Prije 30. jula 1993. godine, za vrijeme agresije na BiH i najgore opsade u modernoj historiji, jedini način za nekoga da napusti Sarajevo bilo je trčanje preko piste aerodroma na Butmiru.
Mnoge Sarajlije ovo su nazivali “trčanje na 450 metara s preponama”, jer su se na pisti nalazile razne prepreke koje su postavili pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u obliku žice, pokretnih blokada, iskopanih rovova…
U ovim pretrčavanjima – mnogi su poginuli ili ranjeni.
Potpuna blokada Sarajeva, te nedostatak svih sredstava potrebnih za život bili su najvažniji razlozi za razmatranje mnogih ideja kako da se poveže glavni bh. grad sa ostatkom slobodne teritorije BiH.
U tako bezizlaznoj situaciji rodila se ideja o izgradnji tunela, koji bi grad spojio sa prigradskim naseljem Butmir, slobodnom teritorijom u podnožju planine Igman.
Radovi na kopanju tunela započeli su krajem januara 1993. godine.
Vojska RS-a je u međuvremenu saznala za radove na tunelu, pa su ovaj lokalitet konstantno granatirali i napadali kako bi spriječili njegovo prokopavanje.
Uprkos svemu, 30. jula 1993. godine dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma.
“Proboj se desio 30. jula 1993. godine u 23:10 sati i dobro se sjećam, to neću nikada u životu zaboraviti. Čujemo oni lupaju, mi lupamo. U jednom momentu pojavila se jedna rupa i istog trena začula se vriska, cika. Oni su nama s one strane dodali flašu rakije, bilo je to opšte veselje”, prisjetio se za Radiosarajevo.ba Nusret Halilbašić, pripadnik Dobrinjske brigade ARBiH koji je bio u smjeni na iskopu baš u posljednjim satima, kada je probijen tunel ispod piste sarajevskog Aerodroma nazvan “Tunel spasa” (zvanično ime mu glasi “Tunel D-B”).
Kroz tunel su se odmah počela prevoziti kolica s opremom, ranjenicima, lijekovima, a ubrzo je proveden i naponski kabl koji je u grad Sarajevo doveo dragocjenu električnu energiju.
“Njegova važnost, nije bila samo zbog dopremanja neophodnih potrepština u grad, već je imala i izuzetan strateški značaj za odbranu BiH jer je služio i za prolaz državnih i vojnih dužnosnika, odnosno njihove odlaske na brojne mirovne pregovore.Također, kroz njega je u Sarajevo unesena dovoljna količina naoružanja i municije da se grad odbrani”, kazala je za Radiosarajevo.ba Belma Ćuzović, stručna savjetnica, kustos za muzejske postavke u Fondu memorijala i Spomeničkog kompleksa D-B.
Kako kaže, kroz Tunel je zabilježeno oko dva miliona prolazaka za vrijeme rata, za manje od dvije godine njegovog funkcioniranja. Tako je bilo za vrijeme najdužeopsade jednog grada u modernoj historiji.
Kasnije je tunel postao turistička atrakcija Sarajeva, a iz godine u godinu ima sve više posjetitelja.
Kako ističe u svom razgovoru za Radiosarajevo.ba Belma Ćuzović, danas je povećan broj domaćih posjetilaca koji dolaze na tunel, te se prisjećaju iskustava, prolaska, i vremena kada je tunel bio jedina veza sa slobodnom bosanskom teritorijom.
.jpg)
“Danas je mlađim generacijama koje su rođene nakon agresije na BiH, kao i turistima koji posjećuju Muzej tunela spasa teško objasniti da je jedan grad usred Europe u 20. stoljeću bio u potpunosti okružen i izoliran od ostatka svijeta, te da je jedina slamku spasa bio upravo taj tunel”, rekla je Ćuzović.
Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstanak.
“Većina posjetilaca iz kompleksa ratnog tunela iz Sarajeva odlazi s velikim saznanjima o ratnim stradanjima Sarajlija, ali i njihovom hrabrom otporu”, istakla je Ćuzović, te dodala kako je “Spomenički kompleks D-B” jedan od najposjećenijih kulturno-historijskih destanacija u regionu.
Tunel u brojevima
Ukupna izvedena dužina objekta D-B iznosila je 785,5 metara. Visina tunela bila je između 1,5 i 1,8 metara, a širina oko jednog metra.
Ukupno je iskopano oko 2.800 kubnih metara zemlje. Ugrađeno je oko 170 m3 drvene građe i oko 45 tona metala. Sav ugrađeni materijal transportovan je ručno od skladišta do mjesta ugradnje, na prosječnoj udaljenosti od 500 metara.
Materijal iz iskopa je transportovan ručnim kolicima na prosječnu transportnu udaljenost od 200 metara. Ukupna količina ovako transportovanih materijala iznosila je približno 3.500 tona.
Za cjelokupan posao, od početka izgradnje do proboja tunela, utrošeno je oko 56.000 sati efektivnog rada svih učesnika na izgradnji.
Za potrebe vojske u grad je uneseno 36.705 kg sanitetskog materijala, 549.326 kg vojne opreme, te 3.930.428 kg raznih materijalno-tehničkih sredstava.
Prvih 5 tona eksploziva, za potrebe odbrane grada, uneseno je u Sarajevo prvog dana postojanja tunela. Eksploziv je bio potreban namjenskoj industriji za proizvodnju ručnih bombi poznatih kao „Sarajke“.
Organiziranim unosom registrirano je 3.054.837 kg hrane koja je u Sarajevo ušla komunikacijom D-B. Procjena o neevidentiranoj količini hrane kreće se do oko 2.500.000 kg. Unos hrane vršen je i u ličnom prtljagu prilikom individualnih prolazaka, pa se procjenjuje da je na ovaj način kroz tunel u Sarajevo uneseno još oko 13.500.000 kg. Ukupno je preko 19 tona hrane uneseno u grad koristeći se tunelom.
Kroz tunel D-B je prema evidencijama u grad uneseno 8.852.068 kg komercijalnih roba. Jedino od robe što se, umjesto u grad, izvozilo van grada bile su cigarete koje su se sve vrijeme opsade proizvodile u Sarajevu.
Ostalih materijalnih sredstava potrebnih gradu uneseno je u količini od 4.516.459 kg.
radiosarajevo.ba