U haremu Gazi Husrev-begove džamije danas je klanjana dženaza istaknutom bosanskohercegovačkom književniku i stručnjaku u oblasti jezika Hadžemu Hajdareviću, koji je na ahiret preselio 4. decembra u 68. godini života.
Dženazu je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović.
Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:
„Draga braćo!
Stojimo evo pred dženazom Hadžema Hajdarevića, našeg prijatelja, kolege, poznanika, komšije, supruga, oca; čovjeka raskošne prirode i brojnih talenata; urednika, kolumniste, pjesnika, književnika, lingviste, stiliste…
Lično sam ga poznavao. Zapravo, svi smo ga lično poznavali, jednostavno je bio takav: nikad previše blizu da bi rastočio svoju osobnost, i nikad previše daleko da bi bio nepristupačan i nepoželjan. Zato je bio poštovan, rado viđen u društvu, boem po stilu življenja, intelektualac po stavu i pristupu stvarima, vjernik po opredjeljenju. U svemu tome: dostojanstven, s notom diskretnog autoriteta.
Počeo je pisati rano, da bi se već u srednjoj školi počeo izdvajati i isticati po svojoj umješnosti, kako to već biva s talentima. Već prvom zbirkom poezije, objavljenom dok je, čini mi se, još bio student, privukao je pažnju i u svijet poezije unio svježinu i nov izraz. I nikada to nije izgubio. Pisao je u raznim žanrovima, u poeziji i prozi, upjevavao poeziju koju su drugi prevodili sa stranih jezika, stilizirao radove drugih, pisao priče i romane, iznosio sjećanja na ljude iz svog života – i u svemu tome ostavljao prepoznatljiv trag.
Možda sam subjektivan, ali jezik kojim se Hadžem izražavao uvijek mi se činio rafiniranijim nego kod drugih, udjevenim u lijepo ruho, s ponekim blještavim odsjajem i titrajem na tačno određenim mjestima – da bi se ugođaju pridodalo još malo; ali nekako čudno drag, nježan i topao, poput lijepog sjećanja. Kroz njega je, tako sam to doživljavao, progovarala sama naša Bosna: tiho i nenametljivo, ali lijepo i zanosno i slatko. Vjerujem da će taj divni šapat još dugo slušati i u njemu uživati mnogo bosansko uho, da će jeka bosanskog glasa iz njegovih djela još dugo odzvanjati ovim prostorima.
Iza svakog čovjeka koji ode s ovoga svijeta ostane praznina, a praznina koja ostane iza učena čovjeka, iza duhovnog, moralnog i intelektualnog velikana, popunjava se sporije. Praznina iza nekih ljudi nikad ne bude popunjena.
I iza tebe, Hadžeme, ostaje praznina: ne samo u našim srcima i među tvojim ukućanima, već i praznina u našoj bosanskohercegovačkoj kulturi gdje, mislim, dugo neće biti popunjena. Nedostajat će joj tvoja intelektualna čestitost, produktivnost, inovativnost, tvoja lucidnost i tvoji raznobojni ukusni prinosi.
Nama u Islamskoj zajednici ćeš ponajviše nedostajati. Kao i mi, i ti si bio dio velike Gazi Husrev-begove familije, član Islamske zajednice. Pamtit ćemo te po tome što se nikada od nje nisi udaljio ili je napustio, kao neki. Uvijek si dolazio da podržiš, ukažeš ili uputiš kritiku, ali nikada to nisi činio iz nekog osobitog interesa, zbog svoje sujete ili malodušnosti.
Hvala ti na svemu što si nam ostavio u naslijeđe. Molim Allaha da te lijepo primi kod Sebe i uvede te u društvo koje voliš, a da tvojoj porodici podari lijepo strpljenje.
Ponosni smo što smo te imali. Ridaen lillahi te'ala el-Fatiha!“