Svjetski, a naš pjesnik Habib Mandžić!

Kada insan biva otjeran sa kućnog praga, prisilno, vođen strahom za živote najbližih, često i sam gledajući smrti u oči, vješto se mimoilazeći s njom, i skupljajući slike radosnih i bezbrižnih minulih trenutaka koji mogu stati u nekoliko života- a toga postane svjestan mnogo godina poslije nakon što akumulira u svijesti i grozote nečovječnog djelovanja, a , i oni opet mogu da se podijele na nekoliko ljudskih života, eh, takav čovjek postane neiscrpan izvor svih osjećanja koja  se munjevitom brzinom smjenjuju u njegovoj nutrini. Još ako mu je Allah dao blagodat da te “unutrašnje smjene bića” , svojim estetskim izrazom, umijeću odabira riječi, prijenose duhovnog i duševnog stanja prenese na papir i izazove identična stanja vlastitih misli i emocija, odgovorno tvrdim da  taj čovjek ima ozbiljnu misiju na dunjaluku. U manjini smo sa takvima, a ja se mogu pohvaliti sa prijateljem Habibom Mandžićem, koji je rodnu grudu u Srebrenici zamijenio staništem u dalekoj  Australiji.  Pa, ipak, nije ni ta Australija daleko, koliko nam je blizu Habib. Pored nekoliko, prethodno objavljenih zbirki , napisao je izvanrednu poeziju skupljenu pod nazivom “Protok vremena”, gdje je njegov lirski izraz dosegao savršenstvo. Obuhvatio je sve vrste lirskih pjesama- ljubavne, domoljubne, pejzažne, misaone, duhovno-religiozne, socijalne. Sve njegove pjesme, iako, vrlo jednostavnim jezikom napisane, neke u rimi, neke u slobodnom stihu, prožete su mudrostima, uče nas moralnosti, jednostavnosti, humanosti, ljepoti stvaranja koja se danonoćno “baca” pred naše oči ne bismo li je zapazili i zavoljeli. Njegovi stihovi bude, oživljavaju najpospanijeg, posrnulog, motivišu i daju smisao bivstvovanju. Uče nas borbi, iskrenosti, pravdi i herojstvu:

“Možeš me metnuti u historiju

Sa svojim gorkim izvrnutim lažima,

Možeš me pogaziti u velikoj prašini

Ja ću se kao prah opet dići”

Habib vješto pleše ljudskom nutrinom, izazivajući u jednom času lepršavost, koristeći se raznim stilskim figurama, onomatopejama, metaforama, poređenjima, živopisnim epitetima kao da i sami lebdite uporedo sa povjetarcem:

“Lagani povjetarac širi se poput zavjese,

Dok prolazi ispod osvijetljena neba,

Čujem ga kako potiho šuška

I s dnevnim se svjetlom oprašta sve tiše”

I ono što svi mi osjećamo, al nemamo pravih riječi da kažemo, Habib je to napisao u ime svih nas, slaveći ljepotu kojoj imena ne znamo:

“A raskošna ljepota, uvijek drukčija

U svojoj nutrini, oči mi brižljivo odmara

I govori na jezicima koji su mi bliski,

A koje ne uspijevam pretvoriti u svoj glas”

Čitajući ovu zbirku vrijednih pjesama, Habib  svojim umijećem pisanja za trenutak, od razdraganog i veselog duha, načini tugu i melanholiju, žal, sjetu i nostalgiju za dalekom domom, i dok su osmijeh i zadovoljstvo u fazi stišavanja, suza klizne niz obraz, preuzimajući onu maločas radost:

“Tamo ptice veselo pjevaju,

Dolaze mi u avliju na moj poziv,

One mi donose mir u duši,

Koji mi je draži od zemalja svih”

Je li moguće pročitati ove stihove a ne čuti poj ptica u vlastitoj avliji? Mogu li veselo pjevati i u tuđoj zemlji?

A sreća, šta je sreća?

 Habib je i pjesnik,i filozof, i didaktičar, i na svako retoričko pitanje, nudi svoje produhovljene i iskustvom oblikovane misli koje čitaoca navode na to da zastane i zamisli se nad izrečenim, i na koncu složi se sa napisanom mudrošću. Beskrajna mudrost međuljudskih odnosa krije se u sljedećim stihovima:

“Šta uraditi s tolikom svojom srećom?

Sa tugom se ima šta dugo oblikovat,

Svaku ranu treba zaštitnički cjelivati

Koliko god se svijet ruši oko tebe.

Sreća neprestano lebdi iznad glave

I nemoguće je dugo držati u titranju,

S njom ne možeš mnogo šta učiniti,

Ako ne sleti i na krov komšijine kuće”

Njegove pjesme su prožete empatijom, dubokoumnim razmišljanjima o smislu života, o usamljenosti, uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima, o žalu za zavičajem, poljanama žita u krvavom Podrinju, suzi i bolu srebreničke majke, beskrajnoj ljubavi prema ocu, i sve one grebu po najdubljoj ljudskoj duši i ona najtananija saosjećanja a i sopstvene životne priče isplivaju na površinu i sjedinjavaju se sa Habibovim doživljajima.  

I moji su usamljeni vjetrovi jeseni, kao i njegovi.

“Sada usamljeni vjetrovi jeseni

Stenju pod mojim strehama

Dok sjedim pored vatre

I slušam pucketanje granja”

I svi nosimo različit žar u grudima,ali je boja žara ista, isto peče.

Kroz cijelo djelo se, u više navrata naglašavaju istinske životne vrijednosti mira i slobode, i želja i obrazac za postizanje istih:

“Ko predaje svoje srce ljubavi

I drži istinu za vodiča,

Taj se opasava neustrašivom snagom

Koja se slobodom zove!”

Svaka pjesma razdrma utrnulost nehajnog bića, jer samo budni i osviješteni, svođenjem vlastitih računa prije nego budu svedeni možemo učiniti dobro sebi, ogledajući se često i hrabro pred ogledalom života:

“I dok u jutarnjem bunilu zuriš u ogledalo,

Valja ti najprije oprostiti samome sebi

Šta si sve propustio

I šta te mimoišlo u vjeri, ljubavi i

Zemaljskoj želji

Pa da hrabrije, nakon buđenja

Pred ogledalo staneš”

A mnogo dobra nas je mimoišlo prijatelju!

Neću pretjerati ako kažem da ova zbirka, temama i motivima koje tretira, načinu pisanja, pažljivim, jasno biranim, konciznim riječima sa mnogo dubljim značenjima, predstavlja svojevrstan vodič kroz život, gdje one najuobičajnije životne situacije bivaju predstavljene na unikatan način, zavodeći čitatelja i čineći prosječan život pod Habibovom lupom uveliko ljepšim, značajnijim i posebnim. Dugo ćete razmišljati nakon “Protoka vremena”, uvidjeti posebnost vlastitog života i opažati stvari koje su nekoć bile neprimjetne u vašoj percepciji. I šta je život negoli “protok vremena”. A život je i ono što proživljavamo dok čekamo da nam se nešto golemo desi čemu težimo. Pa eto…ili ćemo ga provesti u zebnji i strahu očekujući nešto što može doći, a i ne mora, ili ćemo biti zahvalni za svaki trenutak nastojeći ga učiniti posebno lijepim, jer kad prođe trenutak, prošao je i dio nas. A ,nekada jednostavno sreću ostavimo za drugi svijet. I tada ce biti bez manjkavosti, savršena. A do tada trebamo da istrčimo “Životnu trku” koju dijelim sa vama.

Borim se za vlastito vrijeme,

 borim se za dah, blijedim iz vidokruga,

od svih bivam zaboravljen, svoj život

 prepuštam tebi u sljedećim riječima:

 “Sve ovo bijaše samo velika uzaludna trka!”

 Sve velike nade koje su lebdjele nad nama

 kao sveti dusi od iskona do vječnosti

 padaju u zaborav i u gluhu prošlost,

 dok osjećam koliko sam sâm na kraju,

 napušten od svih.

Sjenku koju bacam, ostavljam prvenstveno vama

 uklanjajući se od istine, prikrivam svoju bol

 bježeći od konačnog suda, ja prihvatam kraj

 iza kojega izlažem svoje ovozemaljske tajne.

 Svim ljudima znanim i neznanim opraštam laži,

potirem ih trajnim sunđerima predane ljubavi

 ko će da nakupljenu prošlost

  sastruže s moga bića,

 čije će misli zauvijek biti sklonjene u vrijeme?

 Sve ugodne dane koje sam na svoj način živio

 utisnuh, kako sam umio u svoje zbunjeno srce,

a kad budem prognan s Ovoga svijeta, u

 Onome tamo jedino mene može sreća da čeka.”

Zahvaljujem se prijatelju na buđenju ovih istančanih osjećaja kojima ne znam ni ime. Nisam kadra da ih opišem, jer su preplavili nutrinu i nisu ostavili neispunjen prostor, stoga nisam u mogućnosti da ih uporedim sa nečim čega više nema. Znam da u svojoj punini, prenaglašenosti, gradiraju od najdublje tuge, bola, nostalgije, bijesa, do vrhunca sreće, zadovoljstva, zahvalnosti, ushićenosti, i tada s mog krova radost pada u kapljicama, pa onda u mlazovima na krov komšijine kuće? A to si i želio, zar ne, veliki pjesniče?