Najgori nas je ološ u din ugonio!
Mulo Muftić, rodio se u zla vremena, njegovi roditelji, bili su srednji stalež, a živjeli su u Gornjem Vakufu, jednom malom bosanskom gradiću. On je bio sedmo dijete po redu i nakon njega se rodilo još dvoje. Većina ih je pomrla već pri porođaju ili veoma mali. Mislili su da će umrijeti i on, pa su ga onako bolesnog iznijeli na raskršcće i tuda je naišao jedan derviš Mevlevijskog tarikata, koji je njegove roditelje posavjetovao da mu umjesto imena Ramazan, dadnu ime Mulo.
– Lijepo je ime Ramazan, ali nije za ovog vakta, rekao je derviš i otišao.
Mali Mulo se zagledao u njegovom pravcu i nešto progugutao, iako je dotad skoro neprekidno plakao.
Djetinjstvo je prošlo mimo njega, jer nije imao vremena ni uslova za mnogo štošta što su radili njegovi vršnjaci, a mnoge stvari koje su oni radili nisu ga ni zanimale.
On se više volio družiti sa odraslima.
Pažljivo je slušao kad stariji govore i time ih primoravao da se u govoru vrlo često obraćaju njemu, a on bi ponekad nesvjesno uskočio u razgovor i umjesto da bude rezil, kao što bi svako drugo dijete bilo, njega bi pohvalili riječima; vidi ti maloga, kako on to konta.
Veoma mali počeo je učiti ezan na gradskoj džamiji i mujeziniti, tako da ga je efendija Ubejd nazvao svojim nasljednikom i počeo njegove roditelje nagovarati da ga šalju u medresu, za hodžu.
Nije ih trebalo posebno dugo nagovarati, brzo su oni usvojili taj prijedlog i pravili planove kako da to ostvare. Mulo im je već bio desna ruka u domaćinstvu, pomagao je i starije i mlađe braću i sestre, ali nisu bili ni toliko imućni da mu mogu priuštiti boravak u Sarajevu, gdje ni njegov babo nikad nije bio.
Efendija ipak nije odustajao govoreći: – Daće Bog nafaku, svakom je daje pa će i vama, a bila bi golema šteta da ga ne upišete u medresu, rođen je za to!
Mulo je završio medresu one godine kad je Njemačka zauzela Poljsku i pričalo se da sprema napad na Rusiju. Ipak, mnogi nisu vjerovali da će se usuditi, Rusija je golema, pričalo se da je haman velika kao preostatak kugle zemaljske, ko će udariti na toliku silu?
Prvi svjetski rat je ipak započeo i Mulin otac se morao uključiti u borbu za zemlju, koju nije smatrao svojom. Kad je polazio, nije se dugo opraštao, majka je znala kud ide i nastojala je prikriti brigu, a on je djeci rekao da ide, “mami kupiti naranče u Saraj’vo”.
Mulo je nekoliko puta ranije vidio naranče.
A što su ti baš naranče pale na pamet, pitali su često mater, nakon što se nije vraćao dosta dugo? Možda se sad izgubio pa se ne zna vratiti?
Vratiće se ako Bog da, govorila je zabrinuta majka.
Puna zdjela narandži na stolu u jednom izbjegličkom kampu u švedskom gradu Trollhetanu, vratila je Mulu u davnu prošlost i dok ju je sjetno promatrao, njegovi domaćini su se pogledavali u nedoumici.
U oku mu je zaiskrila suza, a kad je primjetio da ga čudno gledaju, uzdahnuo je i odmahnuo rukom, pravdajući se:
– Halalite mi nečeg sam se prisjetio, pa sam odlutao malo.
– Gdje smo ono stali, upita domaćina?
– Pričao si nam Mulo ef. o Prvom svjetskom ratu.., paaa, pa si se zamislio nešto.
– Ah da, djeco draga ostarilo se, a ne znam uopšte ni pričati o nečem drugom, jer sam cio život u ratu.
U Drugom svjetskom ratu bio sam neko vrijeme u partizanima, ali pošto su mi branili da vjerujem u Boga, prešao sam kod ustaša. Bilo mi je svejedno, kao i mom babi, nisam ni ove ni one smatrao svojima, ali kad sam već morao nositi pušku, radije sam bio kod ovih što im vjerski obredi nisu smetali.
Na samom kraju rata, bio sam u zarobljeništvu u jednom talijanskom kampu. Odatle su nas prema našim željama slali u treće zemlje, jer bi nas komunističke vlasti u novoj Jugoslaviji strijeljale po kratkom postupku, da su nas vratili kući.
Sjedio sam između dva oficira.
Jedan je Englez, pravi onaj engleski džentlmen, u lijepo uređenoj uniformi, kao da je tad izišao iz nekog njihovog salona.
Drugi je bio Italijan, čupav sa velikim brkovima. Imao je plave oči, kao i Englez, ali nije bio onako uredan.
On se zvao Lupo!
A, Lupo, u prevodu znači vuk.
– Govoriš li ti dide italijanski, prekide ga neko od prisutnih, na šta se domaćin obrecnu i zamoli da ga ne prekida.
Govorim, njemački, engleski i francuski. I arapski naravno, živio sam dole preko trideset godina.
– Gdje si to bio, upade opet neko radoznalo?
Pita mene tad taj Lupo: “Gdje bi ti volio ići Muftiću?” Ja mu kao iz topa kažem – u Palestinu, da se borim na Božijem putu!
– E moj Mulo, kako si budala, dolje će te Arapi žrtvovat, za jedan groš, nije to za tebe, idi u Kanadu ili Australiju.
Kako on mrzi islam i muslimane, mislio sam u sebi, a glumi mi prijatelja.
– Ne, ja ipak želim u Palestinu.
– Kako hoćeš moj Mulo, ali ćeš me se sjetiti kad vidiš da pola Arapa sarađuje sa Jevrejima, a ti pošao da pogineš za njih. Vi jeste muslimani, ali nema među vama dosta sličnosti, vidjet ćeš.
U to vrijeme svijet je bio zaokupljen time da riješi židovsko pitanje, jednom zauvijek. Odlučili su da im naprave državu na teritoriji Palestine, na što su ovi prema nekim istorijskim i prije svega zapisima iz Biblije imali pravo, ali i Bibliju su pisali ljudi i prilagođavali svojim potrebama.
Odatle je krenulo stotinu i četrnaest Bošnjaka i odmah smo po dolasku dole bili borbena jedinica, koju je svako morao respektovati. Izrael kao država nije postojao i nisu imali još ustrojenu vojsku i policiju, ali sam ubrzo shvatio da je onaj Lupo bio u pravu!
Židovi su znali za svaki naš borbeni pohod.
– De nam dide Mulo, malo ispričaj o nastanku Izraela i tom vremanu, izgleda da te pamćenje dobro služi, a mene to jako zanima, zamoli domaćin. Ja često sad čujem da je naša sudbina ista kao i Palestinaca, a ne znam kakva je njihova sudbina bila?
Did Mulo otpuhnu, savi jednu nogu ispod druge, dok je sjedio na podu naslonjen leđima na garnituru za sjedenje i poče objašnjavati:
– Palestinska povezanost sa događanjima u Drugom svjetskom ratu počinje nakon dolaska šejha Emina Husejnija u Njemačku, gdje je 1941. razgovarao sa Hitlerom.Ovaj mu je obećao pomoć u borbi protiv britanske okupacije. Husejni pristaje na ovu ponudu i zauzvrat poziva Arape širom Evrope da se pridruže Njemcima. Tako se 1942. godine formira jedinica sastavljena od Arapa u njemačkoj vojsci.
Tu je Lupo vidio razliku između boraca Bošnjaka i Arapa.
Palestina je poznat geografski pojam, ali nije poznat kao država, bila je do Drugog svjetskog rata britanska kolonija. Nakon rata i pod pritiskom jakih židovskih udruga koje su nastale u Americi, predsjednik Truman, zahtjeva od Britanije da pusti naseljavanje stotinu hiljada Jevreja na teritoriji Palestine, što je Britanija prihvatila.
Dodaj de mi seko čašu vode, samo zapamtite dokle sam doš’o, prekide Mulo na kratko svoju zanimljivu priču. Dok je čekao da mu donesu vodu, prisutni su se čudom čudili, otkud sve to zna i kako je sve zapamtio.
Zatim su početkom 1947. godine Ujedinjene nacije donijele odluku da se Velika Britanija povuče iz Palestine i da se zemlja podijeli na dva dijela, dok bi Kuds, kojeg mnogi znaju samo kao Jerusalim, ostao pod međunarodnom upravom. Krajem devetog mjeseca te godine Britanci objavljuju da je krajnji datum za njihovo povlačenje 15. maj 1948. godine, a ubrzo nakon toga i vijesti da se time slaže Amerika i Rusija.
Rezolucijom 181, Ujedinjenih nacija odlučeno je da se teritorija Palestine podijeli na dva dijela. I to ne jednaka dijela. Židovi koji su činili tad oko trideset posto stanovništva, dobili su pedeset i četiri posto, a Palestincima sa šezdeset i osam posto stanovništva pripalo je četrdeset i šest posto, iako su imali još uvjek oko devedeset procenata zemlje u svom vlasništvu!
Bila je to golema nepravda.
Svo vrijeme dok smo pratili ove događaje na koje nismo mogli utjecati mi smo se borili protiv doseljavanja židova na zemlju Palestinaca, broj Bošnjaka koji su činili jednu jedinicu bio se popeo na dvije stotine i pedeset pet, iako su mnogi bili izginuli. Od nekud su stalno dolazili novi.
Toliko nas je učestvovalo u čuvenoj borbi za oslobađanje Kudsa!
Eto sad smo došli do toga što si me pitao, zašto nas Bošnjake porede sa Palestincima?
Jevreji su znali da će se formiranje njihove države morati napraviti uz pomoć oružja i ubrzo su počeli da se naoružavaju, te da širom svijeta regrutiraju dobrovoljce za odlazak u Palestinu. Amerika tad uvodi embargo na uvoz oružja Palestincima i okolnim arapskim zemljama, tako da su Palestinci morali voditi borbu sa daleko bolje naoružanim protivnikom, već od samog početka, a tako je i dan danas.
Mi smo mislili da su nam okolne arapske zemlje pomogle mnogo što su nam poslale milion funti, ali smo saznali da je židovima samo iz Amerike došlo blizu tri stotine miliona funti.
Oni su za taj novac od Britanaca kupili dvadesetak borbenih aviona, a Amerikanci su ih snabdjevali oklopnim vozilima.
– Sad mi je jasno što nas porede, ali Mulo brete, šta su radile te arapske zemlje, sigurno su znali šta se dešava, kad ste to znali vi borci na terenu, ponovo je pitao domaćin?
– Vlade arapskih zemalja su bile postavljene od strane kolonizatora i ponašale su se onako kako je to tražila Britanija od njih. Nije ni danas ništa drukčija situacija, što se njih tiče.
Iako su židovi već prije napuštanja Britanaca palestinske teritorije zauzeli stratešku utvrdu Kastal i počinili veliki pokolj, vlade arapskih zemalja su bile odlučne da ništa ne poduzimaju dok Britanci ne odu.
Mi smo znali da su time židovi željeli stratešku prednost prije odlaska Engleza, ali nismo mogli ništa.
Jedan palestinski mudžahedin, Abdulkadir Husejni, okupio je dobrovoljce i za jedan dan uspio vratiti utvrdu, ali su je židovi ponovo osvojili.
Husejni je pao taj dan i biće ako Bog da šehid!
– Ima li ko sat od vas, upita Mulo iznenada, dok je istovremeno šarao pogledom po prostoriji? Nigdje na zidu nije bilo sata.
– Sad će pola šest, reče neko od prisutnih, a drugi zamoli Mulu da nastavi.
– Nastaviću kasnije sad je vakat akšam–namazu.
– Pa de ti klanjaj, mi ćemo pričekati, ljubazno će domaćin.
– Šta pričekati, nećete li sa mnom?
– Ma ne klanjamo mi dido!
– Estagfirullah, kako ne klanjate braćo?
– Pa šta ćemo, neko se nevješto pravdao, šta vrijedi i da smo klanjali, vidiš šta se dešava.., – a nismo naučili, malo smo išli u mejtaf kad smo bili mali, ali…
– Kako misliš šta ćemo? Šta dobijate time?
– Da!
– A šta gubite? Ako smatrate da ništa ne dobijate, ništa ne možete ni izgubiti, ja nisam bio u Bosni više od četrdeset godina, nisam znao da je to tako.
– Ma dobri smo mi ljudi dide.., ne mislimo nikom zlo…
– Vraga smo mi dobri ljudi, da je tako ne bi nas najveći ološ na svijetu u din ugonio, četnici!
Sad nije niko ništa odgovrio.
– Ja sam se borio protiv židova više od trideset godina, ali mogu reći da su četnici daleko veći ološ i da su radili stvari kojih bi se i židovi stidjeli!
Nego hajte vi braćo, uzmite malo abdesta, ja ću imamiti, pa ćemo zajednički klanjati akšam, bio je Mulo neumoljiv.
Muškarci počeše stidljivo skidati čarape i jakne u kojima su sjedili i počeše uzimati abdest, kako je koji znao. Smijali su se u kupatilu, bilo im je to zabavno.
Nakon akšama, zavlada u sobi skroz drukčija atmosfera. Svi su zahvalno gledali Mulu i čekali da nastavi priču, a na tacni ispred njih se našao ibrik kahve i kolača.
Domaćica se prvi put pojavila u sobi, sa lijepo svezanom mahramom na glavi i obratila se Muli.
– Allah ti dao svako dobro, da nam hoćeš dolaziti češće, ništa mi draže nije nego što se ovaj namaz obavio u mojoj kući.
Mulo joj se osmjehnu od uha do uha i zahvali na kahvi i kolačima, kakvih nije, kako reče, jeo od kako je otišao iz Bosne.
Eh, deder da ovo završim što sam počeo pa da se razilazimo.
Jedan od njavažnijih događaja u tim prvim danima borbe bio je pokolj u selu Dar Jasin, gdje je stradalo oko dvije stotine i pedeset civila. Bio je to strašan zločin, koji je trebao moobilizirati Arape i Palestince za borbu, ali je imao kontra učinak, odatle su židovi zauzimali bez većeg otpora susjedna naselja.
I tako dok su: Jordan, Libanon, Sirija, Irak i Egipat pričali prazne priče o slanju svojih jedinica u Palestinu, nakon što odu Britanci, židovi su zauzimali mjesto za mjestom. Bili su već zauzeli Haifu i zapadni Kuds, što se kosilo sa rezolucijom UN–a i išli su dalje.
U borbama za Safed i Jafu gine oko sedam hiljada Palestinaca, Britanci čekaju dan kad će se povući, a Jevreji spremaju proglašenje države Izrael.
To se desilo u Tel Avivu petnaestog maja 1948 g. tačno u šesnaest sati, a samo jedanaest minuta kasnije predsjednik SAD –a Truman objavljuje da priznaje novu državu Izrael!
Nakon toga arapske zemlje ulaze sa svojom vojskom u Palestinu, ali su k’ o biva, željeli da bude sve po pravilima, pa su zabranili sve palestinske dobrovoljačke jedinice i udruge.
Krenuli su sa dvadesetak hiljada dezorijentisanih boraca, sakupljenih iz različitih država, a protiv sebe su već tad imali respektabilnu armiju od oko sedamdeset hiljada vojnika.
Mi smo se tako reći ilegalno nastavili boriti, dok je samo u Iraku ostalo oko petnaest hiljada dobrovoljaca, kojima arapske zemlje nisu dale ući, a jedinicama arapskih zemalja su komandovali uglavnom Britanci, pa nije nikakvo čudo da su doživljavali uglavnom poraze na bojnom polju.
Mulo tad ušutje i zamisli se.
Niko ga ništa ne upita, svi su zamišljeno odmahivali glavama.
Eto, to bi bilo ukratko o tome, pa biće, ako Bog da prilike, da vam pričam još što vas bude zanimalo.
Ja ću sad polahko ići, ima ovdje jedan mesdžid, u kojemu klanjam jaciju, to je u jednom stanu, pa počesto ostanem tu odmah i prespavam do sabaha.
Ustao je polagano i oblačio odjeću, koje je bilo previše za ovo doba godine, na samom izlazu još se okrenuo prisutnima:
– Da, nisam vam rekao da sam se u tom periodu završio fakultet u Damasku, oženio sa jednom Libanonkom, imam sa njom dva sina i jednu kćerku. Poodrasli su već.
Klanjajte, Bog vam dao, bit ćete samo na dobitku, reče na kraju i veoma brzo ode.
Iz romana “Inat bosanskog goluba”, autor Muhamed Mahmutović.
Knjigu možete poručiti putem e-mail adrese: [email protected]