Šta je to “srpski rod” i zašto se veseli genocidu?

Da li je drago tom ‘srpskom rodu’ u Srebrenici što je ubijen dječak Elvir Salčinović koji imao svega 15 godina i Semir Đozić koji je imao 17, a koji su juče ukopani u Potočarima? Ili se to ‘srpski rod’ s razglasa raduje i veseli ubistvu šesnaestogodišnjih dječaka Mustafe Mekanića i Eseda Klempića, koji su također našli svoj smiraj?

U Srebrenici je sinoć, sramno da sramnije ne može biti, samo nekoliko sati nakon što je završen ukop 30 identificiranih žrtava genocida, održan koncert u sklopu manifestacije “Petrovdanski dani Srebrenice 2023”.

Pa su se tako mogle čuti pjesme Ne volim te Alija i Veseli se srpski rode, koje su odjekivale sve do Potočara, sve do crne zemlje u Memorijalnom Centru, sve do 30 tabuta, svježe ukopanih sa kostima civila koji su navodno našli smiraj, a ni u konačnom počivalištu smiraja nemaju.

S fašistima se ne pregovara

I prije nego što kažem bilo koje slovo u trenutku kad slova teško otpadaju od ruke koja drhti, red je da citiram jednog od najvećih živih naših pisaca Aleksandra Sašu Hemona koji kaže: “Samo oni koji su na bezbjednom rastojanju od fašizma i njegovih praksi mogu vjerovati u korist razmjene ideja s fašistima.”

I zaista, političari, kulturni djelatnici, vjerski vrh, humani pojedinci i svi ostali su napustili Srebrenicu i mezarje, a onda je Srebrenica, genocidom ranjena i osakaćena, ostavljena na milost i nemilost načelniku Mladenu Grujičiću, istom onom koji je par dana prije omalovažavao Majke Srebrenice, istom onom koji je slagao i te majke jer je umjesto izvinjenja zajedno sa Crkvom Srbije pustio kerove rata i glorifikatore genocida da, nad svježe ukopanim tabutima, šenluče.

I čemu se to “veseli srpski rod” uz stihove heroine klerikalne četničke kontrarevolucije u Crnoj Gori, Danice Crnogorčević?

Veseli li se “srpski rod” genocidu kao takvom? Ili se veseli konkretnim žrtvama genocida? Da li je drago tom “srpskom rodu” što su juče ukopane kosti dječaka Elvira Salčinovića koji imao svega 15 godina kada je ubijen i Semira Đozića koji je imao 17? Ili se to “srpski rod” sa razglasa raduje ukopu šesnaestogodišnjih dječaka Mustafe Mekanića i Eseda Klempića, koji su baš juče našli svoj smiraj?

A šta je to ‘srpski rod’?

Na koncu, šta je to “srpski rod”, koji se 11. jula, na najtužniji dan u Bosni i Hercegovini, veseli? Da li je to nekakva siva, amorfna masa, masa bezličnih mem-glava iz loših i nakaradnih napisa tviter ratnika, ili je to nešto mnogo konkretnije, da ne kažem državotvornije?

Vidite, nije ovdje riječ o nekakvim tastatura ratnicima, nekakvim opskurnjacima, koji su našli za shodno da digitalno skrnave ono što je najbolnije. Ne, ovdje je riječ o sustavnom, državnom i paradržavnom djelovanju jednog entiteta (RS-a) uz pomoć jedne države (Srbije) i Crkve Srbije na ništenju nečeg što se zove genocid.

Ne vjerujete?

Kad genocid zovete ‘srebreničkim dešavanjem’ dobijete ovo

A vidite, cijeli pređašnji dan, bizarni, ali na državnoj frekvenciji emitovan TV Informer je imao zadatak da u cjelodnevnom programu ništi i negira srebrenički genocid i na kraju se sprda se sa njim. Kroz studio notornog Dragana J. Vučićevića prodefilirala je kamarila sramnih ljudskih etičkih zombija koji bi trebali biti ili na liječenju ili u zatvoru. I da ne bude nikakve zabune, svi ti negatori genocida su dobili državnu TV potporu, kada je oficijelni srbijanski RTS u svojim informativnim emisijama o genocidu govorio kao o “srebreničkim dešavanjima”.

Preciznije, voditeljka na RTS-u kaže, a bez da je trepnula čitajući uredničko-novinarski zapis: “U Memorijalnom centru Potočari danas se obilježava 28 godina od srebreničkih dešavanja u julu 1995. godine. (…) U Srebrenici se u ova dva dana obilježava počast svim žrtvama 28 godina od stradanja Bošnjaka i sutra 31 godina od stradanja Srba.”

Zamislite vi samo da neko genocid u Jasenovcu nazove “jasenovačka dešavanja” ili holokaust u Aušvicu, Treblinki ili Mathauzenu okarakteriše terminom “dešavanja”. Naravno da ne možete ni zamisliti takav užas i etički patos.

E, ali zato i ne morate zamišljati, jer vam oficijelni srbijanski državni kanal nudi vizuelnu relativizaciju u kojoj je sistematsko ubijanje nevinih ljudi od strane policije i vojske RS-a, na logističko gorivo države Srbije i njenih uposlenika “Škorpiona” u kome je ubijeno bezmalo 9.000 ljudi postalo “dešavanje”.

Pa kada ovako posložite samo jednodnevnu dozu srama i bezdušja, onda vam je valjda jasno zašto je noć završila perverznim muzičkim “veseljem srpskog roda” nad kostima nevino ubijene djece u srebreničkom genocidu.

Nije to dakle nikakav incident, to je ljudožderstvo, kanibalizam u 21. stoljeću, kanibalizam ne pojedinca, nego državnih organizacija na čelu sa entitetom Republika Srpska i državom Srbijom, koje mogu šta hoće.

Do kad će, to je drugo ili možda prvo pitanje, na koje (još uvijek) nećemo naći odgovor.

Hajde da budemo iskreni

I zato, hajde da makar danas budemo ljudi, a ne hodajući licemjeri: Srebrenica je ratna stečevina entiteta Republika Srpska, stečevina koja je genocidom zarađena. Ljudi, sistem vrijednosti i državni sistem i RS-a i Srbije rade predano, zajedno sa Crkvom Srbije, ne samo da obesmisle srebreničke žrtve, nego da se aktivno i bez kazne sprdaju sa genocidom. I to će, da se razumijemo, trajati jer ta sila nije zasnovana na pameti nego isključivo na aksiomu koji samo silu razumije i prihvata.

Na koncu, da se vratim na pisca Aleksandra Hemona, koji je rekao i ovo – da parafraziram – ne razgovara se i ne polemiše sa fašistima! Jedino, ali iskreno, jedino rješenje je nametanje sankcija, koje će skinuti sa pozicije moći sve one koji negiraju genocid i ovakvim postupcima se sprdaju sa istim.

Bez toga ćemo se svako malo lažno čuditi novim nakaradama, koje se raduju genocidnoj smrti bezmalo 9.000 ubijenih ljudi.

I zato riječi glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica Damir-ef. Peštalića, koji je osudio sinoćnji sramni koncert, mogu biti opomena i nauk: “Kad pomislimo da ne može gore i da ne mogu gore, SPC organizira koncert ispred svog objekta s pjesmama koje daju inspiraciju za nove pokolje. Zovu me Majke Srebrenice. Zovu me brojni ljudi. Ne plašimo se, ali smo šokirani količinom mržnje prema Bošnjacima. Radi se o ološu koji se okuplja oko crkve…”

Na sve ovo bih dodao da nije riječ samo o ološu, nego o terenskim vojnicima i Crkve Srbije, koji rade u sadejstvu sa vlastima entiteta Republika Srpska i države Srbije.

Hoće li to doći do pameti međunarodnoj zajednici i ljudima na čelnim državnim funkcijama u Bosni i Hercegovini, ne znam.

Ono što znam je da će se ovo zlo ponavljati u nedogled, sve do konačnog pokušaja ništenja Bošnjaka. I ono što još znam je da ovo neće stati samo od sebe – budite sigurni i to.

Jer onaj ko je sinoć na pjevao u Srebrenici “veseli se srpski rode”, taj ne negira genocid, taj zaziva novi i raduje mu se, upamtite to!

Dragan Bursać, AJB