Osjećam da se budim ali nemam snage da otvorim oči. Jaka bol u prsima i izvandredna vrtoglavica me posve obuzimaju pa se plašim, budem li reagovao naglo, da ću ponovo upasti u bezdan nesvijesti. Ali ono čega se najviše plašim je šta će biti kada ih otvorim.. Kako da se suočim sa onim što moram, a za što nikad niko ne može biti dovoljno pripremljen.
Ležim tako, izuzet od vremena i prostora po prvi put bez ijedne mentalne slike koju obično doživljava čovjek sklopljenih očiju. Samo mrak i sveprožimajuće uzbuđenje. Napokon primjećujem da mi se tjelesne i emotivne senzacije smiruju i sad već počinjem da osjećam pomalo nasilan vjetar zemljanog mirisa i vrelu podlogu ispod leđa. Uz duboko strahopoštovanje otvaram oči i ugledam beskrajno osunčano nebesko plavetnilo. Teškom mukom ustajem, pogledam oko sebe i primjećujem ono što sam i očekivao ali ipak nisam znao da će osjećaj biti ovako čudan, intezivan. Nepregledna zlatna pustinja, puna crnih stijena i sablasnog krajolika sa nejasnim horizontom ulijeva nemoć u centar mog bića, primorava na predaju i sve moje lažne uloge koje igram u svakodnevnom životu da ispare u nepostojanje. Nigdje ništa da bi mi skrenulo pažnju osim ovoga sadašnjeg trena kojeg jedino imam.
Otkako je putovanje kroz vrijeme konačno postalo djelimično dostupno za odabrane pojedince, ono je i dalje veoma skupo. Većina odabranih putnika daju ogromna bogatstva da svjedoče raskošu i moći egipatskih faraona, uživaju u razvratu Pompejskih banja ili budu u društvu poznatih slikara, filozofa i državnika na nekom balu od bogatih evropskih dvorova. Ja sam sretnik, jedan od dvije milijarde, koji je dao sve što sam imao samo da bih proveo jedan dan sa najljubljenijim uzorom čovječanstva, najčistijim među nama, plemenitim El Eminom, posljednjim Božijim Poslanikom a.s.
I evo me sad tu, hodam u blizini Bekke neuredno prašnjav, suhe kože i ispucanih usana jugoistočno ka cilju s nadom i neizvjesnošću da li ću ga uopšte sresti i u kakvom stanju.
Približavam se gradu i osjećam duboku zebnju. Već sad jasno razaznajem glasove i na moje neugodno iznenađenje jezik kojim govore je prilično drugačiji od onoga na što sam se pripremao. Zato odlučujem igrati na sigurno i nastojim biti što neupadniji i sa malo da ostvarim puno. Gledam okolo sebe i vidim ljude galamdžije nemirnih pogleda. Vidim njihovu duboku zbunjenost i strah koju prikrivaju nadglasavanjem drugih u najobičnijim radnjama kao što je kupoprodaja na ulici ili rasprava u hladovini Kabe. Pjesnike sa lijepom poezijom ali u koju ni oni sami ne vjeruju pa to zvuči nekako odvojeno od duša i pjesnika i slušaoca. Čak i taj smijeh. Više se u njemu čuje vapaja duše nego zadovoljstva. Misle da će glasnijim ridanjem prikriti prazninu vlastita bića.
Pažljivo osmatram okolo birajući svog prvog sagovornika izbjegavajući grupe i moguća sumnjičenja. Pogled mi zastaje na dječaku koji je udubljen u sebe popravljao nešto nalik na papuču i to na osami u hladu jednog drveta. Pružila mi se savršena prilika da probijem led u prsima i da saznam nešto više o onome po što sam došao. Prilazim pažljivo pokušavajući u potpunosti da budem običan iako osjetim da mi to ne ide od ruke baš. I prije nego sam prozborio riječ, dječak dignu glavu, razvuče širok osmijeh i reče veselo: „Mir s tobom!“. Pomalo zbunjen promucam „Mir s tobom“. Gleda me i dalje veselo očekujući da nešto kažem i trebalo mi je par trenutaka da se saberem i upitam: „Muhamed ibn Abdulah, znaš li gdje ga mogu naći?“, potpuno ne vjerujući da to izgovaram. Dječak me i dalje gleda veselo ali sada kao da se duboko u sebi trudi da shvati o kome govorim. Ponovim „Muhamed ibn Abdulah ibn Abdul Mutalib?“ Ovaj put dječak uzviknu kao da je u zadnji tren dobio odgovor za pitanje života i smrti – „El Emin!“, okrečući se cijelim tijelom ka jugu sa ispruženom rukom govoreći „tamo mu je kuća, ali nećeš ga tamo nači“, pa se zatim okrenu na drugu stranu ne spuštajući ruku već je okrečući po vazduhu u suprotnom pravcu pokaza na brdo iznad nastavi: „On je tamo već dva dana, vidio sam ga kad je otišao“.
Zadrhtim i pomislim u sebi „Brdo Nur, pećina Hira“, ponavljajući stalno da sam i zaboravio na svog sugovornika. Prekide me njegov gromki glas „Mi mislimo da je on čudan. Ovdje ima bogatstvo i ženu, prijatelje i familiju ali svako malo odlazi sam gore. Ne izlazi u provode i izbjegava naše idole. Svi pričaju da to nije razborito za čovjeka od trideset ljeta. Niko ne zna šta radi gore.“
Krećem se užurbano, svaki korak prati snažan otkucaj srca. Na tren izgubim dah pa u hodu pokušavam da ga ponovo uhvatim. Teško dišem, znojim se i teren je oštar pod nogama ali ne stajem.
Ne znam koliko je prošlo prije nego sam upratio obrise vatre na jednoj izbočenoj stijeni na desetak minuta hoda. Obuzeo me snažan osjećaj uzbuđenja i treme i tek tad shvatam koliki sam put prešao te da je sunce duboko na horizontu. U par skokova po nagomilanim stijenama i već sam bio nadomak jedine stijene koja je stajala između mene i tog vidikovca. Jasno se čulo pucketanje vatre i ništa više. Duboko sam udahnuo i nesigurno zakoračio taj posljednji korak. I tada… nestvaran prizor. Čaroban trenutak kada ni vlastiti um nema što reći već duša preuzme primat i samo osjeća punoću tog trenutka vječnosti. Ispred mene se ukazao jasan pogled na Mekku obasjanu zlatnom bojom zalazećeg sunca, a u kraju sjedio je čovjek uz vatru, naslonjen na uglančani kamen posmatrajući negdje u daljinu. Mora da je čuo ekstremno lupanje mog srca, jer se nisam niti micao niti progovarao, pa je okrenuo glavu ka meni. Bio je iznenađen samo u tolikoj mjeri u kojoj je neobično vidjeti putnika namjernika na ovom mjestu u ovo večernje doba. Vjerovatno sam mu takav dojam ostavio. Ustao je lagano, ne skidajući pogled sa mene, i kako mi je prilazio kao da je sav nur zemaljski s njim krenuo ka meni. Sa svakim korakom sa mene je spadao sloj tereta, tegobe i onih zaostalih teških emocija. Poželjeh da mu se bacim u zagrljaj, da zaplačem, da mu se izjadam na sebe, na svijet, na čitav ummet, na naše jadno stanje.. Ali, u meni je vladao nekakav neobjašnjiv mir i prisebnost. Sve ono što sam zamišljao da ću uraditi kada vidim Božijeg poslanika odjednom za tim nije bilo potrebe. Stajao sam tu ispred blago nasmijano jednostavnog čovjeka čija prisutnost oživljava i srca i pustinju te bio potpuno miran. Dobrodušno reče: „Mir s tobom prijatelju, izvoli“, pokazujući rukom na skromnu sofru koja se kuhala na vatri. Odgovorih mu na pozdrav i krenuh za njim kao u nekom snu.
Noć je već uveliko nastupila i ostadoh zapanjen čistinom i jasnoćom zvjezdanog svoda iznad nas. Nakon kratkog uobičajenog razgovora, reče mi da se zove Muhamed iz plemena Kurejš, da je rođen prije trideset pet ljeta u godini kada je Ebreha krenuo da ruši Kabu i da živi tu dole u Meki. Onda ušutismo. Vidjelo se da mu nimalo nije neugodno u tišini bez ijedne izgovorene riječi i da se vrlo dostojanstveno nosi s tim. Posmatram ga pažljivo i upijam svaki pokret i reakciju. Neobično je da čovjek sa tako bistrim očima ima tako sanjarski pogled, kao da gleda negdje iza ove pojavne realnosti pa nešto vidi što ja ne vidim. Kako se samo upadljivo razlikuje od svijeta kojeg sam danas sretao po ulicama Meke. Dok onako skupljen pod ogrtačem zadivljeno posmatra u nebo, osjetim prema njemu neizrecivu samilost i ljubav. Da li ovaj plemeniti čovjek zna da će primiti Božiju Objavu i da će promijeniti svijet iz temelja. Je li on naslućuje da će odavde, pored drvene činije kozijeg mlijeka i nekoliko datula, povesti revoluciju pod čijom snagom će se zastresti i srušiti carstva Bizantije i Perzije? I da će svaki treći ili četvrti čovjek na planeti slijediti njegovu poruku i željeti dati sve od sebe da bi bili jedan tren ovdje gdje sam ja sad. Osjetim kako mi se tijelo trese.
Čudno, pored toliko pitanja i želja koje sam u sebi imao reći kada ga vidim sada mi postaju suvišna. Sve je rečeno i sve je dobro, u savršenom redu.
Noć je bila mirna, bez vjetra, a iz doline je dopirao poneki zvuk još budnih pastira koji se vraćaju sa ispaše. Osim pucketanja vatre i pitomog mirisa užaraka ništa nije odvlačilo pažnju sa zvjezdanog beskraja i milione svjetlucavih nebeskih tijela koji pljušte s jednog kraja vidnog neba na drugi.
Možda sam svojom neupadljivošću ili pristankom na šutnju zadobio njegovo povjerenje, tek u neko doba prekide šutnju, ne skrečući pogled sa horizonta, reče: „Kako ljudi mogu ravnodušno hodati pod ovim veličanstvom i ne diviti se.“ Uvjeren sam da to pitanje nije meni postavio niti da očekuje odgovor od mene. Zato sam šutio.
Kada sam dole“- pokazujući rukom na grad – „uhvatim se često da sam i sam takav. Kao da mi nešto važno izmiče. Zato izlazim ovdje, jer jasnije vidim i jasnije čujem.“
„Šta je to?“ – ne izdržadoh.
„Istina se vidi i laž se vidi jasno samo kada pažnju usmjeriš na ono što jedino imaš – u sebe. Sve drugo može biti iluzija.” Govorio je polahko i pažljivo, kao da se plaši da neka riječ ne bude nepravedno zapostavljena.
“Kada spoznaš svoju jedinstvenost i potpunu odgovornost za svoje stanje onda pogledaš izvana i što vidiš? Vidiš da je sva tvoja svrha i motiv da budeš u dobru sa svim, da se vratiš izvornom stanju čistoće, kao dok si bio dijete kad si doživljavao sve na čist i bezbrižan način.“ Onda otpuhnu: „Ali, osjetiš da imaš neke prepreke, nije lahko to postići. Spoznaješ da u sebi imaš neprijatelja koji te stalno vuče na dno. Nemaš izbora nego da svoju pažnju otrgneš i usmjeriš na Ono što jest. Onda čuješ otkucaje svoga srca i shvataš da si omeđen ovosvjetskim prilikama gdje se mora uklopiti sa zakonima vlastitog tijela, vremena koje sve uništava i iščekivanju svog kraja.”
Malo zastade, pa kao da mu nova misao na um pade i reče malo tužna, a pomalo svečano: „Vrlo malo ljudi razmišlja o smrti ali to je ključan zakon života koji, kad ima našu pažnju, otrgne te od varljivih iluzija ka potpunoj svjesnosti i tvoj unutarnji neprijatelj postane nemoćan. Na sve to spoznaš da postoji Jedan Jedini Zakonodavac svih ovih životnih zakona, Izvor sveg života, Uzrok svega, Onaj Koji Jest. Tome se ja obraćam dok ovdje sjedim i gledam u nebeski beskraj.“
Pričao je zaneseno i melanholično sa takvom radoznalošću da je sve oko sebe dizao na viši nivo svijesti, tako da sam bio primoran da kamen ne posmatram više samo kao kamen ili drvo kao obično drvo. Sve odjednom ima svoje mjesto i namjenu, sve što je oko mene zaslužuje posebnu pažnju. U svemu sam vidio rahmet i ostao sam potresen vlastitim previdom onoga što mi je uvijek bilo pred očima.
„Muhamede, riječi ponekad mogu promijeniti život iz korijena.“
„Riječi su samo znakovi na putu koji nemaju nikakvu snagu ako ne otklone iluziju i otkriju vezu sa Uzvišenim Stvoriteljem. Mi tražimo ono što svi znamo, a što se nalazi iza riječi – istinski život.“
Još je samo vatra ostala da gori zadnjim trzajima i povremen šum udaljavajućeg pustinjskog vjetra u daljini. Sve okolo se sprema na počinak i ubrzo vlada potpuna tišina. Osjećam kako me vuče u sebe kao da joj je jedini zadatak da me uspava i nemoćan sam da se oduprem pred njenom visosti.
Tog jutra sam se probudio onako kako bi, valjda, svako trebao poslije istinski kvalitetnog sna. Bez pomjeranja otvorio sam oči i sa smješkom pogledao po osvjetljenoj sobi. Na stolu pored otvoren Kur'an koji sam učio poslije sabaha, čujem kako me iz dnevne sobe zovu na doručak. Ustajem i dok prolazim kraj stola bacim mahinalno pogled na otvoren Kitab i osjetim snažnu senzaciju u stomaku. Kao da nikad prije na takav način nisam čuo za riječi:
„Uči u Ime Rabba tvoga koji stvara..“. Riječi kojima je sve počelo.