Šta se od islama vidi na tebi?

Podijelite ovaj članak:

Složila bih se sa Tolstojevom izjavom da svaki čovjek u sebi nosi začetke svih ljudskih osobina, nekad ispoljava jedne, nekad druge, a “često uopće i ne liči na sebe,a ipak vazda ostaje onakav kakav jeste”. Shodno tome nikada ne možemo reći da je neki čovjek potpuno zao, pametan, glup, osjećajan,nego češće zao negoli dobar, češće pametan, negoli glup. Različite situacije i duhovna stanja iziskuju i različite radnje, koje shodno našoj percepciji, iskustvu, moralnosti nazivamo dobrim, lošim, pametnim, apatičnim itd. I zato, volim da analiziram ljude u različitim stanjima, afektima, nedaćama, radostima, potrebama. I upravo zbog toga, nikad nisam bila fascinirana ničijim akademskim zvanjima, prestižnim domaćim i inostranim fakultetima, doktoratima, pozicijama, moći, i svemu onome što osobu čini uspješnom,poznatom javnosti. Ni u vjerskom, niti svjetovnom smislu. Ne zbog toga što bih im, objektivno, imala na  čemu zavidjeti, ili što bih ne do Bog htjela omalovažiti njihov trud i rezultat tog truda, nego zbog mišljenja da sve što se uči, usvaja, postiže na materijalnom, duhovnom, emotivnom, socijalnom, psihološkom i svakom drugom polju, treba da bude u svrhu izgrađivanja, uspostavljanja i održavanja dobrih, plemenitih međuljudskih odnosa. Zar nije i Miljenik alejhi selam  došao da upotpuni ljudske ćudi, ahlak kod ljudi? Za sve naučeno, priučeno tražim odraz na ljudima,primjenu toga. Danas, u mnoštvu edukovanih ljudi, rijetko ćete naći čovjeka. Pa, i ako vam se posreći pa ga prepoznate, čvrsto se uhvatite za njeg i ne popuštajte.Mnogo me žalosti  što i u praksi vjernika muslimana, primjećena je  očigledna forma, što je i  bitno, ali samo ako je popraćeno suštinom, tada dostiže krajnji domet, a to je opet refleksija svih moralnih vrijednosti koje islam zapovijeda u odnosima prema Bogu, prema ljudima,životinjama, prirodi i svega onoga što nam je iz Allahove milosti dato na korištenje i stvoreno je radi nas.

2014.godina- vrijeme hadža. I tada su svi pozvani od Allaha bili sretni, uzbuđeni, pomilovani, blagoslovljeni, odabrani i posebni, kao i ovih dana.  Pred same obrede hadža, dobijam poziv iz Meke i vijesti da sam dobrodošla da se priključim hadžijama iz Bosne i eto, da obavim taj obred koji nam je obaveza ako smo ga u stanju izvršiti. Onaj ko imalo ima imana, ljubavi prema Allahu i njegovim stvorenjima, ne može ostati ravnodušan na ovu priliku. Sreća, šok, strah, suze, uzbuđenje, sve se to nevjerovatnom brzinom smjenjivalo u duši. Otkud ja, zar ja Gospodaru? Zašto ja, još jučer sam tako daleko bila od Tebe, a danas me želiš tako blizu Sebi? Jučer sam bila na mjestima gdje se griješi, mjesta mrska Tebi a draga šejtanu, a sad bi Ti da Ti dođem tamo gdje izljevaš Svoju milost u neograničenim količinama, na sve ljude koji se nalaze pod tim istim svodom. I ja da budem među njima. Povedem ja i 3 drugarice, i onog trenutka kad smo ušle u Meku, suze su nekontrolisano lile. Osjetilo se da su se  dunjalučka sreća, smisao, suština života slile u mekansku dolinu. Suze radosnice. Suze nevjerice, suze zahvalnosti. Mnoge dobre ljude upoznasmo koji preuzeše obavezu da nam pojasne obrede i pomognu ukoliko nam pomoć zatreba. Muderris nas primi kao dio grupe, uz studente i njihove porodice. Upoznasmo i mnoge sestre, mnoge naravi, različite ahlake. Neke nas gledaše s visine, čudeći se otkud mi tu, jer formom se nije mogla osvjedočiti naša ljubav prema islamu, jedino je ushićenje i nesanica od uzbuđenja svjedočila ljubav prema Gospodaru i zahvalnost i, doduše, i naše čuđenje. I mi smo bile začuđene Allahovim gestom. Tim više smo bile počašćene od Gospodara, jer On zna da je nama, iz mudrosti znane Njemu, mjesto tu, među osvjedočenim vjernicima. Istini za volju, džahilijet je upravljao  životima. Namaz se obavljao i do tada, ali ništa manje od namaza nije bio bitan ni naš uski pogled na svijet. Svijet u kojem je bilo prirodno zadovoljiti svoj nefs, graditi sliku o sebi onako kako su nas drugi doživljavali, a Boga mi,mi smo se trudile da nas dožive mnogo lijepo, bar na prvi pogled… barem ja. Frizure, odjeća, izlasci,  zanesenost sobom, cjelokupna pojava je trebala da zrači posebnošću, gordošću, nedokučivošću, i nije se to promijenilo ni u Meki. I odmah da kažem, svako ko misli da će se iz Meke vratiti neka druga osoba, osim on, onakav kakav je i otišao, možda malo blaži,smireniji prosvjetljeniji, posvećeniji( u zavisnosti od toga kako je dušu odgojio prije odlaska) vara se. Ista osoba se vraća kući, obogaćena ispunjenjem obreda koji nam je obaveza, ko je u mogućnosti. Duša primiri u Meki, sretna je tamo gdje je sreća prolivena, pa ako ne smoči cijelu dušu , onda je bar kap te sreće dotakne i čini se drugačija. Dok se osuši, ona je ona stara, i dalje se opire i ima svoje nagone i tada počinje borba sa kroćenjem duše.

Mnoge sestre i ne uspostaviše  komunikaciju s nama, mada su nam sobe bile blizu. Mnoge okrenuše glavu, i ubrzaše korake ispred naše sobe u kojoj se duhanilo, bile smo tolerantne prema pušenju inače , a nismo mislile na svetost Meke i te Allahove blagodati prema nama. Pa ipak, nađoše se 3 žene, sestre, sićušne ali goleme, koje su mirisale islamom. Nosile su nikabe, rukavice,tiho i blago pričale, i tim šapatom su dotakle naše uzavrele, glasne duše.  Sjedile su do jutra u našim sobama, divile se našem objašnjavanju različih tretmana i njegovanja lica i tijela, a one su neprimjetno ali vrlo vješto njegovale naše duše. Učile smo dove s njima koje Allah voli, i čvrsto su nas ubjeđivale da kad imamo potrebu i na taj način se obratimo Allahu sa uvjerenjem da će nam uslišati molbu, On će to i učiniti. Naše nemirne duše su se smirivale i bivale spokojnim. Pričale smo o životnim iskušenjima a one bi svaku priliku iskoristile da to uporede sa iskušenjima dobrih ljudi, vjernika i pronalazile bi način da ukažu na Allahovu mudrost u svemu. Nije im smetao dim, niti smrad , bar to nisu rekle. Nisu nas nikad prostrijelile pogledom kad bismo nešto neprimjereno rekle. Sve su dočekivale sa blagim osmijesima na licima. Osjetile su da volimo Allaha, al mu ne pokazujemo ljubav na način kojim je On zadovoljan, i na najljepši način su nas provodile kroz sobe njihovog imana ostavljajući snažan utisak na nas, nakon kojeg bismo se duboko zamislile. Prsa su nam bivala širim, osviještenost mnogo veća, i povezanost sa Allahom je porasla. Iman se širio našim srcima, ostavljajući zadovoljstvo, spokoj, zahvalnost kao znak svog postojanja.

Mnoge godine su prošle od tada, one su blizu cilja da postanu čuvarice Allahove knjige. Buket  cvijeća me dočekao u haremu Poslanikove, alejhi selam džamije kad sam stavila hidžab i riječi njihove, “ dovila sam, i znala sam da će te Allah zaista uputiti”. Prijateljice su mi i dan danas. Ludosti je moje ostalo i sad, al je kanališem na drugačiji način. Volim ih u ime Allaha i uvijek im kažem da računam na njih ako me ne vide u dženetu, tražite me, pitajte za mene.

Ako imate ovakvih ljudi, oslobođenih predrasuda, onih koji islam žive i očituje se na njima, čvrsto se držite uz njih. Islam nije mnoštvo knjiga u glavi, bez primjene, islam je način života.

A vi, drugi, suprotni ovim mojim drugama, dobro se zapitajte šta i kako činite, i ponavljate sebi iznova zašto je Muhamed alejhi selam poslan?

Subscribe
Notify of

6 Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments

❤️❤️

Lijepa moja! Drago mi je da te se dojmio tekst❤️

❤️❤️

❤️🥰🤗

Čast je biti tvoj prijatelj. Allah mi te čuvao.

Ah moja Medinlijko, čast je meni što si me izabrala za prijatelja, na oba svijeta insallah. Amin i tebe❤️ u dženetu divanile!

6
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x