Ambicije pojedinih etničkih grupa za dalju podjelu na Zapadnom Balkanu, po „etničkom“ ključu, moraju u budućnosti biti u potpunosti isključene, jer ratovi iz devedesetih godina ni u kom slučaju ne smiju da se ponove.
Pojedini okorjeli sarkastičari ne mogu da sakriju svoju programsku dosadu. To što njihove izreke sadrže uvijek iste formule, sadržaj ne čini zanimljivijim.Ali ponekad ima događaja kada odjednom u starim temama vidimo novi potencijal za akciju. I jedan takav događaj može da nas vodi ka potpuno neočekivanom trenutku istorije i da nam pokaže novo poglavlje zajedničke budućnosti.
Konferencija o Balkanu u Berlinu, 29. aprila, bi mogla da bude jedna od njih. Zašto? Još nikada dvije najvažnije i najveće evropske nacije, geografski najbliže Balkanu, Nemačka i Francuska, nisu zajednički uputile poziv liderima Zapadnog Balkana kako bi se otvoreno i odgovorno razgovaralo o našoj zajedničkoj budućnosti. Ako se osvrnemo na našu prošlost, vidimo ponore i katastrofe 20. vijeka koji prevazilaze sve što možemo da zamislimo u našoj istoriji. Našem satnovništvu i drugim narodima je nanesena beskrajna patnja.
Od sredine 20. vijeka u Evropi se trudimo, manje ili više uspiješno, da utvrdimo razloge i političke uzroke za tako nehumanu epohu i da izgradimo kontinent za budućnost, na kojem će svaki pojedinačni građanin ponovo imati neotuđiva prava u odnosu na državu i kolektivne strukture i na kojem će sve pojedinačne nacije ponovo biti slobodne, nezavisne i utemeljene na vladavini prava. Istovremeno je ovaj kontinent reformisan integracijom drugih nacija u Evropsku uniju, kako bi u vrijeme globalizacije ostao ekonomski i kulturno održiv u odnosu na druge kontinente i velike sile. Taj napor je u Evropi doveo do dobrovoljnog povezivanja parlamentarnih demokratija, jedinstvenog u istoriji čovječanstva, koje je vodilo ka velikim uspjesima.
Politički slom sovjetske imperije bio je posljedica toga da ni jedna imperija, ni jedan ideološki sistem, ni jedna diktatura dugoročno ne mogu lažima, falsifikovanjem istorije, širenjem moći i porobljavanjem ljudi da odnesu pobjedu nad idejom slobode. Tako se ideja slobode proširila od Sovjetskog Saveza, do istočne Nemačke, od istočne Evrope sve do centralne i istočne Azije. Ona je dovela do ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke, bez nasilja. Naša sloboda i bezbjednost osigurani su kroz NATO, moćni evoatlatnski vojni savez.
Samo je Jugoslavija krenula drugim putem
Samo je bivša Jugoslavija krenula drugačijim – svojim, sudbonosnim putem. Tadašnji vođa Jugoslavije, Slobodan MIlošević, u Beogradu je i nakon sloma komunističke ideje zemlju htio da vodi diktatorski, koristeći novu ideologiju: vladavinu srpskog naroda nad svim drugima na Balkanu. Iz oba regiona ka Evropi i svetu je krenulo stotine hiljada izbjeglica, tako da je rat za stabilnost Zapada i Istoka postao neizbježan.
Tek razvlašćivanjem tirana i njihovih pomagača oslobođen je put za nove, nezavisne države Balkana. Stanovništvo Zapadnog Balkana sada čeka svoju šansu da se takođe priključi Evropi. Evropa je taj put pokazala još 2003. godine na važnom samitu EU u Solunu.
Ali danas je situacija posebno ozbiljna, jer se u tim zemljama i dalje vode ideološke borbe.
Milorad Dodik, jedan od današnjih predsjednika Bosne i Hercegovine, koji jedan entitet, naime Republiku Srpsku, drž čvrsto u šaci, već godinama prijeti kako će Republiku Srpsku odvojiti od Bosne i Hercegovine i od nje stvoriti posebnu državu.
U toj namjeri usko sarađuje sa nacionalističkom strankom Hrvata (HDZ), tako što njenog vođu Dragana Čovića snažno podržava u pokušaju stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, sa ciljem dalje podjele Federacije. Pritom je cilj da se svi dijelovi Federacije u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo, dugoročno pripoje Hrvatskoj. I nacionalisti iz Hrvatske se u Evropskom parlamentu i u samoj Hrvatskoj bore za taj cilj.
Zapad ne smije da potceni ono što se dešava
To što se tamo dešava Zapad ne smije da potcijeni kao “retoriku”, već u toj situaciji mora da reaguje. Ukoliko se ignorišu preporuke najviših evropskih političara i institucija u Bosni i Hercegovini, onda bi, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, međunarodna zajednica trebalo da interveniše.
I donedavni pregovori između Srbije i Kosova ni u kom slučaju ne bi smeli da vode ka povlačenju novih granica po etničkoj osnovi. Da li bi opet trebalo da imamo na hiljade izbjeglica, kao 1999. godine? Nakon svih iskustava iz prošlosti takvi prijedlozi za „etničko čišćenje“ bi morali da budu stavljeni ad acta.
Ambicije pojedinih etničkih grupa za dalju podjelu na području Zapadnog Balkana, po „etničkom“ ključu, moraju u budućnosti biti u potpunosti isključene, jer ratovi iz devedesetih godina ni u kom slučaju ne smiju da se ponove.
Navedene tačke utiču i na budućnost drugih susjednih zemalja Zapadnog Balkana, kao što su Albanija, Makedonija i Crna Gora. Tu treba imati u vidu čitav region i ne bi smelo da se razmišlja i djeluje izolavano. Pravna država u zemljama Zapadnog Balkana, jednako kao i kod nas, mora da bude glavni prioritet. Neophodno je ojačati demoratske temelje i podržati razvoj u smjeru podjele vlasti i vladavine prava.
Dozvolite mi da na kraju uputim apel Vama gospođo kancelarko i vama predjsedniče Makrone: vaš hrabri korak, konferenciju o Zapadnom Balkanu u Berlinu izvedite na pravi put uz pomoć Vaše odlučnosti i sposobnosti da djelujete. Iskoristite šansu koju ova konferencija pruža za Vas i za nas! Time ćete ljudima na Zapadnom Balkanu, ali i nama u Evropi, dati važan doprinos za sigurnu i mirnu budućnost.