Na današnji dan rođen je prvi predsjednik nezavisne i samostalne Republike Bosne i Hercegovine, ovo su njegove najpoznatije izreke

Na današnji dan rođen je prvi predsjednik nezavisne i samostalne Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović. Izdvojili smo nekoliko njegovih najpoznatijih izreka.

“A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

“Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajuci svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvijet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države” (1996.)

“Ako nema Boga, nema ni čovjeka. Ako nema čovjeka, nema odgovornosti. Ako nema odgovornosti, nema zločina. Ako nema Boga, nema ni zločina. Ako nema Boga, sve je dozvoljeno.” (iz knjige “Moj bijeg u slobodu”, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999.)

“Armija BiH ne može biti agresor u vlastitoj zemlji.” (pismo Franji Tuđmanu, 1993.)

“Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”

“Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.” (Govor u sarajevskoj Zetri, 2.10.2002.)

“Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko) niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe.” (“Moj bijeg u slobodu”, str.84, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999., ISBN 9958-10-170-X)

“Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao sto je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bijesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum. Šta sam im ja i ljudi oko mene u Sarajevu pomogli u tome? Nismo mnogo. Pomogli smo im utoliko što smo prije početka rata organizirali narod i pripremili nešto oružja, nažalost ne mnogo, i što smo im negdje ujesen, a prije ove odlučne bitke u novembru, dostavili nešto oružja protiv oklopa. Sve drugo odradili su oni sami, na osnovu lične inicijative, organizirajući i pomoć iz svoje dijaspore u Evropi. U ovome su pokazali veliku mjeru samostalnosti, snalažljivosti i mašte. Sjetite se onoga oklopnog voza kada su ga borci Gradačca namamili i uništili. Nije to bila naša ideja, bilo je to i u zamisli i u izvedbi njihovo djelo..” (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”)

“Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA.” (govor Alije Izetbegovića, 12. januar 1994.)

“Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak.”

“I čeka nas, ako Bog da mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju –da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Ovdje vas je većina mladih ljudi. Ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde. Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru dobro se spremite za to! Neka nam je Bog na pomoći.” (Alija Izetbegović 25. marta 1994. godine na Konvenciji SDA u Sarajevu, obraćanje objavljeno u knjizi “Čudo bosanskog otpora” – Odabrani govori, intervjui, izjave (decembar 1993 – decembar 1994)”, BiH PRESS 1995. godine)

“Iako je Sandžak izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, mi trajno ostajemo zainteresirani za taj dio našeg naroda.” (pismo generalnom sekretaru Organizacije islamskih zemalja, Dr. Hamidu Al-Gabidu, Sarajevo, 24. 9. 1995. [1])

“Ja sam govorio i o pomirenju, opet radi Bosne i njene budućnosti, ali sam rekao i ponavljam: uz neopoziv uvjet da ratni zločinci budu gonjeni i kažnjeni! Bez toga nema niti može biti ni mira ni pomirenja!”

“Kada izgubim razloge da živim, umrijeću” (Iz knjige Moj bijeg u slobodu, 1983-1988)

“Kada putujem u Evropu nikada ne hodam sagnute glave, zato što mi nismo ubijali djecu, žene niti starce i zato što nismo napali niti srušili niti jednu bogomolju.”

“Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.”

“Kako riješiti logiku Božije svemoći (i sveznanja) i čovjekove odgovornosti. Kako sva moć može pripadati Bogu, a sva odgovornost čovjeku? – Odgovor je: može, kao što svijet može istovremeno biti konačan i beskonačan. Nije logično, ali tako je.” (iz knjige “Moj bijeg u slobodu”, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999.)

“Klali su nas, žene i djeca su nam ubijana, džamije nam spaljene, ali mi nećemo ubijati ženu i djecu, nećemo paliti crkve. Jer knjiga koju poštujemo nam to zabranjuje.”

“Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne želimo biti narod koji nema državu.” (bosanskim hadžijama u Mekki)

“Mi smo mogli da dobijemo vojnu pobjedu protiv četnika. U oktobru 95. godine. Mi smo bili zaustavljeni. Mogli smo uzeti Prijedor. Najvjerojatnije bi ih mogli natjerati i ovaj, iz Banja Luke da samo nastavili ofanzivu. Jer su oni bili u potpunom rasulu. Međutim, praktički, Amerika je zaustavila taj rat. Kada sam kasnije razgovarao sa nekim Amerikancem, obavještajnim čovjekom, o tome što se to događalo, zašto smo bili zaustavljeni, jer smo bili… Bili smo skoro, ultimativno zaustavljeni. Bili su rekli da će nas početi tući ako to ne uradimo. Ako nastavimo ofanzivu.” (TV BIH Intervju sa Alijom Izetbegovićem nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, [2])

“Moj um stalno se koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. Moji trenuci sreće su bili oni u kojima su se moj um i moje srce slagali.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

“Moja vizija Bosne je jasna: cjelovita i demokratska zemlja. Vjerujem da je i vi tako zamišljate. To je vizija, a život i realnost često su nešto drugo.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

“Moje razumijevanje islama očito je različito od njihovog. Ne smatram da žena treba da pokriva lice. Ne samo da ne smatram, nego sam protiv toga. Nisam vidio žene pokrivenog lica u Haremu Meke, ili su bile vrlo rijetke. Zašto bi to bile u Sarajevu? Ali, to su vjerska pitanja u nadležnosti Islamske zajednice. Ne znam da li i koliko ima vehabija u Bosni, ali dok god se služe dozvoljenim sredstvima, to jest riječju, njihovo djelovanje je legalno.”(U intervjuu za magazin Dani 30. marta 1998 na pitanje o vehabijama u Bosni i Hercegovini)

“Nakon rata. Da, čuo sam i ja. Stavljali su mi mnoge izjave u usta koje nisam rekao. Ovo je najgluplja od tih. Da će ljudi, kad dođe sloboda, jesti zlatnim kašikama?! Opozicija je to podmetala jednom borcu koji je rekao, da sam im ja to obećao. Ali, ustvari je obrnuto. Ja sam uvijek pomalo iskazivao pesimizam kako će stvari teći na pitanje: “Kako će stvari teći?”, govorio sam da idu teški dani, teškoće i veliki problemi.” (Sakupljeni intervjui u knjizi “Moji razgovori sa Alijom” autora Mate Đakovića)

“Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda.”

“Ne tražite osvetu, nego pravdu.” (Alija Izetbegović je dao svoj posljednji intervju, 27. septembra 2003. godine, uredniku Centralnog dnevnika NTV Hayat Sarajevo, Senadu Hadžifejzoviću)

“Nema, dakle, laičkog načela. Država treba biti izraz i podržavati moralne koncepte religije.” (Islamska deklaracija)

“Neodgovorno je zamajavati narod lijepim a nerealnim pričama. Grijeh je gladnom čovjeku pričati o lijepim jelima ako ga nećete nahraniti. Te priče su poput saharina: slade ali ne hrane.” (Članak “Jedina vrsta ljudi koju mrzim su izdajice”, BH Dani, 13. oktobar, 2000.)

“Niko ne može imati dvije ili više funkcija koje po opisu ili svojoj prirodi zahtijevaju cjelodnevni angažman (puno radno vrijeme i stalni radni odnos). To je do sada ponekad bio slučaj. Izuzetak mogu biti samo profesori univerziteta za ograničen broj sati. Niko ne može imati pune plate za dvije funkcije, što je također bio slučaj. Lice koje ima (ili član njegove uže porodice ima) privatnu firmu, ne može biti ni na kakvoj važnoj državnoj funkciji. Neka se bavi firmom. Ne treba dozvoliti da pojedinci budu u upravnim odborima više firmi ili ustanova. Također, bilo bi korisno da se u upravne odbore angažuju i penzioneri, stručnjaci iz odgovarajućih oblasti koji imaju vremena, a i iskustva da pomognu izvršnim organima u proučavanju nekih…. Treba preispitati ponašanje direktora nekih firmi kada je u pitanju zapošljavanje boraca. Na svojim mjestima ne mogu ostati oni koji nisu zapošljavali borce, a mogli su. Na funkcije predložite borce (borbene ljude koji imaju svoje stavove i brane ih), a ne činovnike. (Izetbegovićevo obraćanje svim odborima i kadrovskim komisijama SDA, 20. oktobra 1998. godine iz Sarajeva)

“Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan.” (10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u, napisao je pjesmu “Poruka sebi” – Alija Izetbegović)

“Ostvarenje islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranje jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije. ” (Islamska deklaracija)

“Pitanje je, treba li mijenjati društvene ustanove ili ljudska srca? Jedini pravi odgovor je oboje. Ipak, od čega početi? Od srca naravno, ako je to moguće i ako znate kako.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

“Poslušao sam je, jer sam znao da je upravu. Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku. Vlast ih opije i ne mogu ih ni najrođeniji prepoznati.” (prema kolumni Seada Omeragića, krajem 2015, za NAP, Alija Izetbegović mu je izrekao ovu rečenicu davne 1992. komentarišući negodovanje jedne starije Bošnjakinje koja nije željela da joj sin bude ministar)

“Potrebno nam je jedinstvo. Neki ljudi koji vole govoriti o cjelovitoj Bosni dijele bošnjački narod. Ne znam kako se može razbijati jedinstvo Bošnjaka i govoriti o jedinstvu Bosne. Ta dva jedinstva su povezana.”

“Priču o zaboravu slušali smo četrdeset godina. Taj film smo gledali. I šta je bio rezultat, što je slijedilo? Slijedio je genocid! Ništa nam nije pomoglo što smo skoro sve bili zaboravili, i svoju prošlost, i svoju vjeru, čak i svoje ime; osuđeni smo bili na uništenje. Tu grešku više nećemo ponoviti.”

“Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjaluci, govore sve o nama i njima. Ovi kameni svjedoci ne lažu i mogu stati nasuprot sve njihove propagande.”

„Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje, umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svijesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina nisu u njihovim, nego Božijim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i, ako Bog da, naša pobjeda.” (obraćanje 1996.)

“Svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Polažući pravo sam uređivati svoj svijet, islam razvidno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području.” (Islamska deklaracija)

“Svijet u pitanju zločina traži neko bezbolno, srednje rješenje. Kada su u pitanju zločini, kao ovi u Bosni, svaki kompromis je sramna izdaja pravde.”

“Što se, pak, tiče velike koncentracije vojske u BiH, mogu reći da se problem JNA treba i mora riješiti u jednom paketu mjera za Jugoslaviju. (…) Ukoliko bi se Bosni i Hercegovini nametnulo izvjesno rješenje silom, uvjeren sam da bi to bilo samo privremeno rješenje, period još veće nestabilnosti nakon kojega bi opet jedini izlaz bio u jednom pravcu koji narod ili velika većina ljudi prihvate. Zaratiti nikad nije kasno. Ali ako bi se zaratilo u Bosni i Hercegovini, to bi bio totalni rat, nakon kojeg bi ovdje ostala samo tri divlja naroda da hodaju po zgarištima i ruševinama.” (sredinom decembra 1991.)

“Uvjeren sam da SR Njemačka, kao osvjedočen prijatelj, može bitno pomoći u traganju za mirom. Mi Vašu dragocjenu pomoć izvanredno cijenimo.” (“Njemačka je naš osvjedočeni prijatelj”, G. Helmutu Kohlu, saveznom kancelaru Republike Njemačke, Sarajevo, 12. august 1995.)

“Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!” (12. januar 1994.)

“Vi spominjete samo dvojicu koji me ne vole, a ja mislim da takvih ima na hiljade. Nikad nisam mislio da me svi ljudi treba da vole, zašto bi? I mnogo bolji ljudi od mene imali su ljutih neprijatelja, zašto da ja nemam? Isusa su njegovi sunarodnici predali Rimljanima, Gandija nisu ubili Englezi, nego njegovi, nije im bio dovoljno dobar Indijac, Rabina nije ubio Arap, nego njegov čovjek, nije mu dovoljno bio Jevrej. Šta se tu može? Nad svima nama će jednoga dana izrasti zelena trava, ali ljudi o tome ne misle.”(U intervjuu za magazin Dani 30. marta 1998 na pitanje o nesuglasicama s Seferom Halilovićem i Rusmirom Mahmutćehajićem)

“Volio bih da me upamte kao čovjeka koji je narod BiH uvijek imao na srcu.” (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”)

“Znate kako ih je opisao Meša Selimović u romanu ‘Derviš i smrt’: Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada. (…) Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači. (…) a lahko im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. (…) zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim. Tako govori Mešin Hasan s pjesničkim pretjerivanjem. A ja bih rekao da već 60 godina prilično poznam narod kojem pripadam. Mogu reći da ga znam i imam neku predstavu o njemu od 1940. godine pa naovamo. Upoznao sam ga u miru i ratu. To je dobar narod, narod u kvalitativnom usponu, ako se tako može reći, koji je izdržao mnogo i koji će preživjeti i ove najnovije nevolje. U svakom slučaju, kakav god je, ja sam njegov dio.” (Start br. 113, 8. april 2003)

“Žrtvovat ćemo mir za suverenu Bosnu!” (Odgovor Muhamedu Čengiću u skupština BiH [3], 26.1. 1992.)

“…ovo nije pravedan mir ali je pravedniji od nastavka rata,u situaciji kakva je,i u ovom svijetu kakav je,bolji mir i nije mogao biti postignut…” (21.novembar 1995)

(Senzor.ba)