„Na samrti, Aleksandar je pozvao svoje vojne generale i rekao im svoje tri konačne želje:
- Najbolji ljekari trebaju nositi njegov kovčeg do groba.
- Bogatstvo koje je on sakupio (novac, zlato, drago kamenje) treba rasuti duž povorke do groblja.
- Ruke trebaju biti opuštene, tako da vise van kovčega da ih svi vide.
Jedan od njegovih generala, koji je bio iznenađen ovim neobičnim zahtjevima, pitao je Aleksandra da to objasni.
Evo šta mu je Aleksandar Veliki rekao:
„Želim da najbolji ljekari nose moj kovčeg da pokažu svima kako, suočeni licem u lice sa smrću, čak i najbolji od njih na svijetu nemaju moć da pobijede smrt.“
„Želim da put bude prekriven mojim blagom, tako da svako vidi da će materijalno bogatstvo što sam stekao na zemlji ostati na zemlji.“
„Želim da se moje ruke ljuljaju na vjetru, tako da ljudi shvate da smo došli na ovaj svijet praznih ruku i da napuštamo ovaj svijet praznih ruku pošto je najdragocijenije blago potpuno iscrpljeno, a to je vrijeme.“
Mi ne unosimo u naš grob nikakvo materijalno bogatstvo. Vrijeme je naše najvrijednije blago, jer je ograničeno. Mi možemo steći više bogatstva, ali ne možemo steći više vremena. Kada smo nekome dali dio našeg vremena, mi smo, ustvari, dali dio našeg života koji nikada nećemo moći vratiti. Naše vrijeme je naš život!
Najbolji poklon koji možeš dati svojoj obitelji i onima koje voliš je tvoje VRIJEME.“