Šarenika

Šarenika
Nemirnim, malenim očima, preplašeno sam virila ispod teškog jorgana, gledajući iskolačeno u očevu pesnicu kojom je zamahnuo prema majčinom licu. Snažno je udario i ona je zateturala prema kauču iza sebe. Otac je udarce ponovio nekoliko puta, a ja sam netremice gledala, čvrsto stišćući krajeve jorgana nejakim ručicama. To je moje najranije sjećanje iz djetinjstva, imala sam oko 4 godine. U dobi od 7 godina recimo, a i poslije, ne pamtim mnogo, ali ovu sliku nosim vise od 30 godina. Čak se sjećam i razmišljanja tada. Kako bi bilo da budem hrabra i skočim ocu na leđa, pobunim se što mi mater tuče i zavrištim jako da se kuća zatrese: “Ostavi mi mamu, ne udaraj je!” U meni je kao u loncu ključao bijes, razočarenje, žal, tuga a ponajviše strah. Srce mi je tuklo jako, znala sam da me onako pijan i u snazi može lahko mlatnut rukom i odbacit na drugi kraj malene sobe, možda me i za zid zalijepit. Mama bi se još više ražalostila. Ona je navikla da nju tuče, i nju a i brata, ali ne i mene. U svom bolu i ljutnji koju može da osjeća mlađahna djevojčica, pokrila sam glavu jorganom, doslovno se sklupčala ispod njeg i stavila prste u uši da ne čujem. Ne čujem i ne vidim. To je bio prvi, a i zadnji put da se nisam postavila zaštitnički ispred mame kad god bi joj neko na bilo koji način htio naudit. Biće da sam iz tog razloga, mnogo godina poslije, kada sam sazrela, koristila svaku priliku da oca “zabolim” i kažem nešto o čemu će razmišljati, patiti i misliti nakon svakog susreta sa mnom. Nisam mu oprostila majčin nesretni život. I te noći, kao i mnogih narednih godina, jedva sam čekala da svane i da se uvučem u kutak mira i sreće, ležeći bezbrižno na djetelini, uživajući u mirisu friško pokošene trave, sa razigranim skakavcima i pjevušavim zrikavcima. Prvo bih provirila kroz široke tarabe naslonjene na gustu, providnu mrežu, tražeći pogledom u mrkloj odaji mezimca Riđana, visokog i gordog, sa sjajnom, dugom ,riđom dlakom, radujući se satu kad ga otac izvodi iz štale u uobičajenu šetnju, i uz malo sreće da i mene posjedne da ga jašem i da jordamim kroz selo. Kako su to bili sretni trenuci! Vladarica koja je pokorila svijet! Visoko iznad zemlje i svih tegoba koje ona nosi. Pri ulasku, pažljivo bih pomjerila dio labave tarabe, tek toliko da se mogu provući i i na prstima proći pored Riđana, blago ga dodirnuvši za rep. Onda bih se užurbano penjala uz nevješto napravljene merdevine, koje su za čudo mogle držati i odrasle. U unutrašnjosti pojate, kako smo je nazivali, sunčeve zrake su se ranom zorom provlačile kroz guste daske i igrale sa lelujavom prašinom koja se dizala iz nedavno pokošene, suhe trave, oporog mirisa koji je označavao mukotrpan seljački rad, a za mene slobodu, mir, bezbrižni trk po nepreglednim poljanama, načičkanim raznobojnim cvijećem. Bacila bih se svom težinom na mekano sijeno, ispruživši se i držeći ruke iznad glave, zamišljeno gledajući u uglove trošnog krova i malene nastambe, gnijezda cvrkutavih, višečlanih porodica. Ptice su nosile u kljunovima granu za najmlađe, a partneri su nosili pokoju grančicu za ugodniji dom. Još je neko bio sretan i nalazio utočište baš tu. Iz unutrašnjosti pojate se moglo izaći na “hajat”( znači život). Ne znam zašto se taj istureni, visoki dio verande, koji je drvenim, natruhlim stepenicama povezan sa tlom zove tako. Da se nalazi iznutra- pa, složila bih se u simbolici značenja- život. Hajat je koristio kao hambar, visoko obješeni su visili džakovi kukuruza u klipovima, čekajući na njihovo sušenje, da bi se onda mogli okomiti i samljeti u brašno na okolnim vodenicama. I eto kukuruznog hljeba, eto kukuruze za udrobit sa mlijekom. U jaslama su bile otrgane i obrane jabuke- cvjetače, slatke đulabije, ramićke, šarenike, kruške jerbasme, šenišnjače, oskruše, šeftelije koje bih ja grabila i slasno jela u pauzama od doručka i ručka, i ručka i večere. Tada bi se selom prolamao glas moje nene, koja bi podbočila rukama kukove i na ćošku kuće, ispod strehe, u cvijetnim dimijama i sličnom šamijom na glavi dozivala moje ime. Obrisala bih ruke s kojih se slivao sok halapljivo pojedenih, sočnih voćki, o ručno pletene hlače i pohitala sa hajata niz basamake u avliju. U idiličnom, porodičnom raspoloženju, okruženi oko sofre, stajala je na sredini sinije velika tepsija tek izvađene pite iz peći, a u sredini tepsije postavljena ćasa sa kiselim mlijekom, i svi bismo u isti mah zaklepetali kašikama prinoseći ih gladnim ustima, izmorenim od poslova a i bezbrižnog dječijeg sanjarenja. Nema oca odavno, nema ni materinih modrica da podsjećaju na njeg…nema ni štale, ni Riđana, otac ga odveo kad je otišao. Ostao je tek neznatni bol iz tog vakta, pomiješan sa sjetom i nostalgijom. Sada su moje vlastite tuge i razočarenja željni slamnate, udobne prostirke u unutrašnjosti stare, oronule pojate koja biva izvorom lepršavih osjećanja koje insan nosi sa sobom makar na kraj svijeta otišao. Još šarenika, opojnim mirisom kad se oči zatvore, vrati zalutalu, nesretnu dušu u doba neznatne radosti kojoj se još samo teško uočljivi tragovi naziru…