Godine 1907. Theodor Roosevelt je, govoreći o globalnim efektima industrijalizacije u Kongresu SAD-a, ukazao na rasipanje i uništavanje prirodnih dobara i njihovu neodgovornu iskoristivost, što prijeti zaustavljanjem razvoja koji pripada budućim generacijama. Tokom posljednjeg stoljeća takvo upozorenje bivalo je često ponavljano i sve očiglednije. Međutim, proteklo stoljeće bilo je prilično pogodno povijesno razdoblje za poslovne uspjehe i neograničen kapital.
Ekonomski aspekt nacionalne sigurnosti i sigurnosti države oduvijek je zauzimao veoma važno mjesto, a tako će, vjerovatno, bez obzira na sve prisutnije integracijske procese i kolektivne sisteme sigurnosti, biti i u budućnosti. Naime, savremene teorije sigurnosti govore da od stepena razvoja ekonomije i bogatstva, tehničko-tehnološkog napretka te privrednog razvoja uveliko zavisi i politički položaj i status države na svjetskoj sceni. Uporedo s jačanjem ekonomskih potencijala poboljšava se i politički položaj ali i utjecaj zemlje, te jača njena sigurnost, a time i sigurnost njenih građana. Nadalje, ekonomski potencijal svake zemlje predstavlja radnu osnovu i materijalni okvir svih ekonomskih i društvenih procesa i odnosa u oblasti priprema za odbranu zemlje od vanjskih, ali i unutrašnjih sigurnosnih prijetnji. Danas je u svijetu ekonomski prosperitet neodvojiv od raspoloživih prirodnih resursa, prvenstveno onih koji se koriste za dobijanje energije.
Borba za resurse glavni izvor nemira
Tokom povijesti pa tako i danas (a najvjerovatnije će tako biti i u budućnosti) za dominaciju na svjetskoj sceni i ostvarivanje vlastitih ciljeva svjetske sile morale su osigurati resurse – prirodna bogatstva, koji, bilo da je riječ o obnovljivim ili o neobnovljivim, predstavljaju osnovu za privredni i ekonomski razvoj svake zemlje. U biti, to su materije koje se nalaze u prirodi a koje imaju određenu vrijednost u svojoj relativno nemodificiranoj prirodnoj formi, te predstavljaju prirodni kapital pretvoren u proizvodne jedinice koje ulaze u proces infrastrukturnog kapitala. Prirodni resursi jedne zemlje često određuju njeno bogatstvo, status u svjetskom ekonomskom sistemu, te njen politički utjecaj. Ako ih zemlja ne posjeduje, nastoji ih osigurati putem ugovora ili sporazuma s državama dobavljačicama, te onima preko kojih se vrši njihov transport. No, ako zemlja posjeduje prirodna bogatstva, ona ih nastoji sačuvati i racionalno koristi. Danas je očuvanje prirodnih resursa težište prirodnog kapitalizma, ekologizma, ekoloških pokreta i rada stranaka koje za svoju političku platformu uzimaju očuvanje čovjekova okoliša.
Postoje teorije koje govore da crpljenje resursa predstavlja glavni izvor nemira i sukoba u zemljama u razvoju, ali i u svijetu općenito. Još početkom prošlog stoljeća 1907. godine Theodor Roosevelt je, govoreći o globalnim efektima industrijalizacije u Kongresu SAD-a, uočio i ukazao na rasipanje i uništavanje prirodnih dobara i na njihovu neodgovornu iskoristivost, što prijeti zaustavljanjem nekog budućeg razvoja koji pripada budućim generacijama. Tokom stoljeća takvo upozorenje bivalo je često ponavljano i sve očiglednije. Međutim, proteklo stoljeće uglavnom je bilo prilično udobno povijesno razdoblje za poslovne uspjehe i neograničen kapital. To je bio period borbe za naftu, ponajprije naftnih kompanija koje su ostvarivale i još ostvaruju enormne profite, a brojni svjetski ministri finansija zadovoljno trljaju ruke jer se time pune proračuni i ostvaruju veliki suficiti.
Naftu sve više zamjenjuje prirodni plin kao čistiji i po okolinu zdraviji energent. Međutim, procjene govore da ovi energenti, nafta, prirodni plin, pa i ugalj, nisu neiscrpni. Nafte bi moglo nestati na svjetskim tržištima već za nekih četrdesetak godina, prirodni plin i ugalj će potrajati nešto duže, možda stotinjak godina. Traže se alternativni izvori energije, a obnovljivi izvori poput sunčeve energije, snage vjetra i vode dobijaju na značaju. Pokreti zelenih jačaju pa je atomska energija na udaru, pogotovo nakon katastrofe u Černobilu i ne tako davnih nesretnih dešavanja u Japanu. Neizvjesna budućnost i rizik da tržišna ekonomija uništi čovjekovu okolinu donose nove prijetnje i izazove nacionalnim sigurnosnim sistemima, ne samo nerazvijenih i zemalja u razvoju, već i visokorazvijenih zemalja Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike, Japana, te novim ekonomijama u usponu poput Kine, Indije, Brazila, Turske i drugih. Korištena pogodnost i ostvareni kapital tokom proteklog stoljeća urokovali su sadašnje aktuelne ekološke posljedice. Savremeni nacionalni sistemi sigurnosti nisu imuni na ova dešavanja, te se moraju prilagoditi kako bi se postigla energetska, ekološka i ekonomska sigurnost nacije ali i pojedinca.
Globalni izazovi
Globalni izazovi kakvi su otvorenost granica, globalizacija, ranjivost na poljima transporta, energetike i informatike, borba za resurse i zavisnost od njih, siromaštvo i glad u svijetu, bolesti i epidemije, te kriminal, predstavljaju neka od glavnih pitanja na koja savremene strategije nacionalne sigurnosti treba da daju odgovore.
Većina zemalja istočne i jugoistočne Evrope nakon dugog perioda provedenog unutar socijalističkog bloka, navikle na jednopartijski sistem bez parlamentarne borbe, s ekonomijom zasnovanom na općedruštvenom vlasništvu, zapale su u stanje (ne)kontroliranog haosa i veoma teško se snalaze u novim globalizacijskim procesima s naglašenim kapitalističkim i neoliberalističkim osnovama na kojima leži zapadni svijet. Bosna i Hercegovina nije izuzetak u ovim procesima. Štaviše, njena sudbina, a time i sudbina njenih građana i svih segmenata bosanskohercegovačkog društva je neodvojivo vezana za regiju i svijet te, kao njihov dio, podložna savremenim izazovima koji se nameću kao neumoljivi faktori prijetnje sigurnosti svakoj društvenoj zajednici. Uz nove izazove (terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje, regionalni konflikti, nestabilne države, organizirani kriminal, etnički sukobi, ilegalne migracije) sve prisutnije je, u regiji i u svijetu, nadmetanje za prirodne resurse. Ta nadmetanja će vjerovatno prouzročiti dalje nemire i migracije u raznim dijelovima svijeta. Energetska ovisnost zemalja Evropske unije, koja je najveći svjetski uvoznik nafte i plina, te koja danas oko 50 posto potrošnje energije osigurava uvozom (do 2030. godine ovaj udio će se popeti na čak 70 posto), nije zaobišla ni ostale evropske zemlje pa tako ni Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio evropskog teritorija. Pronaći prave odgovore na sve brojnije izazove današnjice i za daleko razvijenije zemlje od BiH predstavlja svakom danom sve veći izazov.
Porazni podaci za BiH
Ako realno sagledamo stanje u našoj zemlji, doći ćemo do poraznih podataka koji nas vraćaju u našu realnost, realnost zemlje u tranziciji, zemlje s rascjepkanom političkom scenom i kompliciranim ustavnim uređenjem, zemlje s postratnim sindromom hroničnog nacionalizma koji prijeti da je raznese u paramparčad i zemlje koja se po broju zaposlenih nalazi pri dnu tabele u Evropi.
Imajući ovo u vidu, nameće se sasvim logično pitanje: kako Bosna i Hercegovina da se nosi s novim izazovima savremenog svijeta i sve prisutnijeg neoliberalizma a da istovremeno zaštiti svoje prirodne resurse i bogatstva, te da osigura druga koja su nam neophodna? Naime, često čujemo izjavu kako smo bogata zemlja. Ovo u biti i nije floskula. Mi doista živimo u zemlji koja obiluje prirodnim resursima i bogatstvima, od kojih, ako ćemo realno, mi građani Bosne i Hercegovine imamo malo ili nimalo koristi. Zapravo, mi od tog bogatstva, osim perioda bosanskih kraljeva i snažne bosanske države nikad tokom povijesti i nismo imali koristi. Padom bosanskog kraljevstva i nestankom bosanske države 1463. godine i dolaskom Osmanlija svi resursi Bosne se stavljaju u svrhu prosperiteta Osmanske imperije sa sjedištem u Istanbulu. Kasnije, dolaskom Austro-Ugarske, a pogotovo nakon aneksije Bosne i Hercegovine, gotovo ništa se nije promijenilo, osim pravca odliva bogatstava iz zemlje, umjesto na Istok, ona su crpljena i odvožena na Zapad. Kolonijalna politika koju je provodio Austro-Ugarski dvor u Bosni i Hercegovini ostavila je neizbrisiv trag na ekonomsku i sigurnosnu sliku njenih građana. Drvo se nemilice sjeklo i odvozilo, crpljena su rudna bogatstva, koncesije su izdavane na nevjerovatne stogodišnje periode, agrarna reforma i oduzimanje zemlje su zasebna priča koja zaslužuje posebnu opservaciju i istraživanje. Građevine, industrijska postrojenja, putevi i komunikacije koje su Austro-Ugari ostavili u Bosni i Hercegovini mizerija su spram bogatstva koje je odavde izvučeno. Mjesto koje je Bosna i Hercegovina dobila u Kraljevini Jugoslaviji, pa i u SFR Jugoslaviji nije na ovom planu donijelo neke promjene. Njeni građani nisu imali istinske koristi od bogatstva koje im de facto i de jure pripada. Svi drugi jesu.
Imamo potencijal
Da nismo “siromašni”, još davno su svojim istraživanjem dokazali austrijski geolozi F. Katzev i Hofer, koji su na području Bosne i Hercegovine 1889. godine proveli opsežna istraživanja nafte i gasa, a koja su još tada pokazala da ležimo na značajnim nalazištima ovih energenata. S manjim ili većim intenzitetom, ova istaživanja su nastavljena između dva svjetska rata te nakon Drugog svjetskog rata, a intenzivirana su 70-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme energetske krize. U periodu od 1973. do 1991. godine, urađena su obimna naftno-geološka istraživanja. Istražni radovi su izrađeni po dva osnovna projekta: Projekt Sjeverne Bosne, finansiran iz vlastitih sredstava i iz kredita Svjetske banke u iznosu od 2,5 miliona USD; Projekt Dinarida, koji je u potpunosti finansirala američka Kompanija AMOCO, koja je u tu svrhu formirala AMOCO – YUGOSLAVIA PETROLEUM COMPANY sa sjedištem u Zagrebu.
Uglavnom, istraživanja su pokazala da BiH posjeduje određene količine rezervi sirove nafte i to u slijedećim regionima koji su najviše istraženi:
– lokalitet južno od Bosanskog Šamca, procijena rezervi iznosi 64,5 miliona barela;
– lokalitet jugozapadno Orašja, rezerve su procijenjene na 42,5 do 108,4 miliona barela;
– tuzlanski region u dolini rijeke Tinje, procjene rezervi iznose 99,8 miliona barela;
– lokalitet u okolini Lopara površine oko 21 km², rezerve iznose 83,2 miliona barela.
Prema navedenom, vidi se da su procijenjene rezerve na ova četiri lokaliteta, koji su izdvojeni kao perspektivni sa stanovišta pronalaska nafte, oko 355 miliona barela ili oko 50 miliona tona.
Neosporan je i ogroman hidropotencijal koji posjeduje Bosna i Hercegovina, a BiH jedina u regiji ima pozitivan bilans izvoza električne energije, te je osma zemlja u Evropi s aspekta hidropotencijala, koji trenutno koristi nešto više od trećine (37 posto). Nadalje, procjenjuje se da BiH ima najveće potencijale za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (vjetar, solarna energija, energija iz biomase te geotermalna energija) na Balkanu, koji su ujedno i 30 posto veći od EU-prosjeka. Osim toga, BiH ima i više od šest milijardi tona rezervi uglja, lignita i treseta, te značajne rezerve drugih ruda kakve su željezo, boksit, mangan, živa, kamena so, pirofilit, azbest, barit, kaolin, vatrostalne i keramičke gline i gips.
Nadalje, moramo naglasiti da je više od polovice teritorija Bosne i Hercegovine prekriveno šumom, odnosno oko 2,7 miliona hektara ili 53 posto od ukupne površine, što je najveći prosjek u Evropi. Ne treba zanemariti trend korištenja energije iz obnovljih izvora energije. Iako BiH ima velike potencijale za proizvodnju energije putem obnovljivih izvora (voda, vjetar, geotermalna energija), trenutno stanje u sektoru energije nije u skladu s mogućnostima. Tek oko tri posto energije dobija se putem obnovljivih izvora, a šest posto od ukupnog udjela se proizvodi iskorištavanjem hidropotencijala.
Kome odgovara stanje (ne)kontroliranog haosa? Građanima Bosne i Hercegovine sigurno ne. Ovakvo stanje zasigurno odgovara onima koji imaju najviše novca i moći da utječu na dešavanja kako bi se stvari na terenu odvijale u njihovu korist. Ovo stanje neodoljivo podsjeća na stanje u zemljama bogatim naftom i zemnim plinom koje se nisu željele povinovati interesima multinacionalnih kompanija, te sad preživljavaju crne dane gušeći se u krvavim ratovima koji u osnovi imaju samo jedan cilj – kontrolu nalazišta. Doduše, kod nas se ne vodi rat, ali borba za kontrolu prirodnih resursa Bosne i Hercegovine se vodi na daleko perfidniji način – putem privatizacije i dobijanja koncesija na crpljenje resursa.