Hotel Aquarius u Scheveningenu umnogome je ličio na čuveni zatvor gdje su svoje zadnje dane provodili ratni zločinci iz Srbije i Hrvatske, zbog Udruženog zločinačkog poduhvata nad Bošnjacima, koji je završio genocidom u Srebrenici. Možda je taj zatvor bio i otmjenije opremljen od hotela izgrađenog od iste opeke, tmurne prljave boje, zbog koje je djelovao hladno i neudobno izvana, ali je unutra bilo toplo, pogotovo u vrijeme boravka majki iz Srebrenice, koje su odsjedale tu kad su dolazile na izricanje presuda onima koji ih ostaviše same na ovome svijetu. Tu je čovjek usprkos neizmjernoj tuzi osjećao neku neobjašnjivu ljubav i toplinu kojom neprestano zrače ove napaćene duše.
Gledam desetak tih nezaboravnih lica, koje nose bola više nego bi mogao podnijeti čitav narod ove Holandije. Dostojanstveno popravljaju svoje mahrame dok među njima ima muškaraca. One sve njih, poznate i nepoznate oslovljavaju sa sine, a kome god pričaju svoju patnju, rade to tiho, naginjući se prema sagovorniku, kao da ne žele uznemiriti nekog ko možda ne bi mogao podnijeti da čuje to što one govore.
Često sam kao novinar pratio ta suđenja i družio se s njima, namjerno tražio sobu u istom hotelu, iako su mi redakcije davale na volju da odaberem bilo koji, kako bih gledao ta lica dženetskih hurija i bio u prilici da sitnim gestom zaradim ogroman sevap. One će kad im šta zatreba tiho i nenametljivo, kao da razmišljaju naglas, spomenuti tu sitnicu i prekoravati se što je zaboravila to u kredencu. “Ostade mi spakovano”, rekla bi prigovarajući svom pamćenju.
Radilo se to uglavnom o lijekovima protiv bolova, koji su se mogli i ovdje nabaviti. Ja bih se obradovao prilici da im bilo što primaknem, otrčao bih do apoteke i nakupovao svega što su davali bez recepta, a sve što bih donio one su jednako uzimale sve redom.
“Haj, valjat će za nješto, daj i meni tu jednu bobu”, rekla bi neka od njih, koja se do tad nije ni na što žalila. Jedna od njih nije mogla stati na otečene noge, drugoj se pokrenuo kamenac u bubregu i nepodnošljive bolove trpi uz samo po neki uzdah, treća ima jake migrene, glavu je preko lijepe šarene šamije omotala toplim džemperom i stalno pita izgleda li kome čudno…
Jedna drugu su ubjeđivale da to može proći i bez njih, da popiju tablete protiv bolova i za smirenje, pa da se odmore u sobi, ali nijedna za živu glavu ne bi pristala na to. Taj trenutak satisfakcije, kad se nađe s krvnikom oči u oči, nijedna ne bi propustila ni kad bi je na nosilima trebali donijeti u sudnicu.
Gledam njih desetak i računam koliko mi je koja rekla da su joj Srbi pobili članova porodice, pa dođem do brojke od preko tri stotine! Ne vjerujem da se u historiji ljudskog roda toliko tragedije našlo u srcima desetak starica, a ne vjerujem ni da bilo koja nauka ima objašnjenje za to šta njih još uvijek drži u životu?
U razgovoru s njima, čovjek može razabrati da je to konačna pravda koju se nadaju da će dočekati i želja da “barem jednu koščicu” svog sina, oca, brata ili čak unuka zagrne zemljom u Potočarima. “Samo da mi je to dočekati, pa nama nek’ umrem”!
Ako zločinci kojima se sudi i oni koji strepe od suđenja i za čim žale, to je propuštena prilika da pobiju i njih, jer ih ovako sustavno i uporno ne bi proganjao nijedan zakon na svijetu, nijedna vojska, policija ni tajna služba.
Svi oni mogu samo učiti od ovih majki. Isto vrijedi i za licemjerne vlade zapadnih zemalja, koje su razoružale njihove branioce uz garancije da će biti bezbijedni.
Ne zna se kome jače udaraju na savjest ove starice, koje uporno odbijaju da umru prije nego što umre pravda.
Sjećam se kako sam prilikom prvog susreta s njima pažljivo birao riječi da ih ne podsjećam na njihovu bol, dok nisam shvatio da one jedva čekaju da kome to ispričaju.
Hvala dragom Bogu na blagodati zaborava, pa sam neke priče potisnuo u tu zonu i tako ostao, koliko toliko, pri pameti da i ovo zapišem, ali neke ne bih mogao potisnuti ni da živim hiljadu godina. Ispričat ću vam je sa željom da i vas proganja kroz čitav život, kao što proganja mene, da je pričate onima koji su već zaboravili šta se desilo i govore “treba gledati naprijed”, a ko god prepričava priče ovih majki bude od takvih svrstan među one koji šire mržnju i prozvan nacionalistom. Ona mi je izgledala najzdravije mentalno i fizički, te sam mislio da nije preživjela toliku tragediju, kao ove druge i samim tim je malo bila zapostavljena s moje strane.
Gledao sam je jednog dana sa drugog kraja prostorije, kako sjedi na sofi s pogledom na tmurni grad, pogleda usmjerenog ka zatvoru, gdje će sutra biti izrečena presuda nekom od mnogobrojnih zločinaca. Odlučih joj malo praviti društvo. Nečujno sam se približio i sjeo u fotelju na uglu sobe.
Taman kad sam mislio da nije ni primijetila da sam tu i pomišljao da je možda ostavim samu s njezinim mislima, ona se okrenu prema meni i pomilova me pogledom.
– Eh moj sinko, poče s dubokim uzdahom. Samo jednom u životu nisam poslušala mog rahmetli čojka. Govorio mi je na vrijeme spakuj djecu i dođi u Pulu, gdje je on radio na brodogradilištu, ali ja nisam mogla sve ostaviti i samo tako otići. Nisu to bila samo djeca u pitanju, bila smo brojna porodica, rahmetli amidže i njihova rahmetli djeca, rahmetli dajdže i njihova rahmetli djeca, pa bilo je dosta djece od rahmetli sestara, rahmetli tetaka, eh… Ne znam što je mene dragi Allah ostavio u životu, izgledalo je kao da mene pita, a sad mi nema druge, nego čekati da i meni Azrail zakuca na pendžer, odgovori sama sebi na pitanje.
Ja sam se rano udala, moj najmlađi sin je već imao šesnaest godina kad je sve počelo. Takvo dijete se nikom više neće roditi, moj sinko, da ti ga je bilo samo vidjeti. Žao mi je nejmam nijedne slike da ti pokažem, a ne znam, ne umijem ti ga opisati.
Sa četiri godine je krenuo u mekteb i počeo klanjati.
Znao je da je ocu to posebno drago i da će njemu baška nešto donijeti kad mu prouči neku suru. I škola mu je išla, sve petice, ma sve petice. Allahu dragi kako sam bila ponosna kad bih mu otišla u školu na roditeljski sastanak. Druga mi djeca nisu baš bila za škole, pa smo planirali njega slati da studira medicinu. To je bila i njegova želja…
Gledam je dok priča, ne mogu oči s nje smetnuti, a ona izgleda navikla na to i priča onako kako je naumila. Nenametljivo šarena šamija na glavi kao da je dizajnirana samo za nju i ne vjerujem da bi ijednoj drugoj ženi bolje pristajala. Kao da i sad gledam te šare, preslikao sam ih fotografski u memoriju, da bih mogao vjerno precrtati svaku od njih, a one, kao da su bile u skladu s bezbrojnim borama na aristokratskom licu. Iako je već na prvi pogled bilo više bora, nego šara na toj mahrami, izgledalo je kao da je dizajner vodio baš o tom detalju računa. Njezin pogled je bio blag, kao da nasuprot nje sjedi baš sin o kojem priča, a glas, usprkos jezivom nabrajanju mrtvih članova porodice, nije bio ogorčen i optužujući u odnosu na ostatak svijeta, kako bi svako očekivao prije početka razgovora. Koga god bi spomenula u svom govoru, ispred imena bi izgovorila ono “rahmetli” i zatražila od Gospodara svjetova da ga obraduje džennetom, ali opet u njezinom glasu nema mržnje i poziva na osvetu, što bi takođe svako očekivao.
Ona samo traži pravdu i moli Boga da se nikad, nikom, ne dogodi Srebrenica!
– Eto vidiš moj sinko, meni bi bilo mnogo ljepše da sam s mojima na onom svitu, a neki će reći da sam imala sreće što sam se taj dan ukrcala na kamion UNPROFOR-a. Eh, da je dao dragi Bog da nisam, ali On je odredio da bude ovako i Njemu hvala. Mi smo bili težačka porodica, imali smo mnogo zemlje na kojoj smo držali krupnu i sitnu stoku. Nije insan imao poljoprivrednih mašina, kakve danas ljudi imaju, a nije nam ni teren bio pogodan i da smo ih imali. Kupili smo traktor, koji je više služio kao prijevozno sredstvo do bolnice ili trgovine, nego što smo mogli s njim obrađivati zemlju, a to moje zlato ga je vozilo kao odrasli čovjek već od svoje dvanaeste godine.
Boga je molio da kome od komšija zatreba kakva usluga, pa da mu s veseljem pomogne, najčešće bez ikakve naknade. Odrastao je sa Srbima, igrao se, dovodio ih kući na našu hranu kojoj su se oni divili, a baš oni su došli po njega. Rekoše mi da će ga sakrit. Eh, ja i danas nekako hoću da vjerujem da im je to bila namjera.
Iz grudi joj se ote težak uzdah i zagleda se kroz prozor, kao da neće nastaviti, a ja nisam imao kud, sleđen sam sjedio i čekao nastavak priče ili dozvolu da odem od nje.
Radije ovo drugo, jer me spopala preteška tuga, a ujedno i bijes zbog toga šta je preživjela. Čak sam se malo osjećao krivim, kao što se osjećam kad god čujem da je silovano pedeset hiljada naših majki i sestara, a ja sam bio jedan od tih muških članova bošnjačkog naroda koji im je morao pružiti zaštitu. Krajičkom te svoje šarene mahrame je brisala suze koje su kao bistri potoci potekli niz napaćene obraze, kvaseći bluzu i dimije sašivene u skladu s mahramom. Opisao bih vam sad kako sam se i ja osjećao pred ovim prizorom, ali smatram potpuno besmislenim spomenuti svoju bol i suosjećanje u ovoj prilici. Neko je rekao da se suza sastoji od jedan procenat vode, a devedeset i devet procenata osjećaja. Kako li se osjeća ta dobra duša kad taj jedan procenat suza u nekoliko minuta toliko nakvasi šamiju, bluzu, dimije i tucet papirnih maramica, koje je vadila iz torbice.
Sačekao sam da sama odluči hoće li nastaviti priču, a ona se pribra i nastavi.
– Nekoliko godina o njemu nisam znala ništa, ali sam nekako bila sigurna da je živ. Obilazila sam naše spaljene kuće, štale, pa čak i kolibe za pse su spalili, pokušavala šta doznati od komšija, ali uzalud. Neki Srbi su me prevarili i za novac koji sam uštedila ovih godina od socijalne pomoći i sadake koju mi daju dobri ljudi, uz obećanje da će ga pronaći živog ili mrtvog, pa ništa. Ali nisam gubila nadu.
Jednog dana su me pozvali iz Centra za identifikaciju u Tuzli. Sa zebnjom sam išla ovaj put, iako sam nekoliko puta pozivana s greškom, nije se taj DNK uklopio sa onim za koga su pretpostavljali da je moj, ali sam se svaki put odazivala. Još uvijek sam bila ubijeđena da je on živ, a bilo je mnogo onih zbog kojih sam mogla biti pozvana.
Dok sam ušla u halu, nisam ni čekala da me povedu oni koji su trebali pokazati zbog čega sam pozvana i među stotinama kostura na betonskoj ploči hale, sama sam pronašla njega. Njegova teksas jaknica je bila dobro očuvana, visina je odgovarala, a moj materinski osjećaj je bio siguran da je to on. Taj osjećaj me je natjerao da se sagnem i pomilujem tu jaknicu, zavučem ruku u džepić i nađem komadić papira zamotan u najlon lične karte, koje nisu našli, a na njemu je baš meni napisao poruku:
– Majko! Mene će ubrzo ubiti. Nek’ znaš da na ovom dunjaluku, nisam nikom ništa, ostao dužan!
Zadnje riječi je jedva izgovorila, suzdržavajući se da ne zajeca naglas i ponovo se okrenula ka prozoru. Rukom mi je dala znak da želi ostati sama, što sam ja odmah krenuo da ispoštujem. Dok sam se pridizao sa fotelje, okrenula se meni i sad se ona dugo zagledala u mene. Niz lice su mi se kotrljale teške, muške suze, a grozničavo sam tražio barem neku riječ utjehe koju bih joj mogao reći. Kao da je pogodila moje misli, išaretom mi dade znak da joj se približim.
Pobožnim pokretom ruke obrisa moje suze sa lica i poče ona tješiti mene. – Bi’ću ja dobro sinko, Allah te nagradio što si me saslušao. Bio mi je to treći sin kojeg sam identifikovala u toj hali. Šta’š moj sinko, okrenu se oko sebe i pređe pogledom po ostalima. Ima ih koje su prošle i gore od mene, a nisu još ni koščice našle…
Oteturao sam klecavih koljena od nje i izašao na svjež zrak, koji mi je bio prijeko potreban. Čini mi se da sam naglas škripao zubima i kleo zločince dok sam izlazio ne obazirući se na prisutne. Sjeo sam na jednu klupu sa koje se vidjela zgrada zatvora i sa slikom dječaka pred očima nastavio doviti da dragi Allah sjeme zatre zlotvorima unutar tih zidina, a ujedno se u sebi zarekao da ću dok budem živ raditi na tome da njihovi zločini ne budu zaboravljeni i da za njih budu kažnjeni.
Sad mi je postalo jasno zašto je ova dobra majka bila ubijeđena da joj je živ makar taj najmlađi sin. Ona je sigurna da je on šehid, a to znači da je živ, “samo mi to ne znamo”.
To dijete je predosjetilo smrt i nekako se u svom zatočeništvu dokopalo komadića papira i olovke. Kome će drugom poslati poruku nego majci, pitao sam se dok sam i dalje zurio u sumornu zgradu zatvora gdje leže krivci za njegovo svirepo ubistvo. Ali kako je već tako mlad znao da je dobro sa ovog svijeta otići bez dugova prema ljudima i da tim riječima on tješi svoju majku?
Kako, ponavljao sam ta pitanja u sebi, a onda se vratio na Kur’anski ajet, koji je mi je uvijek objašnjenje za sve.
“Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’ – i ono bude.” (Sura En-Nahl, Pčele, 40)
Iz knjige, Priče o malim velikim ljudima, Muhamed Mahmutović
