Pokolj se desio na Božić: Nakon 81 godinu u Bistrici klanjana dženaza za 244 šehida

U bistričkom selu Ušanovići kod Bijelog Polja, 02. januara 2024., nakon 81 godine, klanjana je dženaza za 244 šehida među kojima su bili 77 djece, 65 žena, 9 staraca i 11 organizatora odbrane Bistrice.

Dženazi su prisustvovali potomci poginulih šehida, kao i predstavnici vjerskog i političkog života Bistrice i Bijelog Polja.

Okupljenima su se obratili Ervin Pilica, Kemal Zoronjić i Enis ef. Burdžović.

Podsjetimo se tih vremena “Kad su vakat kaljali insani”.

(Tekst iz knjige “Istrajni kroz vrijeme”, autora mr Kemala Zoronjića)

Major Đorđije Lašić, komandant svih četničkih odreda u Crnoj Gori, na temelju Dražinih “Instrukcija”, objavio je 7. januara 1942. godine proglas u kojem se, pored ostalog, navodi:

 “U svim krajevima naše porobljene otadžbine samo su Srbi razapeti na krst i gonjeni kao zvijeri od strane Italijana i Njemaca, a krv nam sišu i u historiji poznati strvinari: Arnauti, Mađari, Muslimani i Pavelićevi Hrvati…. Čas narodne osvete mora doći i najveća i najpravednija istraga poturica, da se jednom za svagda očisti srpsko ognjište, da se sve srpske zemlje očiste od nekrsti, da se istjera guba iz torine. Za izvršenje te najsvjetlije dužnosti u svim srpskim krajevima se priprema naš narod da se u zgodni čas kao vulkanska lava sruči na zaklete neprijatelje”. Nakon Lašićevog proglasa, četnici su u Bistrici počeli ubijati i pljačkati Bošnjake kad god  im se za to pružila prilika. Najčešći napadi dobro naoružanih četnika bili su iz pravca Bistričke klisure. Napade je vršio Giljevski odred Rada Kordića, kao i Đalovski četnički odred pod komandom učitelja Uroša Đalovića, u sadejstvu sa Buđevskim i Štavaljskim četničkim odredom koji su predvodili pop Selimir Popović, Slobodan Kiković i Mirko Tomašević. Inače, Buđevo je bilo posebno utvrđeno i branjeno mjesto, pošto je Draža Mihailović od Buđeva napravio jak centar za svoju podršku. Buđevski odred je trebao da bude most koji će povezati crnogorske i srbijanske četnike. Bistrička klisura, koja se nalazi na nepristupačnom terenu između sela Đalovići, Mojstira, Buđeva i Crvskog, ima veliku pećinu u kojoj su se smještali i skrivali četnici. Sa navedenog područja četnici su iznenada  napadali bistričke Bošnjake, pljačkali im stoku, koju su zatim tjerali u Bistričku klisuru. Da bi neutralisali tu opasnost, muslimanske jedinice Donjeg i Gornjeg Bihora su nekoliko puta bezuspješno vršile napad na četnike u Bistričkoj klisuri i Buđevu.

Nakon što je četnička  Vrhovna komanda iz Kolašina izvršila temeljne pripreme, procijenila    je da su stvoreni uslovi da se  početkom 1943. godine počne sa organizovanim uništenjem sandžačkih   Bošnjaka. Četnici su smatrali da je stanje na savezničkim frontovima povoljno, te  da  italijanski okupator neće biti u mogućnosti da  spriječi planirano uništenje muslimana.

Na inicijativu četničke vrhovne komande, u Šahovićima je početkom januara 1943. godine održan sastanak četničkih komandanata na čelu sa Pavlom Đurišićem, Zaharijem Ostojićem i Vojislavom Lukačevićem. Na sastanku je razrađen plan uništenja muslimanskih sela u jednom dijelu Sandžaka i jugoistočnoj Bosni. Pošto nijesu imali dovoljno snaga da izvrše napad na cijelom tom području, dogovorili su da prvo unište muslimane Bjelopoljskog sreza, a zatim muslimane Pljevaljskog, Čajničkog, Fočanskog i Pribojskog sreza.

Dogovoreno je i da akcija počne za Božić, napadom oko 3.000 dobro naoružanih četnika na bošnjačka sela Bjelopoljskog sreza. Četnici su bili podijeljeni u dvije grupe. Komandant  lijeve grupe bio je Vojislav Lukačević, dok je komandant desne grupe bio Miraš Savić.

Četničke jedinice iz Bjelopoljskog sreza bile su raspoređene u obje grupe (mojkovački, nedakuški i đalovski bataljon, kao i odred Rada Korde), dok su neke jedinice držale položaje prema Brodarevu i Komaranu. Glavni četnički plan predviđao je koncentrični napad na Bošnjake Bihora iz više pravaca, s tim da je na prostoru Godijeva, gdje  se nalazio malo jači odred muslimanske milicije, trebalo  ubaciti najopremenjeniju četničku jedinicu. Ona  bi imala zadatak da što prije stigne u Godijevo i onemogući Ćazima Sijarića, komandanta muslimanske milicije za Donji Bihor, da sa svojim borcima, spriječi četničke operacije u drugim djelovima Bjelopoljskog  sreza. Zadatak lijeve četničke  kolone, kapetana Lukačevića, bio je i da pritisne Godijevo sa sjeveroistoka od strane Korita. Planirani obračun sa muslimanima zadavao je četnicima nešto više brige, ne zbog njihovog broja i  djelimičnog naoružanja (muslimanska milicija), već zbog toga što su računali da bi se Italijani mogli umiješati u sukob i uzeti ih u zaštitu. Da bi dirigovao četničkim zločinom protiv Bošnjaka, kao i da bi spriječio eventualnu intervenciju Italijana, Pavle Đurišić je došao iz Kolašina u Bijelo Polje. Instrukcije vezane za napad i plan za sprečavanje eventualne italijanske intervencije, mogu se vidjeti iz njegovog naređenja izdatog 6. januara 1943. godine, četničkom potporučniku Femić Radojku.

Napad četničkih jedinica na Bihor počeo je 5. januara 1943. godine, akcijom četnika Rada Korde. Prvo su napali muslimanska sela koja se graniče sa Sjeničkim srezom. Tom prilikom je na najmonstruozniji način ubijeno 39 Bošnjaka i spaljeno 15 kuća u selima Visočka, Bare i Borišiće. U Visočki je u kući Lata Bučana ubijeno dvanaest žena, djece i staraca. Pored Lata, herojski otpor pružila je njegova devetnaestogodišnja ćerka Emina, koja je, prije nego su je uhvatili, uspjela da ubije nekoliko četnika među kojima i njene komšije. Kada joj je nestalo municije, četnici su je živu uhvatili. Tom prilikom Emina je jednom od četnika koji ju je držao rekla: “Da si mi pobogu brat, ako imaš imalo časti sačuvaj mi obraz, a krv ti halal”. Ubacili su je u kuću da izgori sa roditeljiima Latom i Kimom, braćom Džemom i Selmom, sestrom Ajnom (koja je bila došla u rod sa dvoje  djece od 3 i 5 godina) i drugim zatvorenim Bošnjacima Visočke.

Uništenjem muslimanske milicije, kojom je komandovao Vehbo Bučan u Gubavču, Kordićevi četnici, kojima su se priključili naoružani četnici iz Njegnjeva i Strojtanice, presjekli su komunikaciju između Bijelog  Polja, Bistrice i Brodareva. Italijani iz Bijelog  Polja pokušali su da izađu kod Korde i intervenišu, ali su na njih četnici pripucali (minobacačima i automatskim oružjem) i tom prilikom ubili jednog i ranili 3 italijanska vojnika, pa su se Italijani vratili prema Rasovu i Bijelom Polju. Već tokom naredne noći 5/6. januar 1943. godine, italijanska vojska uspjela je nakon kraće borbe na liniji Holuja-Gubavač, da zaposjedne Gubavač (selo koje se graniči sa Bistricom).

Nakon Visočke, četnici Rada Korde su 6-7. januara 1943. godine napali bistrička sela: Voljavac, Ušanoviće, Rodijelja, Presečenik, Žiljak, Mirojeviće i Radojevu Glavu. Prilikom napada na Bistricu, oni su u ranim jutarnjim satima prvo napali bošnjačku seosku stražu  (njih oko 16), koja se nalazila u Ušanoviće (prvo selo na ulazu u Bistricu). Većina staže bila je smještena u vodenici na Pećarskom potoku u blizini rijeke Bistrice. Brojniji četnici uspjeli su da savladaju njihov otpor, zapale vodenicu i pobiju većinu stražara. Tom prilikom ubijeni su: Huzeir Zoronjić, Šato Zoronjić, Hodo Pilica, Mujo Pilica, Sait Pilica, Smajo Pilica, Ibrahim Brčvak, Nazif Pućurica, Vehbija Pućurica, Asim Pućurica i Ćerim Zejnilović

“Po kazivanju mog oca Zaima, bošnjačka straža u Ušanoviće bila je napadnuta za Božić 1943. godine. U toj straži bio i moj djed Nazif. Pošto je bilo veoma hladno, većina straže bila je smještena u vodenici, dok se napolju smjenjivala straža sa mašinkama (Mujo i Sait Pilica su imali mašinke). Kada su ih, u ranim jutarnjim satima, napali četnici Rada Korde, pružen je žestok otpor i četnici su se bili nakratko povukli. Međutim, komšije pravoslavci koji su bili raspoređeni u obližnje groblje, pozvali su četnike da se vrate, govoreći da je u vodenici “mala straža”. U novom i jačem napadu, četnici su bacili nekolike bombe na vodenicu i zapalili je. Tom prilikom poginulo je više njih, dok su se ostali branioci povukli    prema Paśem dolu i dalje prema Bistrici (neki su prošli ispod vodeničkog vitla i spustili se niz Pećarski potok prema rijeci Bistrica, dok su se ostali povukli prema obližnjoj šumi). Pronađena tijela ubijena u ovom događaju, kasnije su zajedno ukopana u današnjem mezarju Zoronjića u Ušanovićima. Kada je proširivan lokalni put kroz Bistricu, njihove kosti su bile pronađene i ponovo zajedno ukopane u pomenuto mezarje. Imam veliku želju, da na tom mjestu postavim spomen ploču, na kojoj bi ispisali imena svih ubijenih u ovom događaju koji su inače bili branitelji i bistrički šehidi”. – Izvor: Kazivanje Almina (Zaim) Pućurice (unuk Nazifov), Bistrica, 31.05.2021.

Napad su preživjeli: Fehim, Zulfo i Zahto Pilica, Jonuz Zoronjić i Ahmo Kos. Nakon razbijanja straže, jedinice pod komandom Rada Korde su tokom 6 i 7. januara 1943. godine, poklali i pobili sav bošnjački živalj Bistrice koji su uspjeli uhvatiti (uglavnom  djecu, žene i stare). Imovinu su opljačkali, a ono što nijesu mogli ponijeti sa sobom, su popalili (kako oni koji prežive zločin ne bi imali gdje se vratiti).

Pročitajte i drugi dio teksta koji se odnosi na svjedočenje preživjelih OVDJE.