Možda je i hajr što se ne sjećam. Ni ranog djetinjstva, ni odrastanja tokom prvih godina osnovne škole, tek poneko sjećanje na važni događaj u tom periodu. Tako, najranija uspomena je sa učiteljem Šahinom. Slika, skoro da je izblijedila ali dugi stas, korpulentnost i gusti brkovi se ne zaboravljaju. Ja, malehna, s ručicom visoko podignutom do njegovog džepa, čvrsto sam stezala njegovu široku ruku ili bar kažiprst, gledajući ga odozdo ponosno i zadovoljno jer je mene vodio za ruku na času “domaćinstva”, kada smo često izlazili u prirodu. U trenucima kada bi objašnjavao rukama , ja sam se hvatala za džep crnih štofanih pantola. Ne znam je li on izabrao mene, ili sam ja njeg? Mnogo je sličio mom ocu.
Sjećam se i kese sa korom od lubenice, mahom poslije rata. Daidža Mustafa, Allah ga obradovao, donio nam je lubenicu iz Hrvatske. Ne sjećam se kad se pojela i kako, ali kesu pored korita sa otpacima , djeca iz sela su razbucala kao gladni psi. Nismo jeli do tada lubenicu, pa je ushićenje i radoznalost bila još veća. Vođena njihovim postupkom i uzbuđenošću, i ja se priključih halapljivoj gozbi. Pah, i kora je dio lubenice… bar miriše na nju.
Izbivanje iz kuće od jutra do mraka je bila svakodnevnica. Od građenja koliba u šumi, čuvanja ovaca sa prijateljicama i bavljenja manekenstvom u trenucima dok ovce miruju, igranja kafana u podrumima, zavlačenja u torove i štale, do odlazaka u susjedno selo, kroz “sovljak”, propadajući do koljena u suho lišće tokom jeseni, pa kroz uski puteljak zaustavljajući se da ispratim kolone mrava koji su mi priječili put, kroz travu preko velike njive do stabla trešnje, dok ne bahnem na obronke sela nani i dedi, Allah im se smilovao i obradovao dženetom. Imala sam ja i druge rodbine tu, oca, amidže, tetku, ali vazda se išlo nani. Ona se, nekako, jedina znala obradovati od srca, i nju sam smatrala svojom i sebe dijelom nje. Jednom je, dedo, mene i Elsu, djecu iz “prvih brakova” , vodio tetki na Bištrane. O, kakva je to bila avantura za naše malehne korake. Prolazak kroz utabane staze, puteljke, šumarke, livade, i odmori pored izvora hladne vode. Kod nane kuća vazda puna, što odraslih, što nas dječurlije. Pa opet, iako je imala mučan i težak život otkako je bešika zaljuljala, nikad ne primjetih nelagodu što smo tu. Imali su na desetine unučadi i svako se osjećalo dobrodošlo. Vjerovatno sam zato i voljela ići njima. Tada djeca nisu predstavljala neku radost, pa, ni u vlastitoj kući. Vazda bismo bili negdje kod vrata, u ćošku, u sobi, da ne smetamo gostima. Ono što nas pomiluju po glavi, i ponekad poljube je bilo maksimum emotivnosti i konverzacije. Kod nane je bilo drugačije. Mi djeca smo bili glavni, uvažavalo nas se, slušalo. Smijali smo se, igrali, družili sa djecom u selu, a pogotovo poslije kad smo se “zacurile”, vazda je bilo sijelo kod nekog kad bi se pronijela vijest da smo stigle nani. Iskreno, nije nam se niko radovao, djeci iz “prvog braka”, ni vlastiti očevi u taj vakat, bili su zaokupljeni svojim životima, a mi kao opruge, duge i savitljive, razvučene između stvarnosti i želja, između porodica gdje te jedni žele, drugi žale, između, čas brige, čas razonode i činjenice da smo teret koji se treba i mora izvest na selamet, nana je bila istinska radost, naše utočište i najčvršća, pa, mogu reći i jedina spona sa očevom familijom. Muhtać smo bili svemu, ali se i dostojanstveno i ponosno bilo kao da smo kraljice Sabe. Svaka želja je bila neizrečena, progutana i istini za volju, nije stvarala nikakvu tugu niti nedostajanje. Možda ja i nisam znala stvarno stanje ničega, ali drugi su itekako bili svjesni. Svake sedmice, prije polaska kući, nana me slala u radnju , tada kod Rašida, da kupim kutiju cigara mami, ponekad čokoladu i obavezno dvije marke meni. I ona je jedina u sjećanju u tom periodu koja mi je davala novac, i ja sam joj beskrajno zahvalna na tome, ne što su meni trebale te dvije marke, nego zato što mi je bila bliska,a ne stranac. Ona je bila moja familija, jedina uz dedu sa očeve strane. Mudra, bez škole, pristupala nam je pedagoški i veselo. Blaga, mila, nasmijana, duhovita , kao da je nikada oštri vjetrovi života nisu šibali do iznemoglosti, u dimijama i okeranoj jamenici na glavi sjedila je u podrumu otvorenih vrata čekajući ko će joj bahnuti na kahvu. Takvu je pamtim svih godina. Ne znam je li ikada brinula za sebe, al znam da je nosila tugu i brigu za druge. Osam briga ostadoše iza nje, ali i osam radosti pred kraj života, svjedok sam. I ništa ovo ne bih napisala da ne naletih na sliku njenih ruku, a ovako sam je obično držala dok bih je zijaretila. Znala mi je često kazati da su moje ruke iste kao njene, a ja bih to s ponosom primala. Lijepe, male, izborane, izmučene, ispijene, a opet cijeli svijet je stao u njih. Ma kakav svijet , mnogo svjetova i dobrine u njemu! Učini njene ruke ljepšim od hurijinih, neka u njih stanu najljepši dženetski perivoji, i obraduj nas njenim zagrljajima, ya Rabb!