Ĺ arenika

Podijelite ovaj ÄŤlanak:

Ĺ arenika
Nemirnim, malenim oÄŤima, preplašeno sam virila ispod teškog jorgana, gledajući iskolaÄŤeno u oÄŤevu pesnicu kojom je zamahnuo prema majÄŤinom licu. SnaĹľno je udario i ona je zateturala prema kauÄŤu iza sebe. Otac je udarce ponovio nekoliko puta, a ja sam netremice gledala, ÄŤvrsto stišćući krajeve jorgana nejakim ruÄŤicama. To je moje najranije sjećanje iz djetinjstva, imala sam oko 4 godine. U dobi od 7 godina recimo, a i poslije, ne pamtim mnogo, ali ovu sliku nosim vise od 30 godina. ÄŚak se sjećam i razmišljanja tada. Kako bi bilo da budem hrabra i skoÄŤim ocu na leÄ‘a, pobunim se što mi mater tuÄŤe i zavrištim jako da se kuća zatrese: “Ostavi mi mamu, ne udaraj je!” U meni je kao u loncu kljuÄŤao bijes, razoÄŤarenje, Ĺľal, tuga a ponajviše strah. Srce mi je tuklo jako, znala sam da me onako pijan i u snazi moĹľe lahko mlatnut rukom i odbacit na drugi kraj malene sobe, moĹľda me i za zid zalijepit. Mama bi se još više raĹľalostila. Ona je navikla da nju tuÄŤe, i nju a i brata, ali ne i mene. U svom bolu i ljutnji koju moĹľe da osjeća mlaÄ‘ahna djevojÄŤica, pokrila sam glavu jorganom, doslovno se sklupÄŤala ispod njeg i stavila prste u uši da ne ÄŤujem. Ne ÄŤujem i ne vidim. To je bio prvi, a i zadnji put da se nisam postavila zaštitniÄŤki ispred mame kad god bi joj neko na bilo koji naÄŤin htio naudit. Biće da sam iz tog razloga, mnogo godina poslije, kada sam sazrela, koristila svaku priliku da oca “zabolim” i kaĹľem nešto o ÄŤemu će razmišljati, patiti i misliti nakon svakog susreta sa mnom. Nisam mu oprostila majÄŤin nesretni Ĺľivot. I te noći, kao i mnogih narednih godina, jedva sam ÄŤekala da svane i da se uvuÄŤem u kutak mira i sreće, leĹľeći bezbriĹľno na djetelini, uĹľivajući u mirisu friško pokošene trave, sa razigranim skakavcima i pjevušavim zrikavcima. Prvo bih provirila kroz široke tarabe naslonjene na gustu, providnu mreĹľu, traĹľeći pogledom u mrkloj odaji mezimca RiÄ‘ana, visokog i gordog, sa sjajnom, dugom ,riÄ‘om dlakom, radujući se satu kad ga otac izvodi iz štale u uobiÄŤajenu šetnju, i uz malo sreće da i mene posjedne da ga jašem i da jordamim kroz selo. Kako su to bili sretni trenuci! Vladarica koja je pokorila svijet! Visoko iznad zemlje i svih tegoba koje ona nosi. Pri ulasku, paĹľljivo bih pomjerila dio labave tarabe, tek toliko da se mogu provući i i na prstima proći pored RiÄ‘ana, blago ga dodirnuvši za rep. Onda bih se uĹľurbano penjala uz nevješto napravljene merdevine, koje su za ÄŤudo mogle drĹľati i odrasle. U unutrašnjosti pojate, kako smo je nazivali, sunÄŤeve zrake su se ranom zorom provlaÄŤile kroz guste daske i igrale sa lelujavom prašinom koja se dizala iz nedavno pokošene, suhe trave, oporog mirisa koji je oznaÄŤavao mukotrpan seljaÄŤki rad, a za mene slobodu, mir, bezbriĹľni trk po nepreglednim poljanama, naÄŤiÄŤkanim raznobojnim cvijećem. Bacila bih se svom teĹľinom na mekano sijeno, ispruĹľivši se i drĹľeći ruke iznad glave, zamišljeno gledajući u uglove trošnog krova i malene nastambe, gnijezda cvrkutavih, višeÄŤlanih porodica. Ptice su nosile u kljunovima granu za najmlaÄ‘e, a partneri su nosili pokoju granÄŤicu za ugodniji dom. Još je neko bio sretan i nalazio utoÄŤište baš tu. Iz unutrašnjosti pojate se moglo izaći na “hajat”( znaÄŤi Ĺľivot). Ne znam zašto se taj istureni, visoki dio verande, koji je drvenim, natruhlim stepenicama povezan sa tlom zove tako. Da se nalazi iznutra- pa, sloĹľila bih se u simbolici znaÄŤenja- Ĺľivot. Hajat je koristio kao hambar, visoko obješeni su visili dĹľakovi kukuruza u klipovima, ÄŤekajući na njihovo sušenje, da bi se onda mogli okomiti i samljeti u brašno na okolnim vodenicama. I eto kukuruznog hljeba, eto kukuruze za udrobit sa mlijekom. U jaslama su bile otrgane i obrane jabuke- cvjetaÄŤe, slatke Ä‘ulabije, ramićke, šarenike, kruške jerbasme, šenišnjaÄŤe, oskruše, šeftelije koje bih ja grabila i slasno jela u pauzama od doruÄŤka i ruÄŤka, i ruÄŤka i veÄŤere. Tada bi se selom prolamao glas moje nene, koja bi podboÄŤila rukama kukove i na ćošku kuće, ispod strehe, u cvijetnim dimijama i sliÄŤnom šamijom na glavi dozivala moje ime. Obrisala bih ruke s kojih se slivao sok halapljivo pojedenih, soÄŤnih voćki, o ruÄŤno pletene hlaÄŤe i pohitala sa hajata niz basamake u avliju. U idiliÄŤnom, porodiÄŤnom raspoloĹľenju, okruĹľeni oko sofre, stajala je na sredini sinije velika tepsija tek izvaÄ‘ene pite iz peći, a u sredini tepsije postavljena ćasa sa kiselim mlijekom, i svi bismo u isti mah zaklepetali kašikama prinoseći ih gladnim ustima, izmorenim od poslova a i bezbriĹľnog djeÄŤijeg sanjarenja. Nema oca odavno, nema ni materinih modrica da podsjećaju na njeg…nema ni štale, ni RiÄ‘ana, otac ga odveo kad je otišao. Ostao je tek neznatni bol iz tog vakta, pomiješan sa sjetom i nostalgijom. Sada su moje vlastite tuge i razoÄŤarenja Ĺľeljni slamnate, udobne prostirke u unutrašnjosti stare, oronule pojate koja biva izvorom lepršavih osjećanja koje insan nosi sa sobom makar na kraj svijeta otišao. Još šarenika, opojnim mirisom kad se oÄŤi zatvore, vrati zalutalu, nesretnu dušu u doba neznatne radosti kojoj se još samo teško uoÄŤljivi tragovi naziru…

Subscribe
Notify of

0 Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x
âś•