Danas je u Sarajevu na bolji svijet preselio Enes Duraković, jedan od najznačajnijih historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.
Duraković je rođen 1947. godine u Polju kod Dervente. Do odlaska u penziju 2012. godine bio je redovni profesor na Odsjeku za književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, piše Stav.ba.
Pored vlastitog znanstvenog istraživanja i rada, posebno treba istaći akademski rad Enesa Durakovića na Filozofskom fakultetu, na kojem je znanstveno i pedagoški odgojio brojne generacije mlađih istraživača, zatim rad na uredničkim poslovima u časopisima Lica , Život i Pregled, rad na obnovi Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”, urednički rad u izdavačkim kućama “Preporod”, “Alef” i “Sarajevo-Publishing” te rad u redakcijama izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša”.
Prve knjige Enesa Durakovića, kao i brojni članci, rezultat su pomnog analitičkog izučavanja pjesničkih opusa dvojice, po nekim mišljenjima, najznačajnijih autora bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Maka Dizdara i Skendera Kulenovića. Riječ je o monografskim studijama Govor i šutnja tajanstva – pjesničko djelo Maka Dizdara iz 1979. i Pjesništvo Skendera Kulenovića iz 1983. godine, unutar kojih je Duraković različitim postupcima čitanja osvijetlio cjeline poetskih opusa i otvorio mogućnosti kasnijih, novijih iščitavanja njihove poezije.
Već 1988. godine pojavljuje se Durakovićeva knjiga Riječ i svijet: studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima XX vijeka , za koju je kritika kazala da je u isto vrijeme i antologija, i udžbenik, i naučna knjiga. Riječ i svijet sadrži obimne studije o pjesnicima Aleksi Šantiću, Jovanu Dučiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Antunu Branku Šimiću, Hamzi Humi, Nikoli Šopu, Skenderu Kulenoviću, Maku Dizdaru i Anđelku Vuletiću.
Hronološki slijede knjige Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti iz 2003, Arka riječi iz 2006, te Obzori bošnjačke književnosti iz 2012. godine.
Posebno je važna u Durakovićevom opusu studija Obzori bošnjačke književnosti . Ona je “rezultat dugogodišnjeg iskustva u istraživanju pojedinačnih književnih opusa, proučavanju bošnjačke književnosti, njene historije i unutarnje dinamike kao i borbe za njeno etabliranje u široj južnoslavenskoj zajednici”
– I, konačno, Enes Duraković, koji u cjelini esejističkog znanstvenog opusa sretno sažimlje književnohistorijsku sistematičnost Muhsina Rizvića i dar Begićevog saobraženja s književnim djelima. Nakon zapaženih eseja o Maku Dizdaru i Skenderu Kulenoviću, a onda i svim značajnijim bosanskohercegovačkim pjesnicima, priredio je prvu ediciju bošnjačke književnosti; da bi sada, dvadeset i pet godina nakon Biserja , i kao autor i kao urednik “Alefovom” izdanju antologije ponudio sliku onoga što je najvrijednije u bošnjačkoj književnosti XX vijeka. A na taj način počinje se ostvarivati dugo očekivana književnohistorijska sinteza bošnjačke književnosti, napisao je rametli Alija Isaković o djelu Enesa Durakovića .