Pokažite svojoj djeci – ovo su ljudi, a ovo su kontejneri. Nauči da ih razlikuješ. 

Piše: Monja Jović

Današnji je dan crnji od jučerašnjeg. Crnji jer nije dan žalosti, a žalost ima tendenciju da pritisne jače običnim danima koji nisu dani žalosti – jer utakmica se mora odigrati. Crnji jer ćemo slagati sebe da dijete sa pištoljem nije naše dijete, da ne bi nikad moglo biti naše dijete.
 

Jer ako je maloljetni K.K. psihopata – on se takav rodio, mi nemamo ništa sa tim. To je već mentalno odstupanje u ličnosti – moglo je bilo kad da kvrcne u glavi, eto njemu kvrcnulo sad. Ali mi tu ne možemo ništa. Fatum. Stihija. Nešto kao zemljotres. Važno da mi ništa nismo krivi.
 

Mora da je i K-ov otac lud. Nije izgledao kao lud, radio je kao ljekar. Ali sigurno je tu nešto nenormalno čim se ovo desilo. Nesnosno je misliti da je on samo prosječan roditelj poput nas, koji baš i ne razumije probleme djece ovog našeg vremena, pa pravi neke greške u odgovoru na situaciju. Nesnosno je to misliti – jer šta ako je tako? Kako se onda ovo desilo? 

Možda se sve može i tako tumačiti, dubokom psihopatologijom. I tumačićemo naposlijetku upravo tako. Ali bi bilo veoma opasno da zbog toga zanemarimo sljedeće: K. je naše dete. Djeca koja su mu dobacivala uvrede jer je socijalno nesnađeni štreber koji muca – naša su djeca. Djeca koja su okretala glavu i pravila se da to ne vide – naša su djeca. Djeca koja su prišla da mu pomognu – naša su djeca. Da je ovih posljednjih bilo više – možda bi K. i dalje maštao o astrofizici a vršnjaci koje je ubio vratili bi se svojim kućama iz škole. Možda i ne. Ne mogu da tvrdim.
 

Ali… Djeca koja po mrežama danas pišu da je K. car – naša su djeca. Djeca koja su danas uplašena i tužna naša su djeca. Djeca koja su danas bijesna naša su djeca. Mi o svojoj djeci ne znamo ništa. Ponavljajte kao mantru, ljekovito je: ja o svom djetetu ne znam ništa. 
 

Ako i dalje vjerujete da “vi najbolje poznajete svoje dijete” – tim stavom potvrđujete koliko nemate pojma o pojmu. Ne možete shvatiti sa kakvom mukom neki prosvjetni radnik na nekim otvorenim vratima sluša takve što “najbolje poznaju svoje dijete”. Jer on gleda vaše dijete u drugom socijalnom kontekstu o kom vi, izvinite što vrijeđam vaša roditeljska osjećanja – nemate pojma. 

A nemate pojma jer vam djeca ne govore deseti dio onog kroz šta prolaze. I to nema nikakve veze sa ljubavlju. Nemaju kapacitet da vam objasne kroz šta prolaze, u socijalnom kontekstu u kom je nasilje potpuno normalizovano. 

I ne, nemojte slučajno biti dovoljno glupi da pomislite – pa tako je bilo i kad sam ja odrastao. Samo mi povjerujte da je neuporedivo. Dugo sam se time, po nesreći, bavila. Neuporedivo je. Vaša iskustva iz vašeg djetinjstva i tinejdžerskog doba su ništavna, irelevatna. Zaboravite ih. Ona vam neće pomoći da razumijete ko vam je dijete niti u kakvoj sredini živi kad napusti kuću. 

Upamtite dobro sljedeće. Vaše dete u socijalnom sistemu škole okupira jednu od četiri moguće uloge: žrtva, nasilnik, pomagač, posmatrač. Ne postoji peta. Ne lažite se da postoji.

Prvo pitanje koje si postavljate glasi – kojoj grupi moje deijte pripada? Ne znate? Savjetujem da saznate što prije.

Evo, da ne pričam uprazno, imam troje djece. Prvo dijete – posmatrač. Drugo dijete – žrtva. Treće dijete – pomagač.

Ta tri prethodna reda – to je kratka priča za pametnog tumača. Treće dijete je vidjelo stariju sestru kao žrtvu. Zbog toga je ono danas pomagač. Da se to iskustvo nije dogodilo – možda bi i ono bilo posmatrač. Možda ni ja ne bih ovo pisala. 

Prvo saznajte ko je vaše dijete. Dakle, mantra. Ponavljajte u sebi dok ne shvatite: “ja o svom djetetu ne znam ništa.” I to će biti dobar početak saznavanja.
 

Sa djecom pričajte svaki dan. To vam niko ne kaže tako precizno. SVAKI DAN. Svaki dan mora da se razgovara o tome šta im se tog dana desilo. Dakle ciljano – šta se desilo, kako su se osjećali zbog toga. To je dio onog što ne razumijete – frekvencija, učestalost. Jer njihovo vrijeme, vrijeme njihove generacije, protiče drugim tempom, nevjerovatno brzim. Ono što smo mi u njihovim godinama od utisaka sakupljali za mjesec dana, oni sakupe za dan. Naučite ih da sve to istresu na vas, svaki dan. Iscrpit će vas, ali povjerujte da je neophodno. Aktivno slušajte, postavljajte pitanja. Ne svaki drugi ili svaki treći dan. Svaki dan. Svaki dan. Jer za tri mjeseca nepažnje izgubili ste dijete. Ne za tri godine. Za tri mjeseca.  

I povjerujte – psiholozi o ovome uče kao i vi, u hodu. Oni su danas kao zubari na ratištu. Oni među njima koji to ne shvataju – nisu dobar izbor da pomognu vašem djetetu. Ako vašem djetetu treba stručna psihološka pomoć – nađite mu psihologa koji je dovoljno pametan da zna koliko ne zna. Takav možda nešto i pomogne, jer su mu alarmi uključeni i mozak mu radi. Ostali – koji vjeruju u naučene istine – u ovom kontekstu nisu efikasni. 

Razumite da vaša djeca nikad nisu nasamo. U njihovom pametnom telefonu su u svakom trenutku svi ostali. Dakle ako je vaše dijete žrtva – ono je to i dok sjedi sa vama u dnevnoj sobi, a na nekom je četu. Ako je vaše dijete nasilnik – važi to i za njega. Možda ponižava nekog dok vi miješate salatu u kuhinji. Ako je vaše dijete posmatrač – ono to čita, prima u sebe i odlučuje da ignoriše. Od svih uloga – opet mi povjerujte – samo će vam pomagač reći šta se događa. Jer pomagač je gnjevan – i iz njega će to izbiti. Reći će – ne mogu da vjerujem, kakav kreten, uradio je to i to, napisao je to i to… problem je što je pomagača malo. Oni su najmalobrojnija grupa. Zato i ne znamo šta se događa. 

Zašto ih je malo? Zato što je ta uloga u društvu najobezvređenija. Djecu učimo da budu posmatrači i gledaju svoja posla jer i većina nas tako ide kroz život. Pomagači su budale koje se miješaju. Pa ipak – od njih sve zavisi. Da ih je u socijalnom sistemu OŠ “Vladislav Ribnikar” bilo više – do ovog ne bi možda došlo. Zajebana je to pomisao, i opasna, jer možda je onda ipak do nas.

Rješenje za normalizaciju društva krije se u odgajanju pomagača. Pomagač se gaji primjerom. Da se ne lažemo – morate i vi ponekad biti pomagač i dati primjer djetetu. Morate vi biti utočište nekom potrebitom. Ne možete vi gledati uvijek samo svoja posla. 

Morate vi aktivno kreirati sadržaj koji će u vašoj djeci izgrađivati vrijednosti. Jer danas, ispod slike K.K.-a deca ostavljaju imena likova pucača iz domaćih serija. Likova koji žive od prodaje droge, ali ih život za to ne kažnjava. Ne morate to cenzurisati, samo ih morate vi naučiti da je to sve jedno veliko sranje, jer takvi sadržaji ne zaslužuju bolji opis. Naučite djecu da takve sadržaje plasiraju kukavice. Jer to je jedina prihvatljiva kvalifikacija za ljude koji stoje iza tih sadržaja. Društveni oportunisti – dakle kukavice. Nema hrabrosti u preprodaji narkotika i pucačini iz pokreta. A posebno nema hrabrosti ni integriteta u produkciji sadržaja koji takve likove predstavlja kao nosioce narativa, one koji vode radnju i glavni su, sa kojima treba da se identifikujemo. Hrabrost je nešto drugo. Naučite ih šta. 

To znači da morate vi kreirati paralelan konkurentni sadržaj. To će tražiti vaše ozbiljno promišljanje i kreativnost. To će tražiti vašu žrtvu – jer odustajaćete od onoga što vas interesuje ili odmara zarad toga. Verujte, isplatiće se. I vjerujte da to morate biti vi, ne može to niko drugi.

To zavisi od vas. Mi sjedimo sa djecom i pogledamo neki starinski film sa pravim, punokrvnim herojima i borcima za pravdu. Pogledamo stotinu takvih filmova. Pokažemo im svaki put razliku. Završimo svako filmsko veče poukom brkatog Banijca Nidže, koji je među onima koji su meni formirali vrijednosti: Rode, ovo su ljudi, a ovo su kontejneri. Nauči da ih razlikuješ. 

Vi možete raditi sa djecom nešto drugo, ne znam, nisam vam u koži. Ali učinite sve da vam djeca naposlijetku ne postanu kontejneri. Ne da učinite sve da budu ljekari, advokati, sportisti, biznismeni, kuhari, glumci, automehaničari, jutjuberi, manekeni, sveštenici, zubari, veterinari. To nije vaš zadatak. 

Nego da budu ljudi. A ne kontejneri. To vam je dovoljan zadatak, ne opterećujte se u životu drugim zadacima. Dosta eto taj jedan da obavite pa da mirno odete tamo kud svi idemo. Jer je to danas podvig, a ne nešto što se podrazumijeva. Ajd sad hrabro dalje, u drugi dan poslije.