Pismo Srebreničana

Olakšaj, a ne otežaj, Ya Rabbi, i učini
podnošljivim ovaj zeman!
Snaga me izdaje, slomljen je ovaj Qalb, ali
Tvoja volja – moja je volja i moj derman!
Danas opet ni mrvu kruha cijeli dan nisam stavio u usta. Vode ima samo u bazi kod Holanđana, ali doći do nje je skoro nemoguće. Kad sam prije nekoliko dana bio skoro izludio od žeđi i bez pitanja uletio u njihove toalete, dobio sam nekoliko bubetaka u bubrege i kičmu, koje ću cijelog života pamtiti.
Do smrti ću sigurno pamtiti i nešto drugo. Uletio sam sasvim neočekivano jer sam čuo šum tekuće vode. Pored jednog od sasvim blistavih lavaboa stajao je holandski vojnik i spremao se za brijanje, uz muziku s malog kasetofona. Iz odvrnute pipe velikim mlazom je tekla voda, koja je nama vani značila život, otjecala je u kanalizaciju, a on je bezbrižno pjevušio nanoseći pjenu za brijanje. Skočio sam do druge pipe, nekoliko koraka udaljene od njega, i pustio hladnu vodu. Nisam se bio ni počeo pljuskati po licu i hvatati koju kap niz grlo kad sam krajičkom oka u ogledalu iza leđa primijetio nekoliko njihovih vojnika. Vojnik koji se brijao počeo se ludački smijati, a mene su ovi ludački udarali čim god su stigli. Trpio sam udarce koliko god sam mogao, pljuskajući se i pijući dragocjenu tekućinu, dok me nisu udarcima oborili i izbacili napolje kao vreću nekog građevinskog materijala. Zamisli, nisam ni pomislio da oni nemaju pravo na to. Bio sam presretan što sam uspio progutati nekoliko kapljica. To što me neki Holanđani tuku u mojoj domovini, prosipaju moju vodu i ne daju mi da je pijem izgledalo mi je sasvim normalno, jer ja odavno normalan nisam.
Nekako sam se odvukao do male ostave za drva, u blizini vojne baze, gdje sam bio ovih posljednjih sedmica. Tu je bilo nepodnošljivo zagušljivo, ali mi se opet činilo bolje nego u onoj masi hiljada ljudi, žena i djece koji nisu znali šta čekaju ni šta će dočekati. Tu sam sam sa štakorima i ostalim insektima, od kojih ću se već nekako odbraniti, a mogu, evo, nešto i napisati. Ne znam ni zašto ovo pišem, jer, ako nas ne pobiju, sigurno ćemo pokrepati od gladi i žeđi. Nemam nikakve šanse da ovo nekako pošaljem, kako bi svijet znao šta se s nama dešava, ali mi je ipak lakše kad pišem i nadam se da ću naići na jednog vojnika, dobričinu koji mi je pokazao ovaj brlog i dopratio me prvi put. Možda ponovo dođe, pa mu ovo dadnem, a možda dovede još koga.
Kad se uhvati noć, morat ću se privući bazi i pronaći nešto za jelo. Oni počesto bace tek započeti sendvič ili jabuku, pa ću valjda ponovo biti te sreće da na nešto naletim, kao već nekoliko puta dosad. Tad obučem uniformu srpskog vojnika, pa se, što se tiče Holanđana, mogu prilično slobodno kretati u blizini baze, ali se bojim da četnici i Holanđani ne naiđu zajedno, što je bio čest slučaj. Nekoliko puta sam za dlaku izbjegao to veselo društvo s flašom rakije u ruci, koje se grohotom smijalo idući prema kući gdje su masovno silovali Bošnjakinje. Naši “čuvari” su orgijali zajedno s našim dželatima, moj brate.
Jednog dana sam gledao kako Holanđani pišu uvredljive grafite na račun onih koje su silovali. Kad bi nešto napisali prvo bi ozbiljno promatrali lica prijatelja četnika, da vide razumiju li. Zatim bi se okrenuli prema prevodiocu, koji je s mukom tražio podesan izraz za prijevod… No teeth, a mustache smel like shit – bosnian girl (Nema zuba, a ima brkove i smrdi ko govno – bosanska djevojka), Im your best friend – I kill you for nothing, bosnie 94 (Ja sam tvoj najbolji prijatelj – ubit ću te besplatno, Bosna ’94), Killing Is My Business… and Business Is Good (Ubijanje je moj posao – posao mi je dobar)… Svaki put kad bi prevodilac nešto preveo svi bi se smijali ko ludi, iako ništa, ama baš ništa napisano nije bilo smiješno ni duhovito, kao što grafiti inače znaju biti.
Dragi Bože, koga su poslali da nas “brani”! Razumijem da su neki ovamo došli i protiv svoje volje, ali ne mogu da shvatim da su takvi i da nemaju nimalo saosjećanja. Jedan jedini se našao među njima i Allah me uputio na njega, ali mi ni on ne može previše pomoći.
Ponekad nastane opći metež dok hvataju naš narod, premlaćuju i ubijaju na licu mjesta, tako bih imao šansu pobjeći odavde, jednostavno se umiješati među njih, galamiti, vikati i trčati, ali, nažalost, puške nemam. Ako mi još koji put svrati vojnik koji me ovdje smjestio zamolit ću ga da mi donese pušku, barem praznu, pa da pokušam očito nemam šta izgubiti.
Po noći, po cijelu noć, čuju se rafali i jauci. Strijeljaju na hiljade civila. Kakvo zlo leži u ljudima koji umjesto Božije riječi slijede mitologiju, koja nije ništa drugo nego šejtanska objava, to može osjetiti samo onaj koji se nađe u ovakvoj situaciji kao mi. Oni su šejtanu dopustili da im i svete knjige prepravlja. A koga će im šejtan pokazati kao najvećeg neprijatelja nego onoga koji se pokorava Bogu, muslimana; islam znači pokornost Bogu. To šejtan i njegove sluge ne mogu podnijeti.
Izgleda da u svemu sudjeluju i Holanđani. Ja to iz ove svoje pozicije ne mogu dokazati, ali ako sudjeluju u pijankama i zajedničkom silovanju Bošnjakinja, vjerovatno sudjeluju i u strijeljanju. Možda ne svi i organizirano, ali neki sigurno sudjeluju, u to sam se svojim očima uvjerio. Grafiti koje sam prepisao također svjedoče o tome, a poseban svjedok bit će masovna grobnica, nedaleko od mjesta gdje se krijem, dakle, u krugu njihove baze, gdje su pod okriljem jedne noći pobacali petero odraslih ljudi i jednu bebu. U ovom beznađu ne mogu se ama baš nijedne dove sjetiti, pa sam sam sebi napisao jednu, koju stalno ponavljam:
Olakšaj, a ne otežaj, Ya Rabbi, i učini
podnošljivim ovaj zeman!
Snaga me izdaje, slomljen je ovaj Qalb, ali
Tvoja volja – moja je volja i moj derman!
Tad sam zamalo bio ja šesti, jer je jedan od njih lupio nogom u vrata ove ostave, u potrazi za krampom ili lopatom. Provirio je unutra i gledao direktno u mene, šćućurenog u jednom ćošku, ali me nije vidio. Doduše, ovdje je mračno kao u grobu, a on je vjerovatno pijan ili drogiran, jer je sve vrijeme razgovarao sam sa sobom, pa nije ni čudno što me nije vidio: to bi za mene sigurno značilo kraj. Ne vjerujem da bi ostavili živog svjedoka onome što su uradili.
Onaj vojnik ne dolazi. Izgubio sam posljednju nadu, jer sve teže dolazim do hrane, pa ću, ako me ne nađu i ne dokrajče četnici, vjerovatno umrijeti od gladi.
Molim Gospodara da mi ispuni posljednju želju i da makar ovo pismo dospije u prave ruke. On je najveći!

Iz knjige /Bogastvo beskućnika, autor Muhamed Mahmutović/