Djevojčice se već od navršenih 12 godina “sakrivaju” ili “pokrivaju”, tj. povuku se u kuću, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi ništa osim očiju.
Prije prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke na ulici feredže, dugačke ogrtače s rukavima koji su padali niz leđa, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela “jašmaka”, rupca, između kojih su se samo oči mogle vidjeti.
Iza prvog svjetskog rata nosile su podgoričke muslimanke tzv. “ćereću”, kratki ogrtač od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). Ćereća ima dva rukava, od kojih se lijevi navuče na lakat savijene ruke, a desni visi niz leđa. Ćereća dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgoričke muslimanke ne pokrivaju više lice i izlaze slobodno na ulicu.
Kod kuće su nosile dimije, koje su drukčijeg kroja nego u Bosni, košulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopčalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji se zvao ćelenpoš.
…
Alija Nametak
Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu)
Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje
Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. služio sam u Podgorici kao profesor Drž. trgovačke akademije. Već prvih dana sam se počeo zanimati za narodne običaje podgoričkih muslimana i bilježiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman Đečević, Ahmet Pokrklić, Murat Tuzović i njegova žena Bula. O hipokoristicima muslimanskih ličnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak članak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238–240).
