Srbijanski mediji pišu o Isi Mahmutoviću koji je odbio da sruši crkvu: Neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog!

Iso Mahmutović je umro prije 19 godina, a u narodu je ostao upamćen kao čovjek koji je početkom 70-tih odbio da sruši lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog.

Iso nije bio upoznat sa tim kuda ga na posao vode lokalni Meštrovićevi rukovodioci, međutim kada je ugledao Lovćen, po osjećaju, rekao je: “Ja neću da rušim nečiju svetinju, da ukaljam obraz i ruke, da na djecu bacim sramotu i prokletstvo!“, potom je otišao, pisalo se ranije.

Josip Broz Tito je 1972. godine naredio rušenje crkve na Lovćenu, Iso Mahmutović je to odbio, a njegovo djelo ostalo upamćeno u narodu.

Bio je jun, kraj mjeseca, 1972. godine kada su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja, a upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća „Titograd“.

Upravnik je radnicima objasnio da više nema miniranja, da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i ukloni stara kapela sa lovćenske kape.

Živković je objašnjavao radnicima kako radovi moraju pažljivo da se izvedu, da svaki kamen mora da se numeriše kako bi kapela kasnije mogla da se sazida u istom obliku na nekom drugom mjestu, iz mase, koju su uglavnom činili muslimani i Albanci iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta ili Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, javio se Iso, momak sa karakterističnim meksičkim brkovima, stasit mladić tridesetih godina.

On je mirnim, ali vrlo odlučnim tonom rekao: “Ja to neću da radim”.

Živković ga je preneraženo i iznenađeno pitao zbog čega je njegova odluka takva, na šta je mladić objasnio još mirnije i odlučnije da je to svetinja i da on neće da ruši svetinju. Upravnik je bio uporan kada je pokušao da mu objasni da to nije nikakva svetinja, već spomenik koji treba ukloniti da bi na njegovom mjestu bio podignut mnogo veći i ljepši, i da to, uostalom, nije njegova svetinja:

– Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog! – A ako je to naređenje i ako zbog toga možeš dobiti otkaz s posla? – nastavio je Živković, pokušavajući da priprijeti i tako urazumi odlučnog brkajliju.

– Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam – rekao on a sa njim se solidarisali i gotovo svi ostali radnici.

Iso Mahmutović je svoje riječi, još odlučnije i ubjedljivije, ponovio i sutradan na Ivanova korita, kada je došla ekipa inspektora Službe državne bezbednosti da ispita i provjeri da se ne radi o kakvoj zavjeri i organizaciji onih koji su godinama na sve načine pokušavali da spriječe rušenje kapele i kršnje predsmrtnog amneta slavnog, prerano preminulog crnogorskog vladara.

O njegovom postupku, čovječnom djelu se pisalo.

Srpski guslar Sava Stanišić je napisao je pjesmu:

“Ja sam čovjek koji prst obraza ima, vjerujem da Alah sa neba me gleda ,i ne mogu kaljat ime pred ljudima. Čast i vjera Božija griješiti mi ne da. I ne mogu ruku da podignem svoju, na svetinju srpsku što pred nama stoji, ja poštujem vjeru, i tuđu i moju,teško onom ko se od Boga ne boji! Vi udrite samo, drugovi neljudi, a ja ojdoh domu, ka čeljadi mile, Bog svačija djela za života sudi, i meni i vama, strijele ve ubile!T o im kaza u brk, ka šta čovjek čini, i ućefi jedan dim duvana pride, ne htjede da greh rad para učini, no ponosno Iso niz Lovćen otide…”

Mitropolit Amfilohije je posthumno odlikovao Isa Mahmutovića medaljom sa likom Njegoša. Odlikovanje je uručeno njegovom sinu Ćazimu.

– Posthumno odlikujemo Zlatnim likom Petra Drugog Tajnovidca Lovćenskog Isa Mahmutovića zato što je, vjeran Bogu i sudnjem danu, odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši time svoj obraz i obraz Crne Gore – rekao je mitropolit Amfilohije tokom odlikovanja.

Kurir.rs