Svećenik nosi BiH u venama: Ne mutite mi Vrbas, Bosnu, Lašvu, Neretvu…

Don Anto Ledić tokom trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao je priliku službovati u mnogim bh. gradovima. Poznat je kao Inicijator za uspostavljanje Odbora za međureligijsku saradnju, a rezultati koje postiže na ovom polju su prepoznatljivi, što potvrđuju i plakete gradova Zenica i Konjic koje su mu uručene za  širenje međureligijske saradnje i tolerancije.
Osim toga, Ledić je i uspješni sportaš, profesionalni dizač tegova, koji je iz ove sportske oblasti osvojio brojna priznanja.
Donosimo dijelove intervjua koji je ranije dao, a čije poruke su univerzalne i uvijek aktuelne.
Za ovih trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao sam priliku i čast biti u spomenutim gradovima, upoznati ih i dati dio sebe. Svako mjesto je na svoj način lijepo, bogato, zanimljivo i vrijedno poštovanja. Gdje god sam došao pokušao sam u što kraćem vremenu upoznati ljude i običaje, i ne samo to, nego i zavoljeti te ljude i njihove osobitosti. Doista, s posebnim emocijama rado se sjećam toga vremena koje sam proveo sa dragim ljudima kako Hercegovine tako i Bosne. I da, teško je napraviti neku distinkciju, po(d)vući neku granicu ili ne daj Bože razdvojiti Bosnu od Hercegovine i Hercegovinu od Bosne. Simbioza koju je satkao sam Stvoritelj je neobjašnjiva zbog svoje čudesne pupčane vrpce kojom su ove dvije „sestrice“ povezane. Nažalost mnogi su pokušali presjeći to stoljetno duboko korijenje, ali na sreću još nisu uspjeli i nadam se da to neće nikada uspjeti. Ovu zemlju lijepom i oku zamamnom ne čine samo njena prirodna bogatstva, nego čovjek sa svojim kulturološkim raznolikostima i vrijednostima, smatra don Ledić.
Sve one krajevne specifičnosti koje nosimo, a koje nazivamo različitostima, ja vidim kao jedno veliko bogatstvo. Za njega je naš domovina Bosna i Hercegovina jpoput najdivnijeg mozaika, sazdana od različitih boja, veličina čini jedinstveno remek djelo Božjeg stvarateljskog nauma.
Bogu sam zahvalan za ovu divnu zemlju u kojoj sam nikao. Gdje god sam bio, pokušao sam upiti tu ljepotu duha kojom ljudi toga kraja obiluju. Pio sam vode Vrbasa i Bosne, Neretve i Lašve i s tim se mogu pohvaliti i reći ne mutite njihovu bistrinu jer ih zamutiti ne možete, kaže Ledić.
Ističe da svaki čovjek je pozvan graditi mostove alatima koje mu je dragi Bog dao kao dar i talent. Jedni to (g)rade perom, drugi sportom, treći pjesmom, molitvom…Bitno je graditi i raditi da se premoste sve nesuglasice i povežu sve obale koje nas razdvajaju.
Ja sam djelomično iskoristio sportski dar koji mi je Stvoritelj dao. Najvažniji dar od svih je dar života i dar vjere u Onoga koji drži sve „konce“ u svojim rukama. Hvala mu na daru života i vjere koja me naučila voljeti čovjeka. Hvala mojim roditeljima koji su mi rodili noge, oči, ruke… i pokazali da ih ne držim zatvorene prema drugima. Nema niti jedne vrijednosti na ovome svijetu koja je važnija od čovjeka. Ništa me ne može toliko usrećiti koliko zadovoljan osmjeh onoga kome si pružio dio sebe, svoga vremena ili nešto što mu je vratilo nadu u život, kaže don Ledić.
Plakete i medalje koje je dao u humanitarne svrhe svoj sjaj i vrijednost dobile su kaže tek onda kada ih je darovao drugima.  Do tog momenta bili su tek obična kovina s mirisom sebeljublja i egoizma „to sam ja osvojio“.
Kada sam „pobijedio“ empatiju prema osvojenim metalom, usmjerio je prema drugima, tek tada sam osjetio istinsku sreću pobjede. Medalje su bile znak pobjede drugih, a darovanjem istih medalja pobijedio sam sebe postavljajući drugačije rekorde. Shvatio sam kako trebam dizati terete onih koji su u potrebi, kako danas tako  i sutra. Biti Šimun iz Cirene nije lako, ali je moguće. Treba samo stati ispod križa onoga koji ga nosi. Tu se ne smijemo umoriti. Ono što svaki dan preispitujem u svojoj savjesti su pitanja: jesam li danas ispravno postupio prema onima koji su me trebali? Jesam li dovoljno dao sebe za druge? I ako jesam, je li to bilo iz ljubavi i da se proslavi Bog kroz mene”, govorio je don Anto Ledić za Interview.