Znatel’ priču o Ademu Šabotiću? Što bi „Panonski mornar“ rek’o: “I ja sam je tek nedavno čuo.“
Bio je kraj oktobra prošle godine i nekoliko dana sam proveo u Gornjem Bihoru u Sandžaku. Čudno bilo mojim domaćinima kad sam izrazio želju da obiđem mezar rah. Adema Šabotića.
Uski makadamski put vodi do džamije u podnožju sela Tucanje. Porodično mezarje Šabotića preko puta džamije, a negdje na kraju mezarja – mezar Ademov.
Krvavo proljeće agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. crnogorska vlast masovno hapsi bosanske izbjeglice sa Crnogorskog primorja i u Plužinama ih predaje policiji Radovana Karadžića. Najveći dio uhapšenih, snage bosanskih Srba su ubile u Foči i Bratuncu u ljeto 1992.
Dr. Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, s’ namjerom da podrži i još više motivira teror i zlo nad Bošnjacima, 25. maja 1992. u Podgorici je držao miting.
Na mitingu oko 10.000 pristalica. Slike poznate: četničke odore, oružje, crne zastave sa mrtvačkim glavama, sa razglasa ore pjesme koje pozivaju na genocid…
Skup su obezbjeđivali ljudi u maskirnim uniformama i sa automatskim puškama.
Tada 61-godišnji Adem Šabotić sa dvanaestogodišnjim sinom, iz svoje kuće u Grahovačkoj ulici u podgoričkom naselju Konik, polazi u grad da djetetu kupi patike i usput da nekoj ženi plati sijeno. Zatvara avlijska vrata i ne sluti šta će se desiti. Auto je parkirao na podgorički Trg Bratstva i jedinstva. Čuje galamu. Dijete je ostavio u autu da ga sačeka, dok mu ne kupi patike. U ulici Slodode naišao je na razularene Šešeljeve radikale mitingaše, koji su pjevali, vikali i prijetili: „Muslimani došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“, „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“, „Turkinja se pred džamijom klela da je samo četnika voljela“, pa onda „Nema boja, nema rata, bez Đurišić komandanta“. Znao je Adem dobro ko je Pavle Đurišić, da su pod njegovom komandom u Drugom svjetskom ratu ubijene desetine hiljada Bošnjaka od Donjeg Bihora do Podrinja. Među Đurišićevim žrtvama bilo je i njegovih rođaka.
U svojoj prvoj i posljednjoj ispovijesti, koju je zabilježio Munir Šabotić, Adem je ispričao:
– Normalan čovjek kad čuje i vidi to, na glavi mu se kosa diže, a na očima navlači mrak.
Čovjek u tom mementu ne razmišlja normalno, gubi razum. Pogibija mog oca, izbjeglice koje su mi bile u kući, njihova priča o ubistvu muslimana po Bosni, silovane muslimanke od strane četnika i još došao sa razularenom bandom u Podgoricu u ulici Slobode, na trg ‘Bratstva i jedinstva’, da širi četničku ideologiju. Sjetih se da u autu imam bombu kašikaru. Kao po nekoj naredbi, bez iole razmišljanja, vratih se, uzeh bombu, zaboravih na dijete u kolima. Po glavi mi se mota misao, da priđem Šešelju kao neki simpatizer, da ga zagrlim, aktiviram bombu i obojica poginemo. I dok sam o tome razmišljao i išao u pravcu mitingaša, iz prvog reda kordona vraća me policajac, naš zemljak, Musliman, nazad. Oko 19. sati završio se promotivni skup radikala, Šešelj je marširao ulicom Slobode sa kokardom na glavi. Sjećam se. Išao sam ulicom pored „Robne kuće“, „Beka“ i knjižare. Ulicom Slobode, nailazi Šešelj u pratnji više radikala pravo prema meni. Prošli su do apoteke. Opet pjevaju „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“. Ni slutio nisam da ću se sresti oči u oči sa četničkim vojvodom Šešeljom. Parole i pjesme na skupu vrijeđaju i mene i moj narod. Šta smo mi krivi i kome smo krivi, samo zato što smo muslimani, Bošnjaci. I mi smo izgrađivali ovu domovinu, kao i svi ostali. Bio sam, a i mnogi drugi muslimani Bošnjaci na mnogim radnim akcijama: pruga Nikšić – Titograd, Šamac – Sarajevo… Časno i pošteno smo radili i bili vrsni i primjerni radnici. Iznerviran, počeo sam i ja da vičem iz sveg glasa: „Sram vas bilo! Sram vas bilo! Fašisti“! I bacio sam je. Nakon bačene bombe, Šešeljevi junaci jurnuli su u hotel „Crna Gora“, pa zategli na vrata, ne mogu da uđu, kao bravi kad otvoriš vratnicu, dok jedna ne izađe, ne mogu druge dalje da krenu.
Kada su me pitali: „Baci li ti ovu bombu“? Odgovorio sam: „Jesam, vallahi.“
Tada je ranjen Šešelj, njegovi tjelohranitelji i nekoliko prisutnih na mitingu.
Adem se bez otpora predao policiji. U istražnom zatvoru je svakodnevno mučen, da bi godinu kasnije bio osuđen na 15 godina zatvora. U vrijeme dok je izdržavao kaznu u KPD u Spužu, doveden je i četnički vojvoda Milika Čeko Dačević iz Pljevalja.
– Jedne prilike sjedio je na ulazu od kruga gdje šetamo. Neki zatvorenici su mu kazali ko sam. Zaprijetio mi je rukom, i prstom pokazao ispod svog grla, izgovarajući riječi: „Zaklaću te”. Pljunuo sam ga, jer drugo nisam mogao ništa da uradim. Odmah su me strpali u ćeliju. To što je pokazao da će me zaklati, to je za njih bila normalna stvar, a to što sam ga pljunuo to je bilo katastrofalno, jer sam Bošnjak. Bošnjak se može zaklati, a četnik ne smije se pljunuti. Nego u tom zlom vremenu ima i časnih i poštenih ljudi koji nisu profašistički nastrojeni. Njih korozija četništva nije nagrizla. Jedan komandir, Nikola, veliki Crnogorac i žalosni roditelj, koji je ostao bez sina jedinca, ohrabrivao me i kuražio, da prebrodim te teške dane. Jednom me pozva i reče: „Ademe Šabotiću, možda ne znaš, nijesi čuo, ja sam kao roditelj doživio veliku žalost i nesreću. Ubili su mi sina jedinca, pa evo me, živ sam i istrajavam u svom bolu“. Poštovali su ga svi, i radnici uprave i zatvorenici. Žrtvujući svoj autoritet u toj takvoj sredini, posvećivao mi je veliku pažnju. Često je nalazio potrebu da bude sa mnom u šetnji, da mi da snage, da sve patnje i muke izdržim. Uticao je na druge komandire da me pripaze od ostalih zatvorenika. Jednog dana, dok sam ležao na daske, na vratima se pojavi Nikola sa komandirom i sa dušekom u ruci. Te dušeke je međunarodna zajednica donirala u humanitane svrhe. Nikola je znao da ležim na daskama, jedan je ugrabio i donio meni, sjećao se Adem.
U zatvoru u Spužu, tokom izdržavanja kazne, imao je Adem svakodnevne probleme sa Šešeljevim pristalicama, kako zatvorenika tako i čuvara. Jedan od zatvorenika, izvjesni Nebojša Stjepović, dugogodišnji robijaš, pokušao je da ga zakolje na prvi dan Kurban bajrama, dok je jeo za stolom, nanijevši mu pritom više uboda nožem. Zahvaljujući Ademovoj prisebnosti i brzoj intervenciji komandira Vanje i saniteta, Adem je preživio. Nakon što je iskrvario doživio je kliničku smrt. Adem je o pokušaju klanja kazao:
– Na prvi dan Kurban bajrama, kao div borim se i svoj život branim od zlotvora i pogani. Golim rukama nož otimam od dželata. Izlivenom krvlju iz presječene arterije, zatvorska odjeća natopi se krvlju i posta sva crvena, zidovi obojeni u bijelo, postaše prošarani crvenom bojom. Desnom rukom hvatam presječenu glavnu arteriju. Krv po klupi i zidu i dalje teče, a koljač sa nožem, žurno niz stepenice silazi i radosno kliče: „Braćo Srbi! Evo sam za kurban Turčina zaklao!” Nisam pao, i nemam drugog izlaza, ranjen za njim silazim. Odsječenu vratnu arteriju čvrsto prstima stiskam. Dželat se ne osvrće. Na izlazu iz zgrade, sa nožem u desnoj ruci i podignutom lijevom rukom sa tri prsta, uzvikuje: „Braćo Srbi…! Kažite Turcima, imaju pripremljen kurban gore na spratu”! Tako ranjen ne posrćem, ne padam, nego se za život grčevito borim i na nogama održavam sa jedinom nadom da siđem niz stepenice paviljona, da nađem pomoć kod nekog dežurnom komandira. Ispred mene ranjenog, dželat ide dalje. Siguran u sebe da je obavio posao, povjeren od pobunjenika u zatvoru. Uz pomoć komandira Vanje i saniteta, koji djelimično vatom zaustavlja krvavljenje, stavljaju me u ćebe, nose do marice i hitno do klinike. Ličnim zalaganjem Dragana Š. ministra pravde, angažovan je ljekar specijalista za takve povrede, operisa mi grlo, poveza posjećenu arteriju i spasi mi život. Od hiljadu slučajeva, jedinstven je moj da preživim… I tada, zaklan al’ nedoklan, pomislio sam treba živjeti. Nema smrti bez suđenog dana. Mi ljudi ne možemo znati sve tajne i bolje da se ne trudimo da saznamo.“
Adem Šabotić je odležao osam i po godina zatvora. Umro je 25. aprila 2013. godine u Podgorici, u 82. godini života. Smrt je došla 21.godine poslije pokušaja atentata na Šešelja i 12 godina poslije izlaska na slobodu. Ukopan je u rodnom selu Tucanje u opštini Petnjica.
Na suđenju je 1992. priznavši djelo Adem rekao: „To sam učinio zbog toga što mi se Šešelj popeo na glavu i nimalo se ne kajem“.
Pred kraj života je govorio da odbija svaku kritiku svojih sunarodnjaka tipa: „Mogao je bez toga i bez žrtvovanja sebe i svoje porodice“, te „nije mu bilo nužda, dobro je živio“!
Nervirale su ga i priče u kojima se moglo čuti: „Nije on to napravio, drugi ga je nagovorio“.
Govorio bi: „Nisam ja dijete da me neko na bilo šta nagovori. Nisam se pokajao, samo mi je žao što monstruma nisam ubio. Možda bi sve drugačije bilo. Možda.“
Autor: Avdo Huseinović