Desilo se onda kada je plemeniti ashab Ebu Zerr kazao drugom plemenitom ashabu Bilalu: “Zar i ti smatraš da sam pogriješio o sine crnkinje.”
Na ove riječi, skočio ne Bilal, radijellahu anhu, iznenađen, uvrijeđen i tužan, govoreći: “Allahami požalit ću se Allahovom poslaniku na tebe!”
Promijenilo se lice Allahovog poslanika kada je čuo šta se desilo, pa je rekao: “O Ebu Zerre, zar ga vrijeđaš vrijeđajući njegovu majku? Ti si zaista čovjek u kome ima bezbožničkog ponašanja.”
Ebu Zerr je gorko zaplakao.
“Allahov poslaniče, traži od Allaha oprost za mene”, reče Ebu Zerr i izađe iz džamije.
Kada je ponovo ugledao Bilala, spustio je svoje lice na zemlju govoreći: “Tako mi Allaha Bilale, neću podići svoju glavu sa zemlje dok ti ne staneš svojom nogom na moje lice. Ti si plemenit čovjek a ja sam podrugljivac.”
Bilal je gorko zaplakao i primakao se i poljubio lice koje je bilo na zemlji, a zatim kazao: “Allahami, ne bih stao na lice koje je makar jednom palo Allahu na sedždu.”
Zatim su ustali obojica, bratski se zagrlili i plakali.
Danas, jedni druge uvrijedimo nebrojeno puta i nismo u stanju kazati izvini, oprosti mi brate, prijatelju, komšija.
Uvrede padaju po različitim osnovama, a nakon njih ne čujemo traženje oprosta.
Zaista, izviniti se, halaliti se, priznati grešku, islamsko je uzvišeno naslijeđe koje ljude čini boljim.