“Pomračina je kolijevka sunca, i da bi zvijezde mogle da sjaje potreban je mrkli mrak.”

Piše, Milo Šćekić
Kao da tek u najneposrednijem dodiru sa nezaustavljivom silinom neumitne smrti postajemo svjesni vrijednosti i blagoslova života.
I tada moramo prihvatiti sopstvenu nemoć pred ovom tajnom, nikad ne gubeći beskonačnu nadu. Prepliću se život i smrt svakog trena, dobro i zlo, svjetlost i tama, i sva silina naše brižljivosti i opojnost zebnje nad sjutrašnjim danom ukazuje da ništa nije neizbježno, ali je sve neizvjesno. Ovi trenuci borbe života i smrti nas toliko silovito uvjeravaju da ne možemo učiniti plemenito, velikodušno i saosjećajno djelo prerano, jer zapravo nikada ne možemo ni naslutiti za koliko će sve to postati prekasno.
Velike kataklizme, tragedije i prirodne nepogode, i ono što one nepovratno odnose, najčešće ne zavisi neposredno od nas, ali nešto ipak zavisi od nas, jedan gubitak možemo spriječiti. Vlastito vrijeme ne smijemo besmisleno predati ništavilu.
A samo ljubav prema onim najnemoćnijim ima tu snagu uznošenja, i ovu tajnu moramo “kao pečat urezati u srce, jer ljubav je jaka kao smrt.”