Ima jedan zanimljiv slučaj vezan za dvojicu rahmetlija, komandanta Nanića i Mehu Bašića. Riječ je o jednoj teraviji u kući Ahmeta Mušića u Babincu, iz posljednjeg ratnog ramazana. To je bila prva Mehina ratna teravija, i to je bila jako, jako zanimljiva situacija. Mi smo svi uzeli abdest i pripremili se za namaz. Kaže komandant Mehi: ‘Meho, šta čekaš, uzimaj abdest.’ A njemu će Meho: ‘Šefe, ti znaš odkad ja to nisam.’
Kaže njemu komandant: ‘Slušaj Meho, ja znam čiji si ti sin, od Miralema i Emine, koji vakta ne propuštaju. Prema tome, ti ne možeš biti ništa drugo nego to. I zato idi tamo na sudoper da te vidim kako uzimaš abdest. Ako ne znaš kako, Jusić će ti malo pokazati.’ I stvarno je on uzeo abdest, i mi smo obavili 8 rekjata teravije.
Poslije smo sjeli i pita komandant kuhara ima li kafe? Kaže kuhar: ‘Naći će se komandante za ovu priliku.’ I donese kuhar kafu. Mi smo sjedili na onim vojnim dekama. I onako smo sjedili ‘a la turka’, Meho je zapalio, stoji findžan pred njim i samo šuti, ništa ne govori. Pita njega komandant: ‘Meho, ti obično pričaš, imaš puno toga za kazati, pa reci nam tvoje utiske od danas, kako je ovo prošlo!?’
Kaže njemu Meho: ‘Ma pusti to danas, nego ja se bojim da ako vam ovo kažem, da ćete se vi nasmijati.’ Ma ne, ne, ne, kaži ti nama, mi smo ozbiljni ljudi, je li tako efendija’ – odgovori komandant. Rekoh: ‘Ma naravno komandante.’ I onda će Meho: ‘Ljudi, vjerujte mi, ja ne pamtim kad sam se zadnji put ljepše osjećao. Nešto se po meni sve razliva. To je jedan takav osjećaj koji ja vama ne mogu nikako objasniti.’ I veli još komandantu: Hvala ti za ovo što si me uputio da i ja stanem tamo gdje mi je valjda i mjesto.
(Husein ef. Kovačević)
[…] Prva Mehina ratna teravija […]