Rafael Zamora- ovoliko ti dugujem amigo!

Rafael Zamora- ovoliko ti dugujem amigo!

Zakinuta sam za dio mozga koji pamti godine, mjesece, datume. Čak ni datume svojih udaja ne pamtim, a pogotovo ne razvoda. Svega se sjećam  po unutarnjem doživljaju i godišnjem dobu. Ne sjećam se ni kad se ko rodio, niti kad je umro. Ono što mogu evocirati jeste činjenica da li je bila zima, je li padao snijeg, je li cvijeće nicalo, ptice cvrkutale, šume zelenile, ili je ona jaka žega koja zasljepljuje vid pekla. Eh, kad te vreline nastupe, tu se dio sjećanja skroz izbriše. Mnoge osobe, doživljaji koji prođu mojim životom u tim vrelim julskim i avgustovskim danima iščeznu iz memorije. Pa, čak i tada, u samom jeku događanja bivaju nerealni, kao prespavani, i ne znam razlučiti da li su bili stvarnost ili iluzija.  Ne zbog njihove ljepote,  tragičnosti ili neželjenosti, nego zbog žestine tog preovlađujućeg sunčevog blještavila koje baca sjenu i čini malo bitnim, ili skroz nebitnim i ono što je zaista važno, pa često budem  u dilemi da li mi se nešto stvarno desilo ili sam ja to samo umislila ili sanjala.(u takvim situacijama i mogu razumjeti Kamijevog lika Merso-a koji ubija jer mu je “sunce išlo u oči”). I eto, rekoh vam da ne pamtim godine, ali bio je maj “neke” godine, kad je moj prijatelj Rafael Zamora- Rafi preselio u Minhenu iznenada. A ko to još očekivano, najavljeno umire? I najbolesniji očekuje da će ozdraviti.  Kažu da je umro “od srca”, ja kažem od tuge je preselio. Ova tjeskoba i nemir koji se mrijeste u meni od maja, tjeraju me da ispričam priču o Rafiju, svjetskom putniku, pilotu, iz daleke Venecuele, Karakasa. Htjela sam da me vodi u Cali, u Medellin. Nahodao se, naletio po bijelom svijetu i prizemljio u Arabiji. Bio je omanjeg rasta, simpatičan, popunjen i uvijek se mogao prepoznati po načinu hoda. Svojom figurom se mogao smjestiti u radnju neke meksičke serije, sa sombrerom na glavi, na velikim plantažama uzvikujući “ay caramba”. Mogao je biti i pripravnik na ergeli, ili velikom provincijskom imanju. Svojom jednostavnošću i skromnošću mogla sam ga slikom smjestit i u svoje selo, u dolini između dva brda, na njivu. Sve mu je uisalo, ali on je pilot koji je obletio dunjaluk. Ne pamtim kako i gdje smo se upoznali, da li na letu, i zahvaljujući poslijeratnim meksičkim serijama brzo smo kliknuli na španskom, ali pamtim da sam dugo nakon upoznavanja, ozarena pričala o njemu, pristupačnosti, empatiji i osmijehu koji je razoružavao. 2010. I 2011. godina u Arabiji su bile mnogo drugačije za život od svega onoga na šta ste vi navikli. Nije bila dozvoljena bilo kakva interakcija sa suprotnim spolom, osim ako niste porodično vezani, za šta treba dokaz. Čak i u kafićima i restoranima je bilo rizično i vrlo hrabro sjesti sa muškarcima, ili se glasno kikotati, a svaka prenaglašenost u izgledu, govoru, gestovima je budila radoznalost i pažnju nepoznatih muškaraca. U takvom ambijentu, mi smo imali Rafijevu kuću, vilu, čiji je veliki dnevni boravak preuređen u komforni, opušteni kafić sa šankom okićenim simbolima, zanimljivostima, slikama, magnetima različitih zemalja čiji su stanovnici dolazili kod Rafija. Naš je bio šal sa natpisom Bosna i Hercegovina, koji je jordamio na vrhu te bogate stalaže. Šankovske visoke stolice su bile oko polukružnog šanka, a iznad glava su visile uredno poslagane čaše sa postoljem.  Na sredini “kafića” su bile mnogobrojne sofe i stolovi, jer nas je znalo biti i preko 30. Na samom ulazu, u prostranom hodniku uredno je bio parkiran veliki ljubimac Harley- Davidson, i nije se nikako moglo proći, da li pri ulasku, izlasku a da se ne sjedne i ne divi tom bogatom dvotočkašu, a Rafi bi vidjevši uzbuđenje rekao “es tujo linda”. U ogromnoj bašti, sa stražnje strane kuće, ograđene visokom, gustom živicom, vješto je izgrađen i natkriven veliki roštilj. Eh, koliko li je samo večera spremio i koliko usta nahranio. Bio je majstor za steak. Ni u restoranima svjetskim nisam pojela steak, kao one kod Rafija. Znao im je nešto, ni prepečeni, ni sirovi, ni suhi, ni krvavi, sočni, debeli, mirisom su mamili.  Imao je želju da mu pitu “razvučem” na stolu, kod njeg, nisam nikad… jedan dio “kafića” je bio plesni podijum, gdje se svakako plesalo, veselilo, igrala narodna kola, plakalo, slavilo, grlilo i tugovalo. Svako je ostavljao na tom dijelu ono s čim je došao. Ali, i tuga bi se, ako ne umanjila, a ono, bar razblažila među tolikom srećom. Svi smo odlazili sretni ili znatno manje tužni, a Rafija samo ostavljali iz noći u noć da čisti, pere, nakon što svima ponaosob ispuni želje. A ima i sitničavog i zahtjevnog svijeta. Nudili smo mi pomoć, ali nije nikad prihvatao. “Kafić” treba da zablista do sutra. Rafi je kuhao, pravio koktele, tješio, pomagao u otklanjanju svake nedaće, emotivne, zdravstvene, finansijske, i ništa u zajam, sve sa halalom. Dadne, pomogne i zaboravi da je to učinio. Njegova sreća je bila u ugađanju drugima. Često je davao poklone, a dovoljno je bilo da se spomene neka želja, i naredni put bi baš to čekalo na stolu. Gledala sam ga godinama, promatrala i divila se njegovoj veličini. Skroman i ponizan, vazda na usluzi drugima, kao da nema ništa svoje, sve je naše. Zato sam se u čudu našla kad je rekao da se 4 puta ženio i ima 4 uspješne kćerke, što me mnogo obradovalo. Svakog novog doseljenika sa Balkana sam vodila Rafiju, da lakše prebrode kulturološki šok, i vrlo brzo bi se svi udomaćili. Kad bi predstavljao nekog do njih rekao bi “this is Ivan, Bosnian from Montenegro” , ili “this is Pavle, Bosnian from Serbia”, i mi bismo svi prasnuli u smijeh. Svi Balkanci su njemu bili Bosanci, mnogo nas je volio. Želio je da mu Ilhana i ja dođemo u Majami, u kuću na plažu, naglašavajući “mi casa es tu casa”, a nije bilo potrebe jer zaista smo osjećale tako.  Tu je bilo sjedinjenje,sinergija svih kultura, afričke, azijske, američke, australijske, evropske. Uživao je u organizaciji rođendana, pripremanju svega o svom trošku. Slavljenikovo je samo da se pojavi.  Bivao je domaćinom i konzervativnijim, vjerskim skupovima. Tada je posebno pazio da nema nikakve muzike, da pušači ne puše u kući, da ne bi povrijedio nečije vjerske osjećaje. Mnogo puta sam poželjela da se kao rođena muslimanka okitim njegovim osobinama, blagošću, požrtvovanošću, humanošću, tolerancijom. Svim onim što nama muslimanima fali, a Rafi je imao u izobilju pri sebi. Njegovo zadovoljstvo je bilo u zadovoljstvu drugih, sreću je pronalazio u tuđim srećama. I evo,  opet mislim da sam malo ili nimalo dala, a previše uzela. Onog trenutka kad sam se vratila islamu, imala sam tada šta da ponudim. I tada me slušao, razumio, bio sretan radi mene. Gdje sam omanula pa mu nisam dio te sreće ponudila? Bio je uzor u ahlaku, ophođenju, smirenosti. Sve moralne vrijednosti islama su se preslikavale na njemu. I kad mu rekoše da za 3 mjeseca mora napustiti Saudiju, lice mu se pomrači, opusti, i ne vidjeh ga više nasmijanog. Nije napustio Arabiju, ali jeste ovaj svijet. I jeste od srca, ali srca iz kojeg se u slapovima preljevala tuga. Mi smo bili njegov svijet, odvojio se od nas na jedini mogući način koji neće pružati osjećaj žala i melanholije tamo u Majamiju, daleko od doma. Kuća je razrušena, devastirana, “kafića”nema. Vrijednosti su uzeli oni najbliži ovdje, a ostavili su sjećanja, slike i uspomene rasute po kući, i ovaj naš šal koji svjedoči da je prije nekoliko godina jedan Venecuelanac imao pregršt Bosne u svom domu. 

La muñeca te extraña!