Kada bi vam neko rekao da mu u najkraćoj mogućoj definiciji kažete šta je život, vi biste mu jednostavno mogli reći da sav život jeste ustvari težnja ka radosti i zaziranje od patnje. To je sve.
Radost je naše prirodno stanje, vjerovali ili ne, takvi se rađamo. Nema potrebe da se radost goni ili dostiže ispunjavajući sebi želje gledajući uvijek negdje izvana u materiju, odnose ili uzore. Ustvari možete naučiti biti radosni ali tako što ćete se odučiti od mnogih lažnih uvjerenja koja kolaju misaonim obrascom kao otrov, stvarajući bukvalno zaseban psihološki entitet s kojim često u svojim glavama vodimo čak i raspravu. Pravi pravcati idoli u nama.
Sjetite se najranijeg djetinstva kako se samo bili čisti, bezbrižni i radosni. I kad ste se smijali i plakali, to je bilo čisto i od srca. Mogli ste sebi praviti sklonište od posteljine i tu provoditi cijelu vječnost osjećajući se potpuno sigurno i nekako slatko. Sada, vi imate ime i prezime, zvanje, zamisao kako vas drugi doživljavaju i eto – stvorili ste sami sebi jedan zamišljeni lik i odabrali da igrate tu jednu te istu ulogu do kraja svog ovozemaljskog života. Nećemo da kazujemo koliko je takav život osiromašen i ograničen, previše je bolno.
Do potpune sreće vodi samo jedan put i to je najlakši i najprirodniji put. U skladu je sa naravi Kreacije. Do patnje vode bezbrojni razni putevi, to jest, svaki put koji nije usklađen sa zakonitostima Božijeg Plana. Ko ne vjeruje – neka proba dva dana da ne pije vodu. Od svih tih mnogih puteva koji vode u neki oblik patnje većina ih je očita i mi dobro znamo da ih prepoznamo. Međutim, sposobnost duše da zavara samu sebe je za aplauza.
Riječ kao znak na putu
Kada bi naučili da prepoznamo stvarnost iza svake izgovorene ili napisane riječi, ili da se utopimo u blistavu jednostavnost života projicirajući taj sklad u svoje umove, ovaj život bi zasigurno postao ono što i jeste po svojoj namjeni – iskustvo vrijedno rađanja.
Sve ono što je istinski vrijedno nije opipljivo. Ljubav, sreća, samoostvarenje – hajde ti to iskaži riječima. Kako nešto što je beskrajno, izvan vremena i uzvišeno iskazati u tridesetak glasovnih ili pisanih znakova kojim formiramo sav naš govor i pismo? Riječ jeste alat kojim se služimo kada želimo da govorimo ili se oko nečega sporazumimo. Kao neki znak na putu koji nas usmjerava ka cilju, ništa više. Sama riječ nikada ne može do kraja da iskaže puninu stvarnosti koja prebiva iza riječi. Kačeći se doslovno na svaku izgovorenu ili napisanu riječ mi osiromašujemo naše odnose sa sobom i sa svima okolo. Ne živimo pravu ljubav već imamo toksične i duboko uslovljene veze obojene kompulzivnim ponašanjem. “Ako ti meni, onda ću i ja tebi”. Gledajte u oči voljenu osobu dok govori i pokušajte proniknuti iza njenih riječi. Šta to pokušava donijeti u materijalnu realnost iz beskrajnosti duhovnog carstva? Vidjet ćete, kada proniknete preplavit će vas samilost u najmanju ruku.
Kada bi čovjek istinski zastao na tren, zaronio se u sebe i jasno definisao riječima svu svoju bol iznjevši je na svijetlost svoje svijesti, garantujemo vam da bi sva ta bol nestala. Ne zbog toga što ste otkrili toplu vodu već zbog toga što bol jedino može opstajati u mutnoj podsvijesti imajući potpunu kontrolu nad vašim načinom razmišljanja sve dok je ne izvedete na bistrinu vaše svijesti posredstvom definirane riječi. Tada se bol sprži i ispari u nepostojanje te vi preuzimate kontrolu nad vašim umom. Toliko je riječ važna ali samo kad je prati vaša svjesna pažnja.
Jednostavnost kao mudrost
Da bi svom životu dali melodičan prizvuk i prizvali onu djetinjastu zaigranost gdje je sve dobro i sve na svom mjestu, potrebno je se vratiti na temeljne jednostavne spoznaje koje smo tako olahko potisnuli u zaborav da je to postalo naša intimna drama. Kao što potpuno ravnodušno hodamo ispod ovog očaravajućeg nebeskog beskraja ne dižući glavu ni na tren da se zamislimo, tako nam je potpuno normalno da sunce svako jutro izlazi. A vjerujte da nije, to je veliko čudo. Ali o tome ćemo drugi put.
Put koji vodi istinskoj sreći je put jednostavnosti. Jednostavnost je istinska mudrost. Biti strpljiv i znati živjeti jednostavno je znak čista srca. Koračati polaganim korakom i biti svjestan svijeta okolo sebe znači imati neopterećenu psihu. Govoriti kratko i jednostavno, a ipak da te svi razumiju, znači imati čistu savjest.
Ako imate osjećaj napetosti da uvijek negdje žurite kroz život ili niste u stanju da istinski slušate već samo čekate svoj red da govorite, onda je vrijeme da se zapitate kad ćete da otpetljate te čvorove boli koji su u vama.
Zato opustite se, polahko. To je prvi korak ka Bogu – da vidiš, da čuješ svijet oko sebe. Nedostatak neke velike materijalne ambicije i volje da se takmičite sa drugima ne znači neuspjeh, naprotiv. Da biste dostigli velike stvari dovoljno je da odbacite od sebe ono što je krivo, na primjer krivo uvjerenje. Ionako svi imamo isto odredište. Sve ostalo ide svojim tokom pa imajte malo više povjerenja u Silu koja, dok ovo čitate, upravlja milijardama funkcija u vašem tijelu samo da biste trepnuli ili udahnuli. Zato zapamtite dobro, istinski uspješan je samo onaj koji razumije svoje mjesto u kosmičkom poretku. Nema ništa loše biti običan, živjeti običnim životom. Izvana. Unutar nas se dešava pravi život, pravo putovanje, a to obično samo mi vidimo. Tragedija za ego ali uspjeh za vas i to je jedino važno.