Piše: Jagoda Savić
Nakon Vaskršnje liturgije sam prišla da dobijem blagoslov i jedno jaje. Kad su svi vjernici izašli iz crkve, a mitropolit Hrizostom davao jaje posljednjoj osobi koja je stajala u redu, sjetila sam se svoje bolesne drugarice i prišla da za uzmem jedno jaje i za nju .
-Vi ste već bili. Vi ste jaje dobili.
– Vaše visoko preosveštenstvo, to je za jednu staru i bolesnu ženu.
-Vi ste već bili.
-Je l’ to Vi meni ne date jaje?
-Vi ste svoje jaje dobili.
-Vaše visoko preosveštenstvo, ta žena je stara i bolesna.
-Hajde, sklonite se odavde.
-Vaše visoko preosveštenstvo, zapamtite da niste htjeli dati jaje staroj i bolesnoj hrišćanki.
Ovo je bio dijalog ispred korpice sa vaskršnjim jajima između mitropolita Hrizostoma i mene. Za one koji ne poznaju dovoljno pravoslavne običaje, treba pojasniti jedan bitan detalj. Dakle, ja sam na Veliku subotu odnijela toj staroj i bolesnoj ženi dio mojih obojenih jaja jer nije bila u stanju da ih sama ofarba. Ta će jaja ona pojesti sa onima koji joj dođu čestitati praznik. Jaje sa blagoslovom, koje nam je dijelio mitropolit, se čuva u kući godinu dana, do sledećeg Vaskrsa. Obzirom na broj vjernika, u crkvi je ostalo dovoljno jaja i za ponedeljak i za utorak, ali je uprkos tome moja drugarica ostala bez blagoslovljenog jajeta.
Mišljenja sam da je u najboljem interesu svake organizacije da svoje probleme rješava diskretno i da za njih zna što manji broj ljudi radi zaštite ugleda same organizacije. U crkvi kažu da treba da čuvamo naše crkvene oce. Međutim, ako neko od njih nema razvijene unutrašnje kočnice koje bi ga spriječile da ponavlja ružno ponašanje, a zna da će biti čuvan, onda čuvanje da drugi ne saznaju izaziva efekat grudve snijega, koja postaje sve veća što se više kotrlja. Faktički, čuvanjem se takvom crkvenom ocu čini medvjeđa usluga. Kad se dese slične okolnosti, jedino javnost može biti korektiv njegovog ponašanja. Zatim, u crkvi su nas učili i da budemo poslušni. Ali, u konačnici, koliko god crkveno hijerarhijsko ustrojstvo bilo zasnovano na poslušnosti, niko nema prava da na nas istjeruje svoje bijesne gliste.
*
1.) Moralni sud
Mitropolit Hrizostom je pokazao emocionalnu hladnoću, da ne kažem bezdušnost, prema potrebitome, koja je bila potpuno neprimjerena danu kad bi nam srca trebala biti ispunjena beskrajnom ljubavi prema Gospodu i ispunjena beskrajnim čovjekoljubljem. Osim toga, nemoralno je i dvolično na liturgiji pričati o ljubavi a ne osjetiti potrebu da se tim vaskršnjim jajetom pruži duhovna potpora i malo radosti nekom starom i bolesnom ko nije mogao da dođe.
Ne želim da me vodi duhovni pastir bez empatije, jer nisam ovca u baš pravom smislu te riječi.
Ova nezainteresovanost za druge ima još jednu dimenziju. Od vjernike koji su danas bili u crkvi, sem Zinaide Ruskinje i nekoliko cura iz crkvenog hora ni kod kog drugog nisam vidjela onu uzvišenu radost koja bi trebala pratiti ovako veliki praznik. U očima tuga, u mislima depresija i ljudi manje-više djeluju psihički izmasakrirani mjerama protiv korona virusa, a nigdje riječi utjehe. Samo mi se nametnulo pitanje zašto toliki ljudi nemaju duhovnu snagu da se nose sa poteškoćama svakodnevnog života , zašto nemaju nadu u bolje sutra i gdje je Božija riječ u ovom kontekstu? Tačnije rečeno, postavlja se pitanje zašto se kod tih ljudi ne može vidjeti djelo njihovog duhovnog pastira? Gledajući pridošli narod i tu tegobu u njihovim očima, od polovine vaskršnje liturgije sam se osjećala kao na Veliki petak kad oplačem Carske časove a ne kao na najradosniji dan u godini.
*
2.)Moralni prekršaj
Ono što je odranije u mojim očima znatno umanjilo autoritet mitropolita Hrizostoma je jedna starija optužba o mogućoj povredi zavjeta bezbračnosti jednog crkvenog lica. Iako je za nju znao, jer sam je poslala skoro svim članovima Svetog Arhijerejskog Sabora, po mom mišljenju tadašnji vladika Hrizostom na nju nije reagovao adekvatno. Naime, revnosni prijavljivač Svetom Sinodu se bojao da svoju optužbu ponovi pred ćivotom Svetog Vasilija Ostroškog!
-Sestro, Vi ste me tražili?
-Da, jesam.
-Šta mogu da učinim za Vas?
-Zanima me prijava koju ste poslali u Sinod. Da li biste bili spremni da svoju prijavu ponovite pred ćivotom Svetog Vasilija?
-Ali, nama je garantovana tajnost!
-Ah, tajnost?! Vrlo zanimljivo! Kako se zove osoba koja Vam je garantovala tajnost? U kakvim okolnostima je to bilo?
-Dobro, dobro, nije nijedna konkretna osoba…
-I? Kako nije konkretna? Garant uvijek ima ime i prezime.
-Ma, Vas je poslao Sveti Sinod?
-Ne, nije me poslao Sinod. Neko me privatno pitao da izrazim moje mišljenje. Četrnaest godina sam se profesionalno bavila zaštitom maloljetnika protiv seksualnog zlostavljanja. U tom dugom periodu sam imala gomilu procesuiranih i presuđenih prijava iz te oblasti.
-Nisam to znao.
-Pitam Vas da stanete pred Svetog Vasilija i da ponovite svoju optužbu. I da ostavite Svetom Vasiliju da otkrije istinu.
-Oooooo…..
-I?Čemu to oklijevanje? Idemo Svetom Vasiliju ili ne?
-Samo ako nam Sveti Sinod naredi.
-I Vi ne bi išli po svojoj volji? Čisto onako, da date svoj doprinos pravdi i istini. Zašto samo ako budete prisiljeni?Ja bih Vam platila put do tamo i nazad.
-?
-Zašto ćutite? Bojite se Svetog Vasilija?
-Pa, ja….
-Sve što tražim od Vas je da stanete pred Svetog Vasilija i ponovite svoju optužbu. Šta Vas sprečava? S kojim motivom bi željeli da to izbjegnete?
-Pa, nisam ja sam. Ima i drugih.
-Ja pitam Vas.
-Pa,ja…
*
3.) Moralna kazna
Mislim da bi i slijepcu bilo jasno da je ovaj prijavljivač „grijeha“ povrijedio devetu Božiju zapovijest „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga“. Zato se i bojao da stane pred ćivot Svetog Vasilija Ostroškog. Za one koji nisu dovoljno obaviješteni, ovaj svetitelj se smatra i simbolom pravičnosti u pravoslavlju. Nekada grešna osoba uopšte ne može da se približi ćivotu gdje leže njegove mošti, ili je svetitelj kazni nakon pristupanja. Prijavljivač koji se boji prepustiti svoju optužbu Svetom Vasiliju po meni sigurno ne govori istinu i nedopustivo je da za svoje „svjedočenje“ dobije i zaštitu i titulu igumana u drugoj državi, jer je na taj način dobio nagradu a ne kaznu.
*
4.)Moralna odluka
Nama vjernicima veoma teško padaju napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu koji dolaze iz vana, jer su krajnje zlonamjerni , imaju za cilj da oslabe ugled crkve i crkvi pripisuju motive koje crkva niti ima niti želi postići. Međutim, treba biti dovoljno samokritičan pa priznati da osim vanjskih neprijatelja SPC ima i unutrašnje neprijatelje koji svojim rovarenjem erodiraju crkvenu koheziju. Kod unutrašnjih neprijatelja imamo dva važna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti. Prvo je koji faktori djeluju na razaranje čvrstine organizacije SPC-a a koji su potporni, koji sprečavaju tu razgradnju? Drugo pitanje je ko su Bogoborci a ko su saboteri u SPC? Na SPC-u leži odluka kojim putem će da krene.
Ne mora crkva preuzeti ove dole pobrojane etičke pokazatelje, može po svom izboru uzeti i neke sasvim druge, ali je bitno da izvrši analizu etički erozivnih faktora i pokuša zaustaviti štetu koju nanose.
*
5.) Moralna dužnost:
Prvi erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je šikaniranje onih koji upiru prstom. Po tima koji šikaniraju, vjernik ne smije da misli već samo da sluša. Ukoliko mislimo svojom glavom, pa počnemo postavljati nezgodna pitanja o porocima crkvenih lica kao što su veliki dugovi i slično, automatski dobijemo etiketu da smo šizofreničari ili špijuni. Glas o našoj „nepodobnosti“ ide od crkve do crkve a neki od prenosnika kojih se jako dobro sjećam su o. Milivoje S., i Vaska M., koju sam jednom prilikom zbog poganih riječi počupala za kosu.
Dužnost svakog vjernika je da ukaže na greške u crkvenoj organizaciji, kako bi se one ispravile. Bitno je da postoji dobro namjera da doprinese opštoj dobrobiti crkve i da se od prijave ne pravi nikakav cirkus.
*
6.)Moralna uloga:
Drugi erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je blokiranje aktivnosti običnog vjernika koji može da pomogne crkvi. U etici, ako je posmatramo kroz optiku pomaganja, postoje samo dvije grupe ljudi, pasivni posmatrači i aktivni učesnici. Mislim da vjernik koji ne želi da ćuti, koji vidi problem pa ukaže da on postoji, treba da bude i istrajan čak i kad ga crkveno lice pokuša blokirati, da se kasnije ne bi kajao. Npr. to se dešava u situaciji kada signalizira rupu u zakonu kojom crkva može ući u posjed nekretnine za koju plaća opštinski najam, a sveštenik kaže „Nemojte Vi u to da se petljate, imamo mi Slavicu pravnicu“. Naime, u toku aktivnosti Slavice pravnice crkveni dug se sa 310000 KM, koliko je bilo kad je problem signaliziran, popeo na 490000 KM, jer ništa nije poduzeto po uputama osobe koja se umiješala sa željom da pomogne crkvi.
7.) Moralni motiv:
Treći erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je rasprostranjen model napredovanja u službi preuzet iz politike, pa je i u crkvi podobnost a ne sposobnost osnovni kanal vertikalne pokretljivosti, odnosno zauzimanja gornjih pozicija, a ima tu i ulizivanja sujetnom i gordom rukovodiocu. Takav kadar ne umije da se nosi sa delikatnim etičkim pitanjima kada od njih zavisi napredak ili nazadak crkvene organizacije.
Gora varijanta vertikalne pokretljivosti u crkvi je gaženje preko leševa da se dođe do gornjih pozicija , posebno kada neko želi da postane vladika. Ne govorim o situaciji kada kod nekog aspiranta postoji zdrava ambicija, koji je potkovan znanjem i ima razvijene menadžerske vještine, već kad je neko svjestan svojih nedostataka i svojih grijehova, a ipak misli da mu je uprkos tome vladičanska titula dostižan cilj.
*
8.) Moralna vrijednost:
Četvrti erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije su pogrešne vrednosne orijentacije, koje nanose puno štete izgradnji autoriteta crkvenog lica. Postoje osobine koje su u crkvi alfa i omega lične vrijednosti vjernika, da pomenemo samo Bogobojaznost, skrušenost, poniznost, čestitost, dobrotu, čovjekoljublje, pravdoljublje, skromnost i iskrenost.
Međutim, crkveni oci insistiraju da vjernici razvijaju takve osobine, ali ih ne razvijaju kod sebe. Umjesto ličnih kvaliteta se okreću vrednosnim orijentacijama u kojima dominiraju statusni simboli pa njihovi praktikanti kao da nisu braća u Hristu sa običnim vjernicima. Veliki broj sveštenika vozi vrlo skupa i luksuzna auta i njima se uzdiže iznad sirotinje koja jedva sastavlja kraj s krajem i broji žute kovanice na kraju mjeseca. Posebno su omiljene Toyota RAV4, Audi i novi modeli Mercedesa, koje treba svešteniku da priskrbe imidž bogataša. Tako dolazimo u situaciju da se pop bogataš, koji narodu treba da približi Bibliju, udaljava od tog istog naroda i postaje irelevantan prenosnik Božije riječi. Sklonost ka posjedovanju svakakvih oblika luksuza se naziva srebroljublje, i apsolutno nije primjereno duhovnim pastirima jer se vjernici pitaju odakle im lova za kupovinu takvog auta. Ti isti sebi zovu poduzetnike koji u crkvu dolaze u skupim odijelima od listera, a ignorišu sitnu boraniju koja na ikone ostavlja 10 i 20 centi i eventualno pola marke.
Poenta ovih primjera je u zaštiti ideje o spasenju duše.
*
9 .) Moralno pravilo
Peti erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je zataškavanje teških povreda crkvenih kanona. Osnovna moralna norma u crkvi bi trebala biti „Čisti žito od kukolja“, tako da svaki težak grijeh bude kažnjen kako bi se sačuvao obraz crkve. Od svih grijehova koji postoje, povreda monaškog zavjeta bezbračnosti najviše nagriza crkvenu koheziju jer su monasi i monahinje najdostojniji nosioci duhovne čistoće. Vidjeti kod odraslog čovjeka dušu koja svijetli iznutra i nevini pogled malog djeteta je nešto najljepše što u crkvi možemo da vidimo.
Zato iguman koji dobije dvoje djece sa dvije različite žene treba da bude raščinjen putem crkvenog suda a ne da bježi iz manastira onda kada mu se najavi finansijska komisija niz Beograda. Ili, ako dobije jedno dijete, treba uraditi DNK nalaz da se zna ko je djetetu biološki otac . Neugoda uzimanja uzorka iglom ne može biti opravdanje, jer se može izbjeći bukalnom analizom, bezbolnim uzimanjem DNK uzorka tamponom iz usne šupljine.
*
10.) Moralni konflikt
Šesti erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je izmjena suštine vjerskih obreda. U principu, nije nimalo popularno komentarisati način njihovog vršenja, posebno pričešće bez ispovjesti, iako ono podriva moralnu čvrstinu vjernika. Naime, Nečastivi nalegne na naše samo-sagledavanje i blokira naš mehanizam suočavanja sa grijehom, koji se u psihologiji naziva mehanizam konfrontacije, pa nas navede da sopstveno sagrješenje potisnemo u podsvjest ili da ga potpuno zaboravimo. Samo ukoliko postoji spolja nametnut nadzor, prisila okoline, iz kog proizilazi obaveza ispovijesti da bi se pričestio, suočićemo se sa sopstvenom sagrješenjem.
Ovih erozivnih faktora ima još, neki su možda i bitniji od ovoih pobrojanih, ali sam za ovu priliku odabrala one koji izviru iz okvira situacija o kojima se govori.
Loši uticaji drugih konfesija:
U SPC-u postoje dvije struje, koji zagovaraju češće kontakte i veću saradnju sa drugim vjerskim zajednicama i oni koji se bune protiv toga. Kad je u pitanju Katolička crkva, treba se prisjetiti da se SPC nikad nije ogradila od devijantnih istupa pape Franje. Od onih koje treba istaknuti su najprije okretanje leđa Starom zavjetu, Trećoj knjizi Mojsijevoj koja kaže „S muškarcem ne lezi kao sa ženom, gadno je. ( 18:22) “ A u toj istoj knjizi, u sljedećoj glavi krajnje jasno stoji „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica ; da se pogube, krv njihova na njih. (20:13)“ Dakle, još u biblijska vremena je bilo propisano šta je gadno a šta nije, šta se smije a šta se ne smije, a Katolički Sinod je u septembru 2012 godine donio zvaničnu odluku da su homoseksualci osobe sa kvalitetima i darovima koje bi crkva trebala biti u stanju da prihvati. Drugo, zamjenjivanje Presvete Bogorodice u nekim prilikama paganskim ženskim likom Pochamama je takođe tragično odvajanje od naše najdraže Bogomajke. Treće, razaranje vjekovnog koncepta Božićnih jaslica astronautskim kreaturama nikad viđenim u istoriji katoličanstva je takođe svetogrđe. Četvrto, podržavanje izlaganja umjetničkog djela „Vrata pakla“ Augustra Rodina u predsjedničku palatu Quirinale je javno nametanje ružnih primisli o paklu, tim prije što u Italiji takođe postoji drugo umjetničko djelo koje nosi neuporedivo pozitivniju poruku. I ime mu je upravo suprotno od vrata pakla, zove se „Vrata Raja“, autor mu je Lorenzo Ghiberti i nalazi se u crkvi Santa Maria del Fiore u Firenci.
Mnogi vjernici su nakon neprimjerene bliskosti SPC-a sa promotorima ovako devijantnih duhovnih radnji imali taj moralni konflikt, ostati uz SPC ili se odvojiti od nje. Razloge osipanja uticaja SPC-a među vjernicima sigurno treba tražiti i na ovom „rasadniku duhovnosti“.