Sjedi vrana na drvetu i po cijeli dan ne radi ama baš ništa. Kada je mali zeko ugledao vranu, upita je:
“Mogu li i ja da sjedim kao ti i da po cijeli dan ne radim ništa?”
Vrana odgovori: “Naravno, zašto da ne.”
I tako zeko sjedne na zemlju ispod vrane da se odmara i ne radi ništa.
Nakon nekog vremena, iznenada se pojavi lisica, skoči na zeca i pojede ga!
Poenta priče:
– Da bi sjedio i ne radio ništa, moraš da sjediš jako, jako, visoko!
Nije bilo tako davno kad si mogao sresti kod nas čovjeka koji se havli da je dobio novi posao, pa kad ga sagovornik pita kako mu je, “ma samo sjedim, ne radim ništa”, pohvali mu se taj. Roditelji su bili najponosniji kad im djete nađe takav posao, ali nikako da shvatimo da su ta vremena prošla.
Na našim prostorima je raširen običaj da neko ko se dočepao bilo kakvog položaja ne radi ništa, pa tako često vidimo vlasnike kafića, koji su negdje iznajmili prostor i pozajmili novac za piće, kako sjede kao velike gazde i čekaju da im se pare sliju na račun, a onda brzo čujemo da je lokal zatvoren.
Kod nas još uvjek ima radno mjesto “šef sale”, pa neki lik hoda okolo i njegov je posao da dvojicu trojicu konobara raspoređuje, dok ćeš na zapadu vidjeti vlasnika hotela kako radi na recepciji u kuhinji ili konobariše s konobarima.
Ko se na našim prostorima uhvati u koštac sa višak “uhljeba” u administraciji i uvede tu malo reda, učinit će ogromnu uslugu cijelom društvu. A kad ljudi budu prezirali one “što sjede i ne rade ništa”, znajući da oni rade umjesto njega, bit će to znak da je politička svijest građana na visokom nivou, jer nam uhljebe na grbu mogu dovesti samo političari, kako bi im se odužili…
Ako je šta loše iz bivšeg sistema, to su te navike i “pravilo” da svak mora imati neki posao, pa su izmislili i takve gdje “sjediš i ne radiš ništa”.