Piše, Muhamed Mahmutović, novinar i njiževnik
Malo je ljudi iz bosanske ljute Krajine, da nisu čuli za “Alicu” Bega, koji je nastavio tradiciju svojih predaka i uspješno se bavio ugostiteljstvom, kao i biznisom na najvišem nivou u to vrijeme, a ni danas mu u biznisu nema tajni. Postao je poznat širom bivše Jugoslavije kao biznismen i bio omiljen u svakom društvu, a volio je i hazardne igre po čemu će ga se neki također sjetiti.
Imao je najprestižniji privatni restoran u bivšoj Jugoslaviji u svojim rodnim Begovim Kafanama, a nadaleko je odjeknula vijest da je kupio sa poslovnim partnerima i “Zlatnu potkovu”, elitni restoran na glavnom putu od Karlovca prema Plitvicama.
U to vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća je u Begove kafane došao mercedes dvosjed, a vlasnik jednog od tri takva mercedesa u državi, bio je baš Alica Beg. Kad bi se u današnjem vremenu poredilo to, možda je u to vrijeme bilo teže postati vlasnikom takvog vozila nego danas privatnog aviona, ali je Alija uvjek bio skroman čovjek iz naroda i mnogi koji nisu ni sanjali, imali su priliku vozati se s njim u tom autu.
Obraz Krajine je Alija osvjetlao sa velikom donacijom i kad je Sarajevo bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984, za šta je dobio plaketu potpisanu od Huana Antoija Samarana, predsjednika Olimpijskog komiteta i Branka Mikulića, predsjednika Organizacionog odbora igara.
Koga god bi u Krajini pitao za Aliju, čak i neke ljude koji ga ne vole, rekao bi da se radi o karakternom čovjeku, sa izraženim osjećajem za pravdu i potrebom da pomaže ljude.
Alija je nakon agresije na BiH i nesretnog međubošnjačkog sukoba uložio mnogo truda da izmiri što više ljudi. Bavio se u poslijeratnom periodu politikom i bio zastupnik u Skupštini kantona, gdje ga također pamte kao pravednika i čovjeka iz naroda, kome je “mali” čovjek najvažniji.
Posjetio sam ga u privatnom apartmanu, gdje se trenutno smjestio zbog liječenja, u blizini Kliničkog centra Sarajevo. Prima terapije i prolazi kroz proces zračenja, ali je energičan i optimističan kao rijetki ljudi koji su potpuno zdravi.
Ima samo riječi hvale i za ljekare u Bihaću, ali za tretman u Sarajevu kaže da ne može naći riječi. Tu je briga za čovjeka i tretman pacijenata kakav ne bi imali ni kod svoje porodice, veli ovaj dobričina.
Ne može ni u svojoj teškoj životnoj situaciji da ne suosjeća sa narodom Palestine i da se zgroženo ne pita, kud ide ovaj svijet, koji onako surovo ubijanje civila mirno posmatra i još podržava ubice.
Pisac ovog osvrta, je nakon rata otišao u Švedsku, a kad je počeo dolaziti u rodni kraj bio je prisiljen iznajmljivati smještaj. Alija Beg mu je tad rekao, – dok god ne izgradiš sebi nešto ili ne kupiš, a ovo je tvoja rodna gruda gdje voliš doći, boravit ćeš u mojim apartmanima potpuno besplatno.
Tako je i bilo. Nekoliko godina sam provodio godišnji odmor u mom rodnom kraju u Alijinoj kući. Nisam bio u ekonomski lošoj situaciji i pokušavao sam ga nagovoriti da platim barem simboličnu cijenu, ali on nije htio ni čuti.
Pitam ga sad, mogu li ja njemu kako pomoći, na bilo koji način, a on ne želi o tome ni razgovarati. Samo ne krije sreću što sam ga posjetio.
Takav je Alija Beg, Alica. Jednom riječju – karakter!
