Piše: Jagoda Savić
Pokušavajući da shvatim zašto nam je država tako trula, vratila sam u 1995 godinu, u period nastanka naše nove Bosne i Hercegovine. Tražila sam pokazatelje najvećih prepreka vladavini prava, zbog kojih ona u Bosni i Hercegovini nikad nije funkcionisala onako kako bi trebala. Kopajući po različitim tekstovima iz starih novina, naišla sam i na jedan tekst novinara Dragana Stanojlovića iz dnevnog lista „Oslobođenje“ ,koji je bio objavljen 23.12.1995 godine. Nakon čitanja teksta su moje suze počele same da teku, a onda sam shvatila da naša država nikad nije ni mogla uspostaviti vladavinu prava jer su se njeni temelji počeli urušavati paralelno sa samim formiranjem države. Faktički, stvaranje države BiH i erozija njenog pravnog temelja su bile dvije ceste koje su od samog početka išle u suprotnim smjerovima. Kanali vertikalne pokretljivosti, odnosno napredovanja u društvu, nisu imali selektivne mehanizme pa su se prema gore uspinjale svakojake kreature koje su došle do pozicija moći, ščepale ih i nikada ih više nisu pustile iz svojih šaka. A mi smo doveli sebe u poziciju da naš boljitak zavisi od njihove lične potkapaciranosti.
Tekst koji je privukao moju pažnju je opisivao 95-godišnju staricu Jozefinu Lorger čija garsonjera je početkom rata bila potpuno uništena. Iz tog razloga se baka Jozefina odmah preselila u drugi stan, ali je opština Centar imala namjeru da je prisilno iseli iz tog stana. U ovoj priči najviše bode oči da je baka Jozefina bila bolesna, slijepa i sa oštećenim sluhom i da je bio vrlo hladan mjesec decembar.
Baka Jozefina se plašila da će ostati na ulici, pa su se ona i njena sustanarka obratile Uredu ombudsmena Federacije BiH, Veri Jovanović, Esadu Muhibiću i Branki Raguž. Ured ombudsmena FBiH se zauzeo za baku Jozefinu pa se obratio žalbom nadležnom organu da odloži izvršenje tog rješenja. Ured ombudsmena je posebno naglasio da su vremenske prilike bile veoma teške, i da bi bilo nehumano po takvoj zimi izbaciti staricu u tako poznoj dobi iz stana, ne osiguravajući joj pri tom nikakav drugi smještaj i ostavljajući da žalba ne može odložiti izvršenje ove opštinske odluke.
Ombudsmeni su kasnije pozvali telefonom šefa nadležnog organa i on im je obećao da će krajnje humano postupati i da baku Jozefinu neće izbaciti iz stana. Međutim, taj šef je obmanuo ombudsmene, pozvao je policiju i baku Jozefinu iselio iz stana protiv njene volje. Ljudi koji su posmatrali tu scenu izbacivanja iz stana kažu da je bilo vrlo mučno gledati veliki broj policajaca kako nasrću na jadnu i nezaštićenu staricu koja nije bila u stanju da pruži nikakav otpor. Baka Jozefina je umrla par sati nakon prisilnog iseljenja iz stana. Na posmrtnici je pisao :“ od tuge, radi nasilnog izbacivanja iz stana.Ožalošćeni rodbina, prijatelji, znanci i izbacivači iz stana“.
Pitanje koje se otvara je da li je neko bio kriv za njenu smrt?
Nadležni organ za rješavanje ovog pitanja je bio Sekretarijat za prostorno uređenje i stambene poslove opštine Centar , a rukovodilac tog odjeljenja je bio dipl. ing. Zijad Džananović. Ovaj sekretar je 27.12.1995 godine reagovao na objavljeni tekst i u svom opširnom reagovanju na novinskom papiru formata A3 i napisao sljedeće: „Postupak deložacije se u tom tekstu direktno povezuju sa smrću Lorger Jozefine , a odgovorna lica Sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove opštine Centar karakterišu kao nehumana, sklona diskriminacijama, obmanama, prešućivanju činjenica itd“. Džananović je tražio objavljivanje cijelog svog teksta „radi toga da bi javnost imala potpunu sliku događaja i priliku da nepristrasno ocijeni ko je u ovom slučaj „human“, ko nacionalistički nastrojen, ko manipulišući ljudskim osjećajima doprinosi nacionalnoj netrpeljivosti…“
Naše pitanje je da li je postupak Sekretarijata zaista bio nehuman ili nije?
1.)UGOVOR O STANARSKOM PRAVU
U ovoj stavci postoje dva suprotna gledišta o provedenoj proceduri za deložaciju iz ovog dvoiposobnog stana od 58 kvadrata, jedno od gosp. Džananovića a drugo od ombudsmenke Branke Raguž.
Džananović: ombudsmeni su izvršili uvid u spis i bilo je jasno da nepravilnosti nema.
Raguž: gosp. Džananović je prethodno propustio da u redovnom postupku, pred nadležnim sudom, da otkaz ugovoru o korištenju stana nominalnom korisniku. Drugim riječima rečeno, gosp. Džananović je je na sebe preuzeo ingerencije suda i donio odluku koju je trebao da donese sud.
Opštinski Sekretarijat je utvrdio da je vlasnik stanarskog prava tog stana u Livanjskoj br. 40 bio Dragan Hofbauer, da je njegovo službeno prebivanje u Njemačkoj prestalo raskidom radnog odnosa od strane preduzeća „Unis“ 01.03.1993 godine, čime su se stekli svi zakonski uslovi za vlasnički raskid ugovora o korištenju stana sa njim.Dakle, tačno je da su se stekli uslovi za raskid ugovora o stanarskom pravu između vlasnika stana i nominalnog korisnika, ali ga gosp. Džananović nije raskinuo na zakonom propisan način.
2.)USLOVNOST STANOVANJA
U ovoj stavci postoje dva suprotna gledišta o uslovnosti stanovanja od strane istog gosp. Džananovića.
Da se najprije podsjetimo da je stan Jozefine Lorger ubrzo nakon početka rata bio uništen eksplozijom plina u stanu do nje i u njemu se više nije moglo boraviti. Baka Jozefina se 01.07.1992 godine preselila kod svog nećaka Dragana Hofbauera koji je bio poslat na službu u inostranstvo. Njena sestra Julijana Hofbauer se tada preselila u stan svog sina Dragana kako bi ove dvije starice živjele zajedno i kako bi se ispomagale da lakše prežive rat. Draganova sestra, odnosno Julijanina kćerka Slavica je njegovala obje bake, i svoju majku i tetku Jozefinu. Julijana i Jozefina su živjele zajedno pune tri godine, a onda je u septembru 1995 godine umrla baka Julijana. Kako je tetka Jozefina ostala potpuno sama, Slavica se tada preselila kod nje, kako bi se mogla brinuti o njoj.
Tada je na scenu stupio Opštinski sekretarijat za prostorno uređenje i stambene poslove Opštine Centar, koji je 02.12.1995 godine donio Rješenje broj 07/C-372-925/95 da su Jozefina Lorger i Slavica Hofbauer nezakonito koristile taj stan i da iz njega treba da se isele u roku od tri dana.
Džananović: stan u Livanjskoj 40 je hladan i zapušten, i u njega se od zadaha i nečistoće jedva moglo ući. Ljudska prava bake Jozefine su više ugrožena u tom prljavom i hladnom stanu nego ondje gdje treba biti prebačena. U stanu u koji je dovedena nije imala ni najosnovnije životne uslove.
Džananović: taj isti hladni, prljavi i zagušljivi stan sam dodijelio opštinskoj službenici Mensuri. Ovoj službenici je u junu 1995 godine kuća uništena modifikovanom aviobombom, tada joj je poginula majka, otac ostao težak invalid, a dvije sestre i ona teže i lakše ranjene. Dakle, stan , sa prethodnim opisom „ hladan, prljav, zagušljiv“ nije bio prikladan za baku Jozefinu koja je bila bolesna, slijepa i sa oštećenim sluhom, a bio je prikladan za teškog invalida i tri ranjenika. Ako taj stan nije bio dobar za baku Jozefinu, kako to da je bio dobar za službenicu Mensuru?
3.)NEPRIKLADAN PERIOD ZA IZBACIVANJE
Raguž: mi smo se pozivali na legitimno pravo starice da ne bude usred zime izbačena na ulicu jer joj nije bio obezbijeđen nikakav nužni smještaj, i zbog klauzule da žalba protiv izbacivanja iz stana ne bi odložila izvršenje.
Džananović: ovaj sekretar Sekretarijata se u svojoj izjavi o provedenoj proceduri uopšte nije osvrnuo na kriterij neprikladnog perioda za izbacivanje iz stana koji se poštuje u cijelom svijetu, na hladnu zimu, već se fokusirao samo na kriterij neprikladnih uslova za život i na kriterij „nezakonitog korištenja“.
4.)HITNI POSTUPAK
Kakva je bila dinamika događanja ovog žurnog izbacivanja iz stana?
Džananović : „vodio se razgovor sa Hofbauer Slavicom, ona je prvo pristala da pređe u svoj stan, sa zahtjevom da joj bude obezbijeđen prijevoz i da službena lica sekretarijata radi bližeg dogovora dođu za tri dana. U dogovoreno vrijeme je Slavica promijenila odluku i izjavila da neće da napusti stan. Buduća korisnica se pokušala dogovoriti sa Slavicom da uđe u dio stana i ponudila da baka Jozefina ostane u stanu koliko je potrebno. Slavica je tu ponudu odbila i dana 02.12.1995 godine sam donio Rješenje o deložaciji.“ Gosp. Džananović nije objasnio šta u pravnom smislu znači termin „koliko je potrebno“, koji pravni status bi baka Jozefina imala u tom stanu, niti da li je ova ponuda uopšte bila izvodiva, jer su baki Jozefini trebali njega i staranje, a u stan su se useljavali invalid i tri ranjene žene?
Raguž: mi smo se uključili u priču, zatražili smo uvid u spis i dokumentacija nam je dostavljena 12.12.1995 godine. Dana 18.12. 1995 godine u 13 sati smo Sekretarijatu vratili spis, predali dopis sa potvrdom „Sarajevostana“ da je stan bake Jozefine uslijed eksplozije plina u susjednom stanu onesposobljen za stanovanje i uložili žalbu kojom smo zatražili da se deložacija odloži.
Džananović: „Slijedio je telefonski razgovor sa gospođom Raguž. Razgovor se završio mojom odlukom da deložaciju zaustavim. Predstavnik ureda ombudsmena je otišao iz Sekretarijata oko 14 sati, poslao neovlaštenu osobu na lice mjesta , don Luku, župnika župnog ureda Marijin dvor. Međutim, kad je don Luka stigao na lice mjesta, deložacija je već bila završena.
Ekipa za deložaciju je izašla to jutro u 10 sati, i za baku Jozefinu su bila pripremljena nosila i vojna ambulantna kola. Ombudsmeni su tražili da se deložacija odloži u vrijeme kad je deložacija već uveliko bila u toku ili se možda već završavala, iako je zato bilo punih šest dana vremena da se deložacija odgodi.“
Raguž: je vjerovatno ostala zatečena izvršenom deložacijom jer Ured ombudsmena nije očekivao da će biti izvršena na tako žuran način, jer se ni u jednom upravnom postupku ne daje tako enormno kratak rok za iseljenje. U civilizovanim sredinama se prakticira uobičajena najava radnje na nečiju štetu od najmanje 30 dana. Imala sam sa njom više kontakata, i nikad mi nije ličila na osobu koja bi, da je znala za datum deložacije, sebi dozvolila da zakasni sa ulaganjem žalbe. Zato treba postaviti pitanje zašto Sekretarijat nije sačekao da mu Ured ombudsmena vrati spis i da se očituje, znajući da je u to doba 80000 stanovnika FBiH imalo žalbe na vođenje stambenih procedura?
Džananović : „Isti dan Slavica obavještava da je deložacija zakazana za 18.12.1995 godine. Slavica obavještava ne sadrži eksplicitnu dopunu koga Slavica obavještava, zbog čega ne možemo sa sigurnošću prihvatiti mogućnost da je obavijestila Ured ombudsmena. Osim toga, i Slavica u to doba bila pri kraju sedme decenije života i da je u traumatskoj situaciji mogla da reaguje neadekvatno. Džažanović se zaklanjao iza činjenice da Slavica nakon nasilnog iseljenja napisala u zapisnik da nema primjedbi na izvršeni čin, a tako je mogla da reaguje i potpuno slomljena osoba a ne samo ona koja se slaže sa tekstom. Zatim, Sekretarijat je naveo da je 12.12.1995 godine ombudsmenima dostavio spis ali nije eksplicitno naglasio da li je uz spis bila dostavljena i obavijest o datumu deložacije.
5.)NEPRECIZNI PODACI
U ovoj stavki se u prvom planu pojavljuje važnost tzv. dodatnog podatka.
Džananović: baka Jozefina je imala stanarsko pravo na stan u ulici Branimira Ćosića br. 8, ali u obrazloženju svog Rješenja nije naveo da je taj stan potpuno razrušen i da je u njemu nemoguće živjeti, što je najveći propust procedure koju je vodio, zatim, da je baka Jozefina prijavljena na dvije adrese, i to u Livanjskoj br. 40 i u Jukićevoj br. 8. Iz ovih prijava je Džananović izvukao zaključak da je ona svojoj sustanarki služila kao sredstvo za manipulisanje sa stanovima po cijelom gradu.
Ja ne mogu razmišljati kao gosp. Džananović jer da bih prihvatila tvrdnju da se radi o dvije neregularne prijave na dvije adrese, imam potrebu da znam okolnosti, znači datume prijave boravka na svakoj od te dvije ulice, izvor koji ih je naveo i iz koje baze podataka potiču. Naime, dvije prijave na dva stana su mogle poticati i iz tzv.istorijata prijava i odjava prebivališta, pa je neprecizni navod gosp. Džananovića mogao stvoriti iskrivljenu sliku stvarnog stanja , koja se ne može prihvatiti bez preciziranja gorepomenutih dodatnih detalja.
6.)MANIPULISANJE SA STANOVIMA
Džananović: Slavica Hofbauer je manipulisala sa nekoliko stanova u Sarajevu. Provjera je utvrdila da je Slavica bila nosilac stanarskog prava u ulici Mitra Trifunovića Uče 43, a bila prijavljena na još dvije druge, u Livanjskoj 40 i u Jukićevoj 8.
Stan u Livanjskoj 40 iz kog je izbačena baka Jozefina je pripadao njenom rođenom bratu Draganu Hofbaueru. Džananović je jako zamjerio Slavici da je obmanula Sekretarijat dajući lažne izjave da taj stan koriste Draganova supruga i Draganova i Slavičina majka Julijana i lažnu izjavu da u stanu njene majke živi njen sin koji je trenutno van zemlje. Kad se sve sabere, proizilazilo bi da je Slavica prevarant. Čini se da je osnov nesporazuma između Džananovića i Slavice bilo shvatanje pojma „biti korisnik“. Ako je Slavica mislila da se pitanje odnosi na pojmove „korisnik u papirima od stana“ i „korisnik na duže vrijeme“, onda je rekla istinu i nije manipulator, a ako je gosp. Džananović podrazumijevao korištenje u momentu kad je pitao, onda Slavica nije rekla istinu a njegovo pitanje ima podtekst da je stan napušten.
Kad sam pitala dvojicu boraca Armije BiH koji su cijeli rat proveli u Sarajevu šta misle o ovoj situaciji, obojica su rekli: „Pa vidiš, ženo, da opština nije davala nikakve garancije da će se nosilac stanarskog prava moći vratiti u stan“ i „A, šta je drugo mogla da kaže pokušavajući da zaštiti stanarsko pravo svog brata?“
Realno gledano, na opštini Centar je bio priličan broj napuštenih stanova u koje se uselio neko ko nije imao svoj stan. Kasnije je država BiH osobama koje su zbog rata otišle iz naše zemlje zbog povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima morala priznati pravo na povrat stanova sa stanarskim pravom. Tim novim zakonima država je svu revnost koju je Zijad Džananović ispoljavao u „lovu“ na stanove u kojima ne živi niko svela na besmisao. Isto tako, država je tim novim pravnim propisima definisala da su i optužbe i postupci Zijada Džananovića de facto bili povreda ljudskih prava koja on u to vrijeme nije bio u stanju da vidi. Iz perspektive tih novih pravnih regulativa, proizilazi da se samo koju godinu kasnije „laganje“ Slavice Hofbauer moglo okvalifikovati kao legitimni pokušaj zaštite imovine koju je opština pokušala da otme i da drugom.
7.)SMRT BAKE JOZEFINE
Ured ombudsmena FBiH je dopisom broj III846/95 od 20.12.1995 godine obavijestio Zijada Džananovića da je baka Jozefina preminula nekoliko sati nakon izbacivanja iz stana. U razmišljanju o tome da li zaista postoji uzročno-posledična veza između izdatog Rješenja o deložaciji i smrti bake Jozefine treba poći od toga da se osobe u poznoj dobi emotivno vezuju za prostor i da imaju poteškoće da se sele iz ambijenta u kom žive u neki drugi. Nijaz Džananović nije pitao baku Jozefinu gdje bi željela da živi, nije joj omogućio da sama izabere gdje želi da živi i nije se ni malo potrudio da joj nadoknadi štetu izazvanu uništenjem stana. On je u njeno ime odlučio o njenoj sudbini.
Drugo, baka Jozefina je zbog izbacivanja bila uplašena, razočarana, sa izraženim osjećajem nemoći, nezaštićenosti i beznađa. Treće, baka Jozefina je bila bolesna, slijepa i sa oštećenim sluhom pa se postavlja pitanje koliko je bila u stanju da ispravno razumije situaciju preseljenja, naročito čin iznošenja na nosilima, jer ju je vjerovatno doživjela kao prenošenje na onaj svijet. Baka Jozefina bi sa takvim zdravstvenim stanjem najvjerovatnije ubrzo umrla, ali joj barem ne bi srce puklo i po tom pokidanom srcu niko ne bi gazio.
U stan se uselila Mensura Karasalihović, službenica u Sekretarijatu za urbanizam i stambene poslove, njene sestre Jasmina i Suada i otac Zahid. Znamo da je Mensura imala gorepomenutu tragediju gubitka kuće i povređivanje članova porodice i ljudski saosjećamo sa njom, ali je Mensura imala krov nad glavom kod rođaka. I baka Jozefina i gospođa Mensura su imale isto legitimno pravo da budu obeštećene dodjelom druge stambene jedinice za nadoknadu štete za uništeni stan. Iako je „staž“ u čekanju bake Jozefine dug četiri godine bio puno duži u poređenju sa čekanjem službenice Mensure dug pet mjeseci, Zijad Džananaović je između bake Jozefine i službenice Mensure izabrao Mensuru. Obzirom na okolnosti, ova situacija se može nazvati „svoju sreću graditi na tuđoj nesreći“. Jedini problem u ovom građenju svoje sreće na način „izađi ti da uđem ja“ je u tome što je Mensura Karasalihović u to doba bila pravnik, kasnije postala pravobranilac opštine Centar a na kraju završila kao šef Apelacionog odjela Ustavnog suda BiH. Hoću da kažem da postoje dostojni i nedostojni načini da se sopstveni problem riješi. Jednom pravniku gaženje preko mrtvih duša baš i nije najprikladniji put ni za građenje sreće ni za pravničku karijeru.
8.)PROSTEST ZBOG PISANJA
Zijad Džananović je redakciji „Oslobođenja“ protestvovao s ljutnjom što se njegovo ime dovelo u vezu sa smrću bake Jozefine. Džananovićevo samo-sagledavanje se fokusiralo na karijernog stručnjaka za geodeziju pa je napredovao do sudskog vještaka za geodeziju, do inspektora Federalne uprave za imovinsko-pravne poslove i na kraju do predsjedavajućeg komisije za državnu granicu BiH Ministarstva civilnih poslova BiH, ali je iz samosagledavanja izbacio empatiju i etičke aspekte kao što su stid i pokajanje što nemoćnom nije pomogao u nevolji. Džananović u svom pismu redakciji „Oslobođenja“ u etičkom smislu nije pokazao svoju nevinost, već nam je samo otkrio da u javnom prostoru koristi tzv. fasadu moralnosti, predstavljati sebe kao moralnu osobu, kada takvo predstavljanje nema uporište u konkretnim postupcima. A je li doprinijeo smrti bake Jozefine, nije moje da sudim. Svi mi prije ili kasnije izađemo pred Stvoritelja i njemu položimo račun za sve naše grijehe, a On u procjeni nikad ne griješi…