“Nezgodna je, ali nezaobilazna istina da da su građani Sarajeva bili pretežnohrišćani ili Jevreji, civilizirani svijet ne bi dozvolio da opsada dođe do tačke kao 5. februara, kada je srpska granata pala u prepunu pijacu. U takvom slučaju, Zapad bi brzo reagovao i bio bi u pravu kada bi to učinio.”
Već više od tri decenije, rat u Bosni 1992-1995. i međunarodne reakcije koje je izazvao i dalje izazivaju akademski interes. Primarni fokus ovog interesovanja bio je raznovrsnost zapadnih odgovora i neodgovora na rat.
U okviru ove oblasti istraživanja zanemaren je jedan fascinantan aspekt. Kako su bivši američki predsjednici – oni koji su služili prije Billa Clintona, koji je bio na funkciji veći dio rata u BiH i čija je administracija posredovala u mirovnom sporazumu koji ga je okončao – reagirali na rat? Kako su oni doživljavali rat i za šta su se zalagali?
Dok postpredsjednički dosijei u njihovim bibliotekama ostaju zatvoreni za istraživanje, moguće je dobiti uvid u njihove stavove iz javno dostupnih izvora.
Nekoliko sedmica prije nego što je umro 22. aprila 1994, Richard Nixon je završio svoju knjigu pod nazivom Beyond Peace . Nixon je bio predsjednik od 1969. do svoje ostavke 1974. nakon skandala Watergate. U svojim postpredsjedničkim godinama, Nixon je nastojao da se iskupi i ostane glasnik u međunarodnim poslovima.
Knjiga je objavljena posthumno i otkriva pogled 37. predsjednika na događaje i trendove koji su se odvijali u to vrijeme. Početkom maja 1994. časopis Time objavio je odlomke iz ove knjige.
Za vanjskopolitičkog realista, Nixon je bio izuzetno pogođen ratom u Bosni. U svojoj posljednjoj knjizi, Nixon je napisao: „Naš neuspjeh da cijenimo raznolikost muslimanskog svijeta i stvarne prijetnje s kojima se njegovo stanovništvo suočava već je doprinio tragediji u Bosni i Hercegovini – jednom od najsramotnijih poglavlja poslije Drugog svjetskog rata”.
Nixon je bio kritičan prema odgovoru Zapada na rat u Bosni. Napisao je da “masakr mnoštva ljudi i njihove djece u Sarajevu u februaru 1994. godine gotovo sigurno ne bi došlo da je Zapad djelovao ranije”.
Dodao je: “Nezgodna je, ali nezaobilazna istina da da su građani Sarajeva bili pretežnohrišćani ili Jevreji, civilizirani svijet ne bi dozvolio da opsada dođe do tačke kao 5. februara, kada je srpska granata pala u prepunu pijacu. U takvom slučaju, Zapad bi brzo reagovao i bio bi u pravu kada bi to učinio.”
Dok bivši predsjednici tradicionalno izbjegavaju javno kritizirati svoje nasljednike, Nixon je to učinio, rekavši: „Da su Sjedinjene Države bile spremne da predvode, nekoliko koraka ispod angažmana kopnenih snaga – na primjer, ukidanje embarga na oružje – moglo bi biti uzeto na početku bosanske krize da bi otupilo srpsku agresiju. Naš neuspjeh da to učinimo narušio je našu reputaciju ravnopravnog igrača na međunarodnoj sceni…”
Nixonov potpredsjednik i čovjek koji ga je pomilovao, Gerald Ford, služio je od 1974. do početka 1977. Fordov mandat su neki autori opisali kao “slučajno predsjedništvo” jer on nije bio ni izabran na tu funkciju niti reizabran 1976. godine.
Fordovi stavovi o Bosni i njegovi postpredsjednički dosijei u njegovoj biblioteci tek treba da budu otvoreni za istraživanje. Ali, postoji pismo s kraja 1995. godine u arhivi senatora Boba Dolea.
Gerald Ford je 4. decembra 1995. godine poslao pismo senatoru Doleu u kojem mu čestita na podršci raspoređivanju američkih trupa u Bosni u sklopu NATO misije. “Vaša odluka je u najboljoj tradiciji dvostranačja vanjske politike. Vaša podrška našim vojnim snagama u ovoj krizi bit će od najveće pomoći u uvjeravanju Kongresa i američkog naroda da je odluka primjerena diplomatski i vojno”, napisao je Ford.
Pozvao je i Predstavnički dom i Senat da donesu rezolucije u prilog raspoređivanja američkih trupa. Dodao je da je liderstvo SAD u NATO-u i svijetu temeljni interes i izrazio podršku odluci predsjednika Billa Clintona. Drugim riječima, Ford je podržao ulogu SAD u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Čovjek koji je pobijedio Forda 1976. i nastavio služiti od 1977. do 1981., Jimmy Carter, bio je jedini bivši predsjednik koji je najdirektnije uključen u Bosnu. Carterov postpredsjednički život i aktivizam od ranih 1980-ih uzima se kao primjer posvećenosti javnoj službi. Neki autori smatraju da je njegov aktivistički period nakon predsjedništva model za to kako bi bivši lideri mogli služiti nakon što napuste funkciju.
Carter je otputovao u Bosnu krajem decembra 1994. godine, dok je Bill Clinton bio aktuelni predsjednik SAD-a, u okviru privatne mirovne misije. On je u Sarajevu razgovarao sa bosanskim zvaničnicima, a zatim je otputovao u uporište bosanskih Srba Pale da se sastane sa Radovanom Karadžićem. Ovo je bio vrlo kontroverzan dio Carterovog putovanja i pokazao se kao veliki publicitet za Karadžića.
39. predsjednik je posredovao u četveromjesečnom prekidu vatre u Bosni koji je postao poznat kao Božićni prekid vatre. Trajao je do proljeća 1995.
Carterov nasljednik, bivši holivudski glumac i republikanska ikona Ronald Reagan, služio je od 1981. do 1989. Reagan je krajem 1994. objavio da boluje od Alchajmerove bolesti i povukao se iz javnog života.
Ali u malo poznatom govoru Oksfordskoj uniji 4. decembra 1992. Reagan je govorio o Bosni.
40. predsjednik je izjavio: „Ono što ja predlažem nije ništa drugo nego humanitarna baršunasta rukavica potpomognuta čeličnom pesnicom vojne sile. Dozvolite mi da elaboriram. Zamislite taj kotao mržnje koji je nekada bila Jugoslavija. Ono što se radi ljudima u Bosni i Hercegovini uništava svaku definiciju ljudske pristojnosti i morala. “Etničko čišćenje” je eufemizam koji izražava mržnju za zlo koje smo ranije vidjeli u Evropi. Koncentracioni logori su zvjerstvo kojem nisam očekivao da ću ponovo svjedočiti na evropskom tlu. Iskreno govoreći, prosječan Amerikanac je, blago rečeno, zbunjen da se takve grozote mogu dogoditi u Jugoslaviji, dok se Evropa, koja se kreće ka uniji, suzdržava od akcije.”
Reagan je rekao da se NATO “mora ponovo osmisliti kako bi se nosio sa vrstom nehumanih situacija koje sada vidimo duž Jadrana”, i upitao: “Da li se sadašnji stav NATO-a prema Bosni toliko razlikuje od onog policajca koji neće prijeći ulica da zaustavi ubistvo jer to nije u njegovoj nadležnosti?”
“Kada je u pitanju poredak Jugoslavije, slažem se sa ambasadorom Kirkpatrikom i bivšom premijerkom Tačer”, dodao je on, misleći na bivšu američku ambasadorku u Ujedinjenim nacijama, Jeane Kirkpatrick, i britansku premijerku Margaret Thatcher.
„Srbima se mora dati ultimatum da prekinu granatiranje civilnog stanovništva i skinu smrtonosnu opsadu. Mora im se reći da više ne ugrožavaju jugoslovenski region Kosovo… Posljedice ignorisanja ultimatuma su sljedeće: „oštro fokusirano bombardovanje“ srpskih vojnih zaliha i ciljeva. Učiniti manje znači prešutno pristati na masovno klanje.”
Reganov potpredsjednik, George HW Bush, izabran je za predsjednika 1988. i obavljao je dužnost od 1989. do 1993. godine.
Početkom decembra 1995. Bush je izdao saopštenje u kojem je pozvao “oba doma Kongresa da donesu rezolucije koje podržavaju naše trupe i napore Amerike” u Bosni. Izjavio je da ima „značajne sumnje u samoj misiji, o tome šta se tačno očekuje od naših trupa i o tome kada mogu izaći i vratiti se kući… Ono što je, međutim, jasno je da je u našem nacionalnom interesu da zadržimo integritet kredibiliteta Sjedinjenih Država u svijetu.”
Pohvalio je senatora Boba Dolea “što je zauzeo državnički stav u podršci našim trupama i što je podržao odluku predsjednika Clintona”.
Ukratko, svi živi američki predsjednici prije Clintonove su se bavili Bosnom. Nixon i Reagan bili su kritični prema zapadnom pristupu. Ford i Bush podržali su raspoređivanje američkih trupa za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Od bivših predsjednika, Carter je jedini bio direktno uključen u Bosnu u posredovanju u kratkotrajnom božićnom prekidu vatre 1994.
Hamza Karčić/Politicki.ba