Pisac za djecu Dušan Pejčić u svom intervjuu za Novi magazin ukazuje da roditelji i dalje kupuju djeci knjige, ali ne daju im primjer tako što i ih sami čitaju. Ipak, uvjeren je da i današnja generacija djece može steći naviku čitanja.
Kao učitelj sa velikim iskustvom možete li procijeniti da li je današnjoj generaciji djece jednostavnije da se identifikuju i prihvate poruku bajki ili priča koje su potekle iz njihove realnosti?
Djeca, shodno njihovom poimanju svijeta, lakše razumiju priče u kojima se opisuje nešto što imaju u sopstvenom iskustvu. To je razlog zašto recimo današnja djeca slabije komuniciraju sa predivnim pričama Branka Ćopića. Međutim, kad su u pitanju bajke, dešava se nešto upravo čarobno i samo po sebi bajkovito. Iako su bajke zbir fantastičnih i nerealnih događaja one sjajno komuniciraju sa djecom. To se dešava jer su djeca najmaštovitija bića na planeti. Njihov mozak i duša još uvijek nisu opterećeni realnošću. Onog momenta kad čuju riječ čarolija, ili baš to što ste naveli – Bio jednom jedan…, istog trenutka sva njihova pažnja i mašta se fokusira na želju da čaroliju čuju i prožive kao najstvarniju stvarnost.
Mnogo i često se govori o tome da djeca više ne čitaju. Da su čitanje zamijenili igricama i drugim zanimacijama u digitalnom svijetu. S druge strane, produkcija knjiga za djecu je velika. Kako biste vi, kao učitelj i nagrađivani pisac, čiji su romani inspirisali i pozorišne predstave, to objasnili?
Izuzetno je teška borba koju kao učitelj, ali i pisac za djecu, vodim sa savremenim tehnologijama. Svi znamo koliko su veliki mamac za djecu i koliko i sasvim mala djeca brzo i vešto uspijevaju da savladaju rukovanje istim. Ono u šta duboko vjerujem i ono što želim da prenesem na djecu sa kojom radim kao učitelj i za koju pišem jeste to da je svaki mobilni telefon isti, jer svi imamo isto u njemu. Razlika je u nama, dokle god po džepovima krijemo i umijemo iz njih da izvučemo neku čaroliju koju samo mi imamo ili umemo.
Produkcija knjiga za djecu je velika jer, na sreću, djeci knjige kupuju odrasli, tj. roditelji. Ne poznajem nijednog roditelja koji ne bi volio da mu dijete bude načitano. Problem je u tome što većina odraslih, pa i roditelja, djeci ne daje primjer načitanosti i djeca imaju rijetko prilike da vide mamu ili tatu kako sjede zadubljeni u čitanje neke knjige. A s druge strane, i te kako često ih vide sa mobilnim telefonom u ruci. Još lošije od toga je što roditelji vrlo lako daju malom djetetu telefon u ruke, smatrajući da je djetetovo poznavanje rukovanja telefonom odraz njegove pameti i inteligencije.
Može li se kod djece danas izgraditi navika da čitaju i zašto je to važno?
Teško je, ali može. Morate biti mudriji od njih i nenametljivo im „bacati mamac“. Ljubav i navika ka čitanju ne trpi prisilu. Prvo i osnovno je mlađoj djeci pričati priče prije spavanja ili kad god se za to ukaže prilika. Sljedeći korak je čitanje priča, pa čak i kad sama nauče da čitaju, jer ljepota toga da priču čita mama ili tata je neprocjenjiva. Najvažniji dio je ono što se zove „dječije učenje po modelu“. Ne možete očekivati da dijete ima naviku ili voli da čita, ako nikad nije vidjelo roditelja sa knjigom u ruci.