“Žao mi je što nemamo autoput, što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što nam na vrhu sjede šupljoglavci, raspiruju nacionalizam, godinama nas levate.
Žao mi je što su mnogi od nas djetinjstvo proveli u podrumu.… Žao mi je što nas ne poznaju, pa nas potcjenjuju.
Ali mi je neizmjerno drago što nisam rođen ni u Parizu, ni u Danskoj, ni u Portugalu, zemljama gdje imaju velike stadione, a hladnu publiku, kojoj moraš “uzdurisati” premoćan razglas da bi ih afirmisao da navijaju barem 2 minute.
Drago mi je, jer u ovoj našoj hladnoj, gladnoj i siromašnoj zemlji, kad te strefi nešto na sred ulice, još uvijek ima onih koji će ti prići i pomoći, bez obzira na sve.
Jer te komšija zovne na roštilj iako je na birou pola godine, nema nikakva primanja i udara glavom od zid razmišljajući od čega će uplatiti zaostalu ratu kredita.
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna.”
(Bivši kapiten nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Emir Spahić)