Na današnji dan poginuo je Smail Šikalo, dobitnik Medalje za hrabrost

Zlatni ljiljan, dobitnik Medalje za hrabrost, ratnik pjesničke duše: Šikalo Smail – Smajo
Smajo Šikalo neće primiti „Zlatnog ljiljana“ kojim je prekjuče nagrađen za hrabrost. Neće, jer mu je dženaza bila 9-og ovoga mjeseca (09.12.1992) na šehidskom mezarju na Kovačima, odnosno, istog onoga dana kada su naši hrabri borci na „Koti 850“, na Žuči, skidali četničku, a postavljali zastavu sa zlatnim ljiljanima.

Iako je bio atletski građen, karatista sa crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana bitke za Žuč nadjačale su tog junaka iz Boljakovog potoka. Umro je 8.12.1992.godine.
Tu je bilo njegovo „ratno carstvo“, iako je bio borac koji se borio na svim sarajevskim ratištima. Tu je, kao jedan od prvoboraca Patriotske lige, pripremao svoje komšije za odbranu zemlje i naoružavao ih. Zajedno sa svojim komandantom Safetom Zajkom i drugim saborcima, odbranio je Sokolje, briješće, Boljakov Potok, pa ratovao i oslobađao Zuč. Danima je sa saborcima držao u blokadi kasarnu „Jusug Džonlić“..
U napadima na četnike odlikovao se nevjerovatnom hrabrošću. Uskakao je u četničke rovove i više tamo ne bi bilo živih agresorskih vojnika. U početnoj fazi agresije branio je Žuč i od četnika i od bivše armije.

Šikalo je bio komandir Vojne policije Druge motorizovane brigade Prvog sarajevskog korpusa. Mnogi su bili uvjerenja da je bio najbolji komandir Vojne policije u Sarajevu.
Bio je i ratnik i vragolan. Na početku agresije hvatao je policajce iz Vogošće i slao ih, uz „preporuku“, Momi Mandiću. Četnicima na Ilidži upućena je željeznicom „pošiljka“ eksploziva. Sjećamo se i one akcije kada je u „Pretisu“ ubijeno najmanje 70 četnika, a fabrika više mjeseci onesposobljena za proizvodnju granata.Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvijek je nosio šešir. Po tome je prepoznatljiv.Ali, imao je još nešto što ga je neobično krasilo: djevojačku dušu. Prosto, čovjek nije mogao da se načudi otkud tome junaku, neustrašivom borcu, mladiću tolike snage, tako mehka duša?
Kada su 1.decembra počele borbe na Žuči, četnici su žestoko krenuli na sokolje. Uspjeli su da pomjere naše položaje. Tad je Zajko motorolom nazvao Šikala i rekao mu:“ Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju“. I Šikalo je pohitao sa svojim borcima na Sokolje.
Sve linije naših boraca su vraćene, a četnici koji su ušli u naše rovove, živi nisu ostali. Bila je to velika pobjeda boraca Druge motorizovane brigade.
Ali, tada je Smajo i kobno ranjen. Imao je šljem, ali ga je, prije nego što je pogođen, posudio jednom borcu. Teško je ranjen kada je pošao da pruži pomoć ranjenom saborcu. Pogodio ga je geler granate…
Šikalo je bio jedan od onih sarajevskih ratnika koji su borbu za slobodu Bosne smatrali važnijom od vlastitog života. Zato je sam sebi klanjao dženazu. Jer, nije vjerovao da će preživjeti.

Sin Jusufa i Melće, rođene Đipa, Rođen je 27.4.1967. godine u Plužinama kod Nevesinja. U odbranu Republike Bosne i Hercegovine uključuje se ‘92. godine kao komandir čete vojne policije 2. Viteške motorizovane brigade. Biva teško ranjen 1.12.1992. godine u Sokolju iznad Rajlovca, a podlegao je ranama 8.12.1992. godine u KBC Koševo. Ukopan je 9.12.1992. godine u Memorijalnom centru Kovači. Ranjavan je tri puta. Bio je majstor tekvandoa i pjesnik. Na dan dženaze dodijeljeno mu je ratno priznanje Zlatni ljiljan, a ‘94. godine posthumno je odlikovan Medaljom za hrabrost, također proizveden u čin majora Armije RBIH.

… Prvi put je Smajo ranjen kod zgrade Elektroprivrede 2. maja 1992. godine. Vodila se borba čitav dan sa šešeljevcima i ostalim četnicima koji su kidisali sa Grbavice. Njegova grupa se istakla u borbi, Smajo posebno. Smajo je gađao iz RB-a, ali i drugog oružja. Dino Jamaković priča da se Smaji pridružio neki Joja, drug mu, inače Srbin, koji se isto tako srčano borio.
Tada je govorio: “Četnici, ja sam Srbin, evo me rame uz rame za Smajom Šikalom, pucam, bagro, u vas!” Kasnije je poginuo u našim redovima. Smajo je toga dana ranjen gelerom granate i to u nogu. Brzo se oporavio, tako da skoro pušku nije ni napuštao.
Jednom, dok je prao kosu, iz glave mu je ispao geler, za kojeg nije ni znao, pa tu drugu ranu nije ni računao.
Drugi put je ranjen 8. augusta ‘92. godine na Izvoru blizu Rajlovca. Sa grupom koju je predvodio imao je zadatak da neutrališe četnički policijski punkt u Rajlovcu. U međusobnom okršaju “komšije” su zasule granatama. U strahu od najgoreg svi iz Smajine grupe povukli su se, samo su on i sedamnaestogodišnji Almir Saračević, koji su dublje otišli prema rajlovačkoj cesti, ostali uklinjeni. Tada su četnici uzvikivali: “Eto ti Smajo granate, hvataj je!”
Smajo je tada zadobio 17 gelera. Ipak se uspio izvući, iznijeti na leđima teško ranjenog Almira, kao i sve puške i zolju koje su iza sebe ostavili njegovi saborci. Tada je zaboravio šešir , pa su ga četnici stalno zvali i govorili: “Smajo ostao ti je šešir u Rajlovcu!”

“Rahmetli Smajo je rođen na Plužinama kod Nevesinja. Rano smo ostali bez oca i o osmero djece brigu je vodila majka. Osnovnu školu je završio u Boljakovom Potoku, a Srednju Elektrotehničku školu u Buča Potoku. Bavio se fudbalom i tekvandoom. Kada je počela agresija među prvima je krenuo u odbranu domovine. Prvi put je ranjen u borbama kod Elektroprivrede 2. maja 1992. godine kada su četnici napadali Skenderiju i Predsjedništvo, a jedan pravac im je bio na mostu kod Strojorada. Tu je Smajo sa grupom boraca iz našega naselja učestvovao u pomaganju tadašnjoj policiji Novog Sarajeva. Drugi put je ranjen 8. augusta 1992. godine na Sokolju u izviđanju. Treće, kobno ranjavanje se desilo 1. decembra 1992. godine kada su četnici izvršili napad na Sokolje. Zauzeli su dio naselja i onda je naša Vojna policija na čijem čelu je bio rahmetli Smajo krenula prema toj lokaciji. Ranjen je kada su četnici vraćeni na početne položaje i kada su pripadnici Armije BiH uvezivali linije. Htio je pomoći ranjenom saborcu, granata je pala i on je ranjen u glavu. Nakon sedam dana borbe za život, preselio je“, prisjetio se Refik Šikalo, Smajin brat.

Njegova majka Melća, prije nego će joj srce puknuti za sinom junakom pričala je da ona nikad nije smjela suze pustiti kada bi Smajo bio ranjen. Sestra Elzedina obrazlaže to ovim riječima: “Nije smio od nas niko da mu izrazi nježnost, jer je on bio suviše nježan u duši.”
Smajo je izuzetno cijenio komandanta Zajku, u kojem je vidio oličenje čestitosti. Tako i Zajko Smaju, kojeg je u komandi dočekivao u stojećem stavu.
Bilo mu je tek 25 godina kada je časno završio svoj vijek. Istina, za Bosnu je veliki jazuk, jer ovakvih majka ne rađa.

Izvor:

• “Bosanski ratnici”, Šefko Hodžić
  -Nevesinjci u odbrani Domovine 1992 – 1995 autora Senada Omerike str: 118.
  Prva Linija: List Armije RBIH 15.08.1995 str. 22,23.
• Magazin Stav