Bojaninim vodama, ali i taj put nije sadržavao nikakve mirisne indicije Milanovog prolaska tom stazom.
Kad se sve sabere, pas tragač Nenada Stamenkovića je mirisni trag našao samo na dva mjesta , ispod Planinarskog doma i ispod osmatračnice, koji su međusobno udaljeni između 70 i 100 metara, što znači da je dalje otišao nekim drugim autom. Naravno da se postavlja pitanje ko je, gdje i zašto vozio Milana Đorđevića?
Drugi pas tragač koji je pratio mirisne tragove je imao 11 godina iskustva u potragama i pripadao je mom kolegi sociologu Radulu Perišiću, koji se bavi i fotografijom. Perišić je za „Kurir“ izjavio da je svog psa tragača prvo odveo na stazu koja vodi ka Tremu jer se sumnjalo da se Milan uputio ka tom vrhu i da se možda povrijedio. Kada su prošli odvajanje ka manastiru Veta, Perišić je ponovio uzimanje mirisa i svom psu dao komandu da traži. Primivši tu komandu, njegov pas je krenuo trkom nazad ka Planinarskom domu. Stigavši do doma detaljno je onjušio terasu doma, prostor između parkinga i doma i uporno se vraćao ka terasi.
Perišić je za „Kurir“ takođe izjavio da njegov pas nije reagovao na lokaciji između Planinarskog doma i osmatračnice, međutim kod skretanja ka osmatračnici je ponovo pokazao interesovanje za nastavak traženja. Krenuo je ka osmatračnici da ubrzano njuši, došao do nje i kada je bio ispod nje ukopao se u mjestu, po čemu se iz prethodnih iskustava moglo zaključiti da se Milan tu sigurno kretao!
Veze države sa farmaceutskim industrijama:
U javnosti je vrlo poznat primjer gradnje fabrike kineske vakcine „Sinofarm“ za koju je država Srbija do sada spiskala gotovo 50 miliona eura, a koju je realizovalo Ministarstvo odbrane Srbije. Epidemiolog Zoran Radovanović je odmah reagovao izjavom za „Novu.rs“ „da je ta fabrika vakcina potpuno besmislena i promašena državna investicija. Bila je promašaj još u trenutku kada su najavljivali izgradnju objekta. Tada je na tržištu već bilo dovoljno vakcina i svakako ne bi bilo nestašice, a ni prilike da se kasnije prodaju. Drugo, kad se naprave pogoni za proizvodnju vakcina kasnije nije moguće izvršiti prenamjenu i prepraviti proizvodni program. Treće, kad se počne se sa radom, ako odustanete od proizvodnje, posle ne možete tek tako ni da uništite taj medicinski otpad, već morate da platite uništavanje”. Grad Beograd je u decembru 2023 godine odobrio još 423.000 eura za “tehničku dokumentaciju”, tako da su se faktički ta sredstva izdvojila za neupotrebljivo postrojenje, za koje se ne zna ni da li će uopšte početi sa radom i kada. Ekipa „Nove.rs“ je obišla fabriku i našla samo čuvara koji je rekao: “Nema ovde nikoga, ništa unutra ne radi, niko fabriku ne obilazi, a ja samo čuvam posjed”, nakon čega ih je zamolio da se udalje.
Ćutanje o nazivu predstavništva:
Da sam ja bila na mjestu tužioca koji je vodio ovaj slučaj, najprije bih pokušala odgovoriti na pitanje zašto ni jedan medij nije naveo tačan naziv Milanovog farmaceutskog predstavništva? Za nedostatak ovog podatka u javnosti postoje samo dvije opcije. Ili je predstavništvo novinarima koji su zvali da dobiju izjavu priprijećeno tužbama zbog toga što bi njihovo pisanje kompromitovalo njihovu kompaniju ili je predstavništvo sa novinarima imalo dugogodišnje stabilne veze jer su novinari krčili put njihovih proizvoda do građana. Samo su farmaceutske industrije novcem i prethodnim vezama istovremeno mogle pokriti toliki broj medija i zamoliti ih za istu uslugu da prećute njihovo cijenjeno farmaceutsko ime. Farmaceutski pismeniji građani bi sami mogli da izguglaju na internetu eventualne prethodne ili aktuelne afere te kompanije i barem bi se suzio krug pretpostavki o uzroku nestanka Milana Đorđevića.
Tužilačka nemotivisanost:
Da sam tužilac, zatim bih se zarovila u popis lijekova za koje je Milanova strana farmaceutska kompanija imala odobrenje za promet u Srbiji. Iz popisa lijekova Milanovog farmaceutskog predstavništva BIH najprije izvadila sve Deklaracije proizvoda koje nazivaju i Uputama za pacijente i u njima za početak potražila ima li i jedna stavka „pod dodatnim praćenjem“ što znači da je lijek nedovoljno ispitan, odnosno da je pušten u promet bez dovoljno kliničkih testova.Moj drugi istražiteljski korak bi bio da u Uputama za pacijente potražim stavku „WI-38“ i „MRC 5“ što je farmaceutska oznaka za abortirane fetuse koji se daju djeci i još bilo kakve naznake genetičkog inžinjeringa. Moj treći korak bi bio da pregledam popis nus pojava i kontraindikacija kako bih utvrdila da li lijekovi Milanovog farmaceutskog predstavništva mogu da izazovu smrtni ishod ili teške i opasne neželjene neurološke reakcije.
Zatim bih detaljno prečešljala finansijsko poslovanje Milanovog farmaceutskog predstavništva. Najzanimljivije stavke bi bile uplate viđenijim zdravstvenim radnicima za indirektnu promociju nekog lijeka u javnosti ili procenat za prepisivanje tog lijeka u ambulanti. Drugo, možda je postojala značajna razlika u nabavnoj i prodajnoj cijeni lijekova koja je mogla formirati neki tal između nekog od funkcionera Ministarstva zdravstva Srbije, Zavoda za javno zdravstvo ili UKC-a i Milanovog predstavništva. Sumnjivo još može biti i sklapanje očigledno štetnih ugovora u kojima su se zdravstveni rukovodioci ugradili sa previsokim procentom. Iako farmaceutsko predstavništvo može biti leglo kriminalnih radnji, niško tužilaštvo se o njima nije očitovalo. Milanova neverbalna ekspresija , izražavanje onoga što ne kažemo, je vrlo pozitivna pa se može postaviti i pitanje da li je došao u sukob sa svojom savjesti nakon što je otkrio neki vrući krompir pa da zbog toga nije mogao da spava? Ili ga je neko možda pritiskao da ćuti da se ne kompromituje neka bitna niška faca? Nažalost, tužilaštvo se nije ni jednim slovom očitovalo o ikakvim istražnim radnjama o Milanovom stranom farmaceutskom predstavništvu, pa pretpostavljam da to pravno lice nije ni bilo predmet tužilačkog interesovanja.
Nerelevantna predstavništva:
Da li Tužilaštvo u Nišu nije znalo, nije htjelo, ili nije smjelo da kroči u bespuća farmaceutskih proizvoda? Tužilaštvo nije ocijenilo različitu težinu farmaceutskih predstavništava koja djeluju u Srbiji i nije ih klasiralo po relevantnosti za istragu i po eventualnoj opasnosti po javno zdravlje. U Nišu su registrovana samo dva predstavništva, Farmalogist i Medico domus, ali to ne znači da je Milan radio u njima jer je mogao biti i zastupnik nekog beogradskog predstavništva za grad Niš.
U istrazi su se, kao nerelevantna, mogla eliminisati farmaceutska predstavništva:
1.) za pružanje savjetodavnih usluga raznih vrsta i istraživanje zeolita i drugih minerala,
2.) za prodaju biljnih preparata kao što su ulje avokada, kamilice i laneno ulje, ulje argana, šafranike, grožđa, šargarepe; makadamije itd.; gljiva čaga koja raste na brezi protiv stresa i drveta sibirski ariš; sirup bijelog sljeza, bokvice i nane; razni gavez proizvodi kao što su mast, tinktura, tinktura i mast za čukljeve, tinktura za lice i ruke, tinktura sa eteričnim uljima za cirkulaciju, tinktura sa ljutom paprikom, tinktura za kurije oči i žuljeve; Dr Cubano prirodni proizvodi sa Kube za imunitet zdravih osoba i onkoloških pacijenata itd.,
3.) za prodaju preparata na bazi meda kao što su liofilizovana matična mliječ, antiseptici za grlo; polen, propolis, i vosak itd.,
4.) za prodaju sredstava za kozmetiku kao što su sapunske baze, boje, i pigmenti, biljna ulja, etarska ulja, buteri, hidrolati, tinkture, emulgatori, konzervansi, vitamini, mirisi, kozmetička ambalaža itd.;
5.) za prodaju dijetetskih proizvoda i dodataka prehrani,
6.) za prodaju sirovina za proizvodnju farmaceutskih preparata,
7.) za prodaju sredstava za jednokratnu upotrebu ili vrlo jeftinih proizvoda kao što su bandaž skočnog zgloba, ručni mjerač pritiska, ulošci za cipele, kragna za vrat, hanzaplast flasteri, irigator za vaginalno ispiranje, dijetetski suplementi, njega kože; proizvodnja kaspula , flašica za pakovanje, ekstrakti biljaka, antioksidansi, zaslađivači, minerali, vitamini, aminokiseline; flasteri protiv bolova, flasteri za artritis, posudice za uriniranje; dezinfekciona i dezinsekcijska sredstva itd.,
8.) za prodaju sredstava za zaštitu beba kao što su zaštita prvih zubića, gengiva, bebi ulje za masažu, protiv grčeva u stomaku, kapi vitamin C, dodatak bebi mlijeku; za dojenčad, porodilje, probavu, grlo i nos, gljivica na noktima, zdravlje kose i kože; čepići za guzu, granule, sirupi itd.,
Koga treba pažljivo istražiti?
Pažnju izazivaju i farmaceutske kompanije na čijim sajtovima pored obilja drugih podataka nema popisa proizvoda koje prometuju, ili su im sajtovi u izradi pa su traženi podaci trenutno nedostupni. To su MSD Sharp Dohme; Nika Media; Phoenix Pharm; Velexfarm; Denta pharm; AsterFarm d.o.o.; Dijagfarm, Pharmavera, Sopharma trading, Beohem-3. Farmaceutska industrija Pfizer HCP Corporation, zahtijeva da se prethodno registrujemo da bismo pristupili sajtu (??), a da pri tom nema transparentan popis lijekova koje prometuje. Velefarm Holding istovremeno prodaje nisko rizične proizvode bebi mlijeka, bebi kašice, bebi sokiće, gazu, vatu, pelene, proizvode od meda, čajeve, bebi kozmetika i kozmetika za njegu, ali i aparate kod kojih se može uzeti visok procenat od prodaje, npr. stomatološku opremu, aparate za dijalizu, aparate u u operacionoj sali i u intenzivnoj njegi, bolnički namještaj, sanitetska vozila, a kod uvoznih i domaćih lijekova je neodređeno navedeno „za apoteke i za stacionarne uslove, lijekovi svih terapijskih grupa i svih farmakoloških oblika“.
Spisak farmaceutskih industrija čija predstavništva rade u Srbiji nije ažuriran. Npr. predstavništva Astra Zeneca nema na popisu, a otvoreno je u Beogradu i izvjesno je da radi. Na spisku nedostaju i predstavništva Roche, Krka, BGP Products, Berlin Chemie AG, Takeda, Alvogen Farma, Jadran galenski, Sandoz Pharmaceuticals, Laboratoire Innotech, Eurofarm i Uni-Chem, tako ih realno u Srbiji ima oko 115. Kad se od postojećih predstavništava odvoje gorepomenutih osam grupa, obim se suzi na 51 predstavništvo kako bi se utvrdilo u kom od njih je Milan bio zaposlen. Ovih 51 predstavništvo sam izdvojila iz nekog opravdanog razloga, bilo zbog razumne sumnje u sastav lijeka, nedovoljno testiranje ili mogućnosti visokog profita za posrednika ili za predstavnika kupca prilikom prodaje proizvoda značajne vrijednosti kao što su velika količine lijekova i medicinski aparati. Jedno od njih, ono u kom je radio Milan, treba detaljno „pročešljati“ u interesu istrage. Iz tog razloga sada nije preporučljivo objavljivati taj spisak, jer se dokazni materijal najčešće uništava nakon objavljivanja neke alarmantne informacije.
Mogući motivi:
Istakla bih nekoliko činjenica. Milan je planirao da se popodne vrati kući i vodi sina na rođendan. Radnje koje je planirao govore u prilog pretpostavci da nije izvršio samoubistvo. Nije imao namjeru da se osami već je nekoga čekao iza kraja radnog vremena. Milan je tu osobu čekao na terasi Planinarskog doma, odakle ga je ta osoba odvezla nekim drugim autom. Da je htio da posloži misli išao bi sam a ne autom sa još jednom osobom. Da ga je taj neko kog je čekao oteo, tražio bi otkupninu. Međutim, ako se negdje sklonio zbog problema koji je za njega u tom trenutku bio nerješiv, mogao je i ilegalno preći bugarsku granicu jer ona nije daleko. Milan nikad ne bi povrijedio svoju djecu na način da se udalji od kuće i da ga dugo nema. Zato meni njegov nestana više liči na mogućnost da ga je neko namamio i da sa tom osobom od parkinga gdje je nađeno njegov auto nije samovoljno pošao ili da kasnije iz auta nije mogao samovoljno da izađe.
Milanovoj djeci su rekli da se tata izgubio u šumi. Očev nestanak je trauma koja će obilježiti njihov cijeli budući život. I nekoliko članova Milanove porodice, njegova supruga, brat, majka i otac za njim jako pate i samo oni znaju koliko tuge i bola nose u sebi.