Kada je bio mlad, radio je, djecu školovao, borio se. Sve što je imao, u ratu je porušeno. Nije dedo Azem mnogo za tim žalio, najbitnije je bilo što je živu glavu izvukao.
Rodnu grudu i svoju Srebrenicu bio je prinuđen napustiti, te je živio pod tuđim krovom neko vrijeme. Čim se ukazala prilika za povratak, dedo je pohrlio nazad.
Među prvima je došao na svoje, ali zateklo ga je porušeno ognjište, uspomene razbacane na sve strane s komadićima zidova i zaraslim dvorištem gdje su se djeca igrajući rasla.
Dedo je hrabro odlučio nastaviti gdje je stao, bitno je da si na svom. Međutim, iako je mnogima izgrađen pravi dom, kuća od bloka i betona, dedo dobiva kućerak od dasaka.
Kućerak koji stoji na par stubova, a ispod kojeg puše promaha. Dedo sa svojom, tada živom suprugom, radi, bori se i ne žali. Imao je tada finih godina, ali ogromna volja je bila jača. U međuvremenu, dedo ostaje sam. Odlaskom nane, dedi je sve teže.
Na dnevnice idalje ide ali mu više nije lahko. Prikupio je dedo par boljki sa kojima se svakodnevno novoj nafaci nada. A nafake dok ne ustane za njom nema. Tako dedo Azem sa svojih 70 i kusur godina ide na nadnicu, u sezoni bere gljive. Bori se.
Kako vrijeme promiče dedi je sve teže, i hladnije. Ove godine drva kaže kupio na otplatu. Rok je kaže dedo dva mjeseca. A primanja, nema.
To ti je život. Da dedu Azema ne bismo prepustili na milost i nemilost u njegovom hladnom kućerku, snimili smo ga u nadi da će mu pomoć i nafaka stići.
Dedo drži se, vjerujemo u dobre ljud, prenosi crna-hronika.