Ajla Krdžić, hrabra djevojčica iz Gradačca prije godinu dana izgubila je bitku sa leukemijom. Imala je svega 15 godina.
Ajlu nisu zaboravili njeni sugrađani, ni drugari iz školske klupe. Na proslavi mature nosili su i njezinu sliku, zamišljajući da je ona tu s njima.
U sjećanje na ovu hrabru djevojčicu, Elvir Peštalić iz Gradačca napisao je i lijep tekst koji mi prenosimo u cjelosti, bez izmjena:
O jednom devetom razredu i praznoj klupi u njemu
Jedna generacija maturanata slavi. Deveti razred.. Samo je srce proljeća. Obeharali bagremi pod kišom savijaju svoje grane i prolaze.. Prolaze a da nisu podarili pčelama tako dragocjen nektar. Obeharale bagreme je povilo plačljivo majsko nebo. Nebo koje je svoje isplakalo suze. I još uvijek plače ispraćajući jedan tužni deveti razred u život.. U budućnost. U sreću.. Sve do danas sa njima je bila jedna prazna klupa, koja je ovih pola godine ostala nepopunjena. Koja je ovih pola godine sjećala njene vršnjake na prelijepe oči i osmijeh koji je plijenio. Oni nisu dali da se popuni. Da iko sjedne na nju.. Željeli su se sjećati svoje Ajle Krdžić. Djevojčice borca.. Bića nestvarne ljepote i odgoja. Ponosa svojih najbližih.. Otišla je prošle, tople zime.. Otišla je u praskozorje godine nove.. Kada se sve rađa. I sve počinje.. Kao da je svojim drugovima htjela reći:”Nastavite što smo započeli.”
Danas je dan sreće. I opraštanja jednih od drugih. I suza. I međusobnih zagrljaja. Učenici su imali svoj posljednji čas kao osnovci. I njena prazna klupa. I na njoj Ajlina fotografija. A ona na njoj nasmijana. Prelijepa. Kao u najsretnijim danima.Takvu je pamte.. Njena duša je sa njima danas zajedno u učionici.. Još samo danas. Želi im sreću u životu.. Želi im zdravlje, diplome, vjenčanice, djecu.. Želi im sve ono čemu je židjela a dočekala nije. Još danas su tu. Svi zajedno.. Već sutra odlaze svako svojim putem životnim.. U svoju sreću..
Njena će duša ostati slobodna da ih prati kroz život.. I ona će se radovati njihovim diplomama.. Vjenčanjima.. Djeci.. A onda će sretna bdjeti nad Iverovcom i milovati roditelje svoje. Svoju majku koja je sanja noći svake. Svoga babu zamišljenog pogleda. I brata “malog”. Jer, želi sretna vidjeti najmilije svoje….I unijeti im radosti u njihove tuge.. Koju oni ne vide, ali osjete itekako.
Ovo je kazivanje o jednoj sudbini. O jednoj prekrasnoj Ajli. Ovo je priča o jednom devetom razredu koji odlazi u svoj život. I jednoj praznoj klupi.. I osmjehu u njoj..
Klupi koja je danas rekla više od hiljadu riječi..
Elvir Peštalić
(Senzor.ba)