Prema tvrdnjama brojnih saboraca, Samir je i prije odsluženja vojnog roka svaku priliku koristio da ode na prvu liniju. To je najčešće radio bez znanja i saglasnosti porodice. Njegov nemirni duh vodio ga je ka tome da krajem 1993. godine napusti kasarnu u Jezerskom i samostalno se priključi momcima iz konjodorskog voda, koji je vodio Husein Sejko Pehlić.
Na podugom spisku bosanskohercegovačkih patriota koji su bili dio odbrambeno-oslobodilačke epopeje Armije Republike BiH nalazi se i ime Samira Makića, hrabrog borca 505. brigade 5. korpusa ARBiH. Samir je sa 17,5 godina stupio u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, a kao dvadesetogodišnji vojnik položio i svoj život. Poput mnogih drugih, istakao se nebrojenim podvizima i gestama koji su ga okrunili oreolom heroja u zavičaju. Priča o Samiru pokušaj je širenja istine o još jednom herojstvu, te način afirmiranja lika i djela ovog nesvakidašnjeg mladog heroja.
Samir Makić (sin Ibrahima i Ramize) rodio se 1974. godine u Konjodoru, općina Bužim. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u sklopu SŠC “Safet Krupić” u Bosanskoj Krupi. Kao maloljetnik se dobrovoljno priključio u redove Armije RBiH. U toku rata, od 19. septembra do 29. oktobra 1993. godine, odslužio je vojnu obuku u Nastavno-regrutnom centru Koprivna. Poginuo je 25. jula 1994. godine u rejonu Brkića Koplja. U trenutku pogibije bio je pripadnik prvog voda druge čete Drugog jurišnog bataljona.
VOJNA OBUKA KAO GUBLJENJE VREMENA
Po kazivanju brata Amira Makića, Samirov ratni put bio je vrlo složen. Samir je kao maloljetnik dobrovoljno krenuo na liniju priključujući se vojnim formacijama koje su u to vrijeme bile organizirane na Konjodoru. Nakon toga otac Ibrahim i brat Amir insistirali su na odsluženju vojne obuke, što je Samir smatrao gubljenjem vremena. Kako naglašava brat Amir, jedini Samirov cilj bio je odlazak na borbenu liniju i učešće u akcijama. Ipak, u jesen 1993. godine Samir je odslužio vojnu obuku u NRC Koprivna kod Cazina, poslije čega je raspoređen u kasarnu u Jezerskom, u sastav 511. krupske brigade. Prema tvrdnjama brojnih saboraca, Samir je i prije odsluženja vojnog roka svaku priliku koristio da ode na prvu liniju. To je najčešće radio bez znanja i saglasnosti porodice. Njegov nemirni duh vodio ga je ka tome da krajem 1993. godine napusti kasarnu u Jezerskom i samostalno se priključi momcima iz konjodorskog voda, koji je vodio Husein Sejko Pehlić. Zato i ne čudi da se u službenoj arhivi od 30. 10. 1993. do 10. 4. 1994. vodio kao borac 511. brigade, iako je po kazivanju preživjelih pripadnika Sejkinog voda Samir veći dio tog perioda ratovao s njima u sastavu 505. brigade.
Da se još u maju 1992. godine, u vrijeme formiranja prvih jedinica na Konjodoru, Samir uključio u grupu koja je odlazila na liniju, potvrđuje nam Šefik Aldžić, komandir te jedinice. To je bilo ubrzo nakon bitke za Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine. Šefik Aldžić ističe da je Samir bježao iz kuće da bi s njima išao na liniju. “Negdje početkom maja 1992. godine moji momci su počeli odlaziti na Radoč, gdje smo držali stražu i sudjelovali u formiranju linije. Naš vod je išao na Radoč, a drugi konjodorski vod Ismeta Dervića na Dobro Selo. Tad smo sedmicu boravili na liniji, a dvije sedmice kod kuće. Mijenjali smo se s radočkim i elkasovačkim vodom. Samir je nekoliko smjena bio s nama. Poslije će otići u neku drugu jedinicu, a onda i na služenje vojnog roka. Uglavnom poslije odsluženja vojnog roka u Koprivni prešao je u Sejkin vod, gdje je bio sve do pogibije. Formiranjem Jurišnog bataljona ponovo se češće srećemo, bili smo u istoj četi. Tad su krenule i teže borbe, počev od ‘Februarske ofanzive’ do bitaka na velikokladuškom ratištu. Sejko je bio na čelu 1, Nizandža na čelu 2, a ja na čelu 3. voda, gdje sam zamijenio Harija Šahinovića nakon što je on prešao u ‘Hamze’. Sajo Ljubijankić je vodio tu našu 3. četu, sve do ranjavanja, kada sam ga ja zamijenio”, prisjeća se Aldžić.
“ZASLUŽIO JE NE JEDAN, NEGO DVA ZLATNA LJILJANA”
Samir Makić bio je vrlo spreman i snalažljiv momak. Kod svojih saboraca ostao je upamćen po izraženoj inteligenciji, ali i brojnim podvizima. Šefik Aldžić ističe da je najjači dojam na njega Samir Makić ostavio u vrijeme akcije u rejonu Trojinca 14. jula 1994. godine: “S akcijom smo krenuli ranim jutrom, a učestvovali su svi vodovi Jurišnog bataljona. Nizandža je dobio naredbu da njegov vod probije liniju, što je on i prihvatio. Međutim, njegova grupa je bila primijećena, tako da su nas neprijateljske snage čekale spremne. Kad smo uzviknuli tekbir, oni su otvorili žestoku vatru. Zacrtani položaji su osvojeni, ali u akciji je ranjen komandir Nizandža. Nakon što smo ga smjestili u neku kuću, brzo smo prečešljali teren i očistili selo. Nizandža je izgledao dobro, ali je polahko blijedio. Kad smo skužili da smo u blokadi i da ga ne možemo izvući putem kojim smo došli, odlučili smo se na vrlo rizičan potez. Jedina preostala opcija nam je bila da ga autom izvučemo, ali vijencem koji je vodio preko neprijateljskog teritorija. Pitam saborce ima li gdje auto i ko bi to odradio. Javlja se Samir, kaže da ima jedna lada u selu i da će on to odraditi. I sve je to Samir za kratko vrijeme organizirao. Našao auto, provjerio ima li goriva, upalio je i došao pred tu kuću. Tu su još ušli Nizandža i sanitetlija. Ja sam ostao i sa saborcima pratio kretanje auta. Negdje na drugom kilometru su naletjeli na neprijateljske vojnike koji nisu odmah shvatili ko su ovi. Tek kad su prošli, za njima su otvorili vatru. Na taj način su Samir i taj sanitetlija prebacili ranjenog Nizandžu preko Golubovića do komande u Todorovu. Odatle je Nizandža dalje upućen u bolnicu u Cazin, a nakon toga i u Bihać. U toj akciji sam se uvjerio u Samirovu sposobnost brzog snalaženja u kriznim situacijama i spremnost da riskira i vlastiti život kako bi pomogao svome saborcu. Žao mi je što nije dobio ‘Zlatnog ljiljana’. Zbog tog podviga, ali i mnogih drugih, zaslužio je ne jedan, nego dva ‘Zlatna ljiljana’.”
Od vremena formiranja Jurišnog bataljona sa Samirom Makićem bio je u vodu i Fudo Pajalić. “Samira sam poznavao od rane mladosti i za njega mogu kazati sve najbolje. Sjećam se da je dužio mitraljez pedesettrojku, da je volio zatekbirati u kamionu i autobusu kad krenemo u akciju. On povede: ‘Subhanallah’, a mi: ‘Subhanallah’. Pa onda: Elhamdulillah, a mi opet ponavljamo. Potom: ‘Allahu ekber’, i tako ukrug. Ako bih izdvajao neki momenat o njemu, onda bi to bila borba na Ćulumku pored Todorova, gdje smo nas trojica ostali sami da nekoliko sati branimo naše položaje. Zbog žestokih neprijateljskih napada, većina naših saboraca se povukla. Jedino smo Samir, još jedan Veladžić s Baga i ja pružali otpor. Tad smo Samir i ja iza dva ćoška kuće vodili okršaj s desetak autonomaških vojnika. Kad smo ostali bez municije, onda smo bacali bombe fitiljuše. Još neki civili su bili u toj kući, ispod nekih stepenica. Tu smo izdržali do 13 sati, kada su nam u ispomoć došli momci iz ‘Hamzi’ na čelu s Asimom Topalom. Tad smo jedva živu glavu izvukli”, ističe Pajalić.
ZAROBLJAVANJE NEPRIJATELJSKIH SPECIJALACA
Samirovog ratnog puta sjeća se i saborac Husnija Pehlić: “Sa Samirom sam boravio u jedinici na samom početku rata, kada smo držali stražu na Radoču, te dosta duže nakon njegovog povratka u naš vod. Pamtim ga kao jednog od najneustrašljvijih boraca u našoj jedinici na kojeg se svako od nas mogao osloniti. Stasiti mitraljezac koji je pucao od snage i energičnosti. Bio je doista neustrašiv. Ne mogu nikad zaboraviti kad smo u akciji oslobađanja Golubovića zauzeli neprijateljski IKM. Tu smo bili Samir Makić, Senad Pehlić, Kemal Pajalić, još neki i ja. Tad smo zarobili desetke neprijateljskih vojnika. Samir je s nama bio i na Spahića Glavici, te prošao većinu akcija na ‘Drugoj autonomiji’. U akciji na lokalitetu Trojinca zarobili smo 30 neprijateljskih specijalaca iz jedinice ‘Štakori’. U toj akciji smo imali za cilj da poremetimo neprijateljske aktivnosti i da malo skrenemo pažnju s naših planova u vezi s oslobađanjem Pećigrada.”
Šefik Aldžić smatra da je nedovoljno sve što se o Samiru ispriča ili napiše. Naglašava da je uvijek volio sve te Samirove dogodovštine, koje i sada često prepričava u društvu. “Samir je mene jako volio. Često je običavao da me poljubi u čelo iako sam uvijek negodovao. Kažem mu: ‘Nemoj me ljubiti u čelo, znaš da se u čelo ljubi samo one kojima slijedi smrt.’ On bi se samo smijao. Kako je on samo znao povesti pjesmu u kamionu ili provaliti neku šalu… Ne mogu nikad smetnuti s uma kad nam je neki čovjek u Bužimu ubacio nekoliko šteka cigara na kamion kojim smo krenuli na liniju. Mislim da se taj čovjek više osevapio nego da nam je pečene janjetine dao. I kad je Samir zapalio cigaru na kamionu i rekao: ‘E tek sad sam progledao. Sad vidim sve do Todorova.’ U njegovom društvu se kroz smijeh odlazilo u najžešće akcije. Jednom sam neku situaciju prepričavao Samirovoj sestri Amiri, a ona je plakala. Kažem joj: ‘Ne plači, bolan, ne vrijedi, jer ja sam njega već oplakao za sviju. Nego hajde da se malo prisjetimo svih tih njegovih nestašluka i u ratu i mimo rata.’ Jer on je bio nevjerovatan šeret. Bio je domišljat i zabavan, omiljen u društvu, djevojke su ga voljele. Visok, zgodan i fin. Baš k’o glavni lik u nekom filmskom trileru. Vjerujem, da je sada živ, da bi bio takva faca da bi se za njega daleko čulo. Bio je siguran u sebe i volio je rizik. Ali svi ti njegovi rizici, baš svi, bili su nekako pozitivni. Sve kad se sabere i svi ti nestašluci, sve je to u ratu bila pozitivno. Time se vojnik branio od neizvjesnosti koju je nosio život u rovu”, prisjeća se Aldžić te ističe još jednu zanimljivu anegdotu u vezi sa Samirom Makićem:
“Samir me znao izbaciti iz cipela k’o niko drugi. Sjećam se događaja kad je trebao izići s jednom djevojkom. Znam ja da on nema para, ali ne znam šta smišlja. Krenuo u grad i ponio pušku. Pitam ga šta će mu puška, a on me ubjeđuje da ne smije ići bez puške, da je rat i tako. Međutim, kad se vratio, nema puške. Pitam ga: ‘Gdje ti je puška? Kaže: ‘Prodao sam je. Morao sam, jer nisam imao para da curu počastim.’ Ja poludio, galamim na njega, a on me zagrli i kaže: ‘Ništa se ti ne sekiraj, komandire, ja ću u prvoj akciji dvije puške zarobiti.’ E to je bio Samir Makić, borac poput mnogih drugih koji su mimo borbe bili nestašni i neukrotivi, a u borbi najbolji, gdje im nije bilo ravnih ni po hrabrosti ni po žrtvi. Tako da su svi nestašluci koji su se dešavali u pauzama između borbenih aktivnosti padali u vodu nakon prve akcije.”
POGIBIJA NA BRKIĆA KOPLJU
Amir Porić, komšija i bliski prijatelj, sa Samirom Makićem boravio je u istoj jedinici više od pola godine. I Porić potvrđuje da je Samir još kao maloljetnik početkom rata bio aktivan borac, nakon čega je išao služiti vojsku u Koprivnu. Kaže da je krajem 1993. godine Samir došao u njihov vod, koji je vodio Sejko Pehlić, od kada je sve do smrti uglavnom bio na dužnosti mitraljesca. U osvrtu na svog saborca Porić ističe: “Samir Makić je bio osoba koju bih opisao u nekoliko riječi. Izuzetno korpulentan i lijep k’o slika. Kad je rat u pitanju, nije mu falilo smjelosti. Bio je hrabar baš k’o da ima 300 godina, k’o da je proživio četiri života. Bio je mlad pa mu je bio svojstven taj mladalački nestašluk. Dao bi ti sve što ima, a isto tako, kad mu pukne film, čuvaj ga se. S jedne strane, bio je dobar u duši, a s druge strane vrlo eksplozivan u nekim napetim situacijama. E to je bio naš Samir. Dobro se sjećam našeg zajedničkog učešća u akciji ‘Trojinac’, desetak dana prije njegove pogibije. A na dan kad će poginuti mislim da sam bio posljednji koji je s njim razgovarao. Sanitetlija u vodu Sejo Veladžić i ja bili smo skupa na liniji. U jeku neprijateljskog granatiranja naših položaja Sejo i ja smo ranjeni od iste granate koja je pogodila u neku ‘brinu’ iza nas. Sejo je ranjen u leđa, a ja u vrat. I sad ja upućujem Seju da ide prema IKM-u, a ja malo zaostajem da još nešto vidim jer sam lakše ranjen. I kad sam i ja krenuo, negdje na pola puta prema IKM-u, sreo sam Samira. Pitam ga gdje je bio, a on mi kaže: ‘Išao sam kod jednog saborca da mu vratim neki dug odranije.’ Poslije smo Sejo i ja otišli u Cazin u bolnicu i, kad sam se vratio kući, did Redžo Pajalić me prigrlio i rekao za Samirovu pogibiju. Poginuo je od gelera tenkovske granate koja je pogodila u neku šljivu. To se desilo 15-ak minuta nakon mog odlaska s linije. Bio je ‘zlatan momak’. Allah ga dao, Allah ga i uzeo.”
Amir Sijamhodžić/Stav