Priča o usamljenom izumitelju oblikovala je naše razumijevanje industrijske revolucije i informatičkog doba. Svi smo čuli priče o Thomasu Edisonu koji je neumorno radio na usavršavanju svoje sijalice i Steveu Wozniaku koji je danonoćno radio na šemama kako bi napravio Appleov kompjuter.
Znamo i slavu i bogatstvo koje su ovi pronalazači stekli kao rezultat njihovog napornog rada i domišljatosti. Ali, šta se dešava kada pronalazač izumi koristan pronalazak, patentira ga i pokuša da ga proda, da bi kasnije vidio kako mu izum ukradu upravo one kompanije kojima je pokušao da ga proda?
Godine 1953, tek diplomirani mašinski inženjer Robert William Kearns i njegova tek vjenčana supruga Phyllis, bili su na medenom mjesecu na Ontariu u Kanadi. Tokom proslave otvarao je bocu šampanjca čiji čep je prsnuo i pogodio Kearnsa u lijevo oko. Nesreća je uzrokovala da Kearns ostane skoro slijep na to oko.
Tokom oporavka, Kearns je počeo razmišljati o mehanici oka, a posebno o kapku. Kapak ne trepće unaprijed određenom brzinom, već se pomjera kada je oko suho ili kad strani predmet, kao što je prašina, padne na površinu oka.
Kearns je time zaključio da bi brisač automobilske šoferšajbe trebao djelovati kao kapak, mijenjajući brzinu brisanja kako se kiša i uslovi na putu mijenjaju.
Deset godina mozganja
Sljedećih deset godina, Kearns je razvijao i usavršavao svoj novi koncept brisača s prekidima. Gradeći laboratoriju u svom podrumu, konstruisao je modele koristeći komandne ploče starih automobila kako bi testirao i usavršavao svoj izum.
Godine 1963, Kearns je naknadno ugradio svoj naizmjenični brisač vjetrobrana na pogonski Ford Galaxie kabriolet i odvezao ga u Fordovu tvornicu u Dearbornu u Mičigenu. Ford je bio jedan od tri velika proizvođača automobila, zajedno s General Motorsom i Chryslerom.
Prema Kearnsovim riječima, Fordovi menadžeri s kojima se tog dana susreo izgledali su zainteresirani za njegov izum, ali su bili neodlučni. Međutim, pozvali su ga na drugi sastanak.
Na ovom drugom sastanku u Fordu, Kearnsa je dočekala falanga inženjera, željnih da ga ispitaju o njegovom naizmjeničnom brisaču šoferšajbe i da im pokaže, iako na daljinu, vlastiti sistem naizmjeničnih brisača. Ford je planirao da ugradi naizmjenične brisače u svoju Mercury liniju automobila.
Osjećajući bliskost sa svojim kolegama inženjerima i misleći da se sprema dogovor sa Fordom, Kearns je Fordovim inženjerima otkrio mnoge unutrašnje funkcije svog dizajna brisača.
Prošle su dvije godine
Sljedeće dvije godine, Kearns se povremeno sastajao s grupama Fordovih inženjera kako bi razgovarali o tehnologiji naizmjeničnih brisača, ali mu nije predočena nikakva ponuda da licencira svoju tehnologiju ili da na bilo koji način sarađuju s njim. Zatim, krajem 1965, Ford je u potpunosti prestao zvati Roberta Kearnsa.
Godine 1969. Ford Motor Company je predstavio prvi elektronski naizmjenični brisač šoferšajbe. Kearns, koji je još uvijek vjerovao da je dogovor s Fordom moguć i da je Ford dobronamjeran, nije dovodio u pitanje Fordove namjere sve do 1976. godine.
Šokantno otkriće
Kearns je rane 1970-e proveo radeći kao inženjer u američkom Nacionalnom birou za standarde, a njegov naizmjenični brisač šoferšajbe zapao je u drugi plan. Međutim, 1976. godine, Kearnsov najstariji sin, Dennis Kearns, kupio je kontrolnu kutiju naizmjeničnih brisača koju je koristio Mercedes-Benz. Obrnutim inženjeringom Mercedesove kutije, Kearns je shvatio da je dizajn doslovno kopija njegovog patentiranog izuma.
Roveći po patentnim prijavama Forda, Volkswagena, Renaulta, General Motorsa, Mercedes-Benza i drugih, Kearns je prepoznao da su svi oni jednostavno kopirali i zalijepili nekoliko ključnih elemenata njegovog dizajna i uključili ih u vlastite patentne prijave.
Kearns je bio shrvan i ljut što ga kompanije kojima se divio cijelog života kradu ne obazirući se na njegova prava kao nosioca patenta na izum naizmjeničnih brisača. Kearns je takvo ponašanje kompanija shvatio kao: “Bob Kearns se ne računa. On je ništa. On ne postoji.”
Kearns uzvraća udarac
Od 1977, pa nadalje, Kearns je kao svoju profesiju uzeo profesiju parničara. Podnio je tužbe protiv Forda, Chryslera, General Motorsa i nekoliko evropskih proizvođača automobila, uključujući Mercedes-Benz.
Kako su pravni slučajevi prolazili kroz sudove, pritisak na Kearnsa i njegovu porodicu je rastao. Doživio je nervni slom i nekoliko nedelja proveo u bolnici. Njegov dugi brak sa suprugom Phyllis se raspao.
Finansijski trošak borbe protiv auto giganta preopteretio je Kearnsa, a u nekoliko slučajeva sam je sebe zastupao na sudu. To je moglo dovesti do odbacivanja određenog broja predmeta zbog propuštenih rokova i nedostatka sudskih podnesaka koji se dostavljaju sudu.
Epilog suđenja
Konačno, 1990. godine, nakon više od decenije pravne borbe, Ford Motor Company pristao je da se nagodi s Robertom Kearnsom za 10,2 miliona dolara. Godine 1992. Kearns je dobio presudu protiv Chryslera za 30 miliona dolara. Chrysler se žalio na odluku, ali je ona potvrđena kad je Vrhovni sud SAD odbio da sasluša Chryslerovu žalbu.
Godine 2005. Robert Kearns je umro od raka. Godine 2008. Universal Pictures snimio je film Bljesak genija, koji govori o Kearnsovoj životnoj priči, a glavnu ulogu je glumio Greg Kinnear.
Piše: Marcia Wendorf (Interesting Engineering)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)