Piše: Jagoda Savić
Poznati francuski filozof Rene Dekart je još u šesnaestom vijeku izrekao svoju poznatu misao „Mislim, dakle postojim“. U današnje vrijeme, u kom vlada farmaceutska mafija, antivakcinaši sa društvenih mreža su ovu misao preinačili u „Mislim, dakle ja sam opasan“. Ko razmišlja o MMR vakcini i drzne se da javno kaže šta misli, vrlo brzo dobije etiketu da potkopava ili uništava javno zdravlje, a ako je još opasniji onda mu se nalijepe i prljave etikete . Tako npr. imamo kvvalifikacije u stilu „Kako neko ko se zove Jagoda može da radi ovakve stvari? Kako je tako lepo ime zalutalo i prilepilo se na takvog gada od osobe? Kako neko može da bude toliko samouveren, toliko zadrt u svojim uverenjima, da ne preza od ovakvog zverstva? Koliko ste monstrum od nula do „maltretiram majku kojoj je umrlo dvogodišnje dete“?Ovo su medijski komentari neke Jelene Gligorijević iz Beograda, što je samo dokaz da farmaceutske mafije nema samo u BiH, već da je pokrila cijeli Balkan. Zatim, „Antivakcinašica proganja majku umrle bebe. Da antivakcinaši ne prezaju ni od čega ne bi li dokazali svoje sulude teorije pokazuju i napadi koje trpi D. P., majka djevojčice koja je preminula od morbila. Nju po društvenim mrežama progoni jedna od protivnica MMR vakcine Jagoda Savić, kriveći je za smrt deteta.Ovo su medijske ocjene neke Sonje Todorović, isto iz Beograda, i sa istog platnog spiska kao i Jelena. Ja se izdižem iznad prljavštine i ne dozvoljavam da me se dotiče, pa nikad nisam reagovala na ova dva napisa.
Šta su Jelena i Sonja htjele da sakriju? Htjele su, ali nisu uspjele sakriti od naših radarskih očiju, da je nesretna majka bila zloupotrebljena u vakcinacijskoj kampanji „u kojoj djeca sa autoimunim bolestima umiru od morbila jer se ne smiju vakcinisati“, iako je ta nesretna djevojčica auto-imunu bolest dobila nakon isteka kalendarske obaveze na vakcinaciju MMR vakcinom.(!) Ja sam majci ponudila laboratorijske analize koje joj institut na kom je ležala nije uradio i pregled vrhunskog talijanskog ljekara koje je htio platiti talijanski donator. Da je majka dala uzorke za laboratorijsku analizu, njeno dijete se možda moglo spasiti, odbijajući ih, poslala je dijete u smrt bez ikakvog pokušaja. Iz straha da precizna talijanska dijagnostika otkrije srbijansku prevaru, mene su prikazali kao monstruma, što je najlogičnija reakcija lobija koji je nanjušio opasnost od istine.
Kod MMR vakcinacije postoje samo dva bitna pitanja, da li je kod vakcinisane djece došlo do sero- konverzije i stvaranja antitijela na morbile, a ako nije da li je to loš odgovor organizma na vakcinaciju ( bad body response) ili je sama vakcina bila lošeg kvaliteta? Drugo, ako se kod djece razvije neuro-infekcija u najtežem obliku, da li je ona nastala nakon vakcinacije ili iz nekog drugog uzroka? Najteža neuro- zaraza morbilima se zove subakutni sklerozni panencefalitis SSPE , koji toliko uništi dijete da ga pretvori u biljku koja više ne može ni da sjedi ni da hoda, i kojoj se do te mjere iz mozga brišu sve naučene radnje i fond znanja da padne na teret roditeljima 24 sata dnevno. Problem je u tome što virus morbila uđe u moždani likvor , a takvu vrstu neuro- zaraze je nemoguće izliječiti.
U FBiH je postojala grupa od četrnaestoro djece koja su dobila ovu okrutnu i tragičnu neuro-zarazu. Neka od njih su bila vakcinisana MMR vakcinom protiv morbila jednom, neka dva puta a nekima je u domu zdravlja bio „izgubljen“ zdravstveni karton, kako se vakcinaciji ne bi ušlo u trag. Jedna nevladina organizacija je javno pokazala fotografije te djece prije i nakon vakcinacije zbog čega je nastala panika među roditeljima. Kako bi se problem detaljno ispitao za nekoliko tako uništene djece i smanjila panika među roditeljima, koji su se pitali kako to da su se djeca razboljela od bolesti protiv koje su bila vakcinisana, otvorili smo krivični predmet broj KTK 33627 na Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, a istragu je vodio tadašnji tužilac Meris Ćato. Da bismo shvatili težinu ovog predmeta, najprije ćemo napraviti prikaz zdravstvenog stanja troje djece.
Emina, rođena 1997 godine, je primila dvije MMR vakcine, 11.01.1999. i 23.05.2003 godine pa se razboljela od bolesti protiv koje je bila vakcinisana. U dobi od deset godina Emina je postala trajni 100% invalid , bez mogućnosti poboljšanja zdravlja.
U avgustu 2007 godine Emina je iznenada počela padati. Otpusno pismo iz bolnice od 24.12. 2007 pokazuje da je Emina tokom te hospitalizacije imala tri generalizovana napada u pet dana i da se zbog novog pogoršanja razmatrala dijagnoza u vezi sa morbilima. Ovi podaci pokazuju da je od prvih neuroloških simptoma do tačne dijagnoze prošlo punih pet mjeseci.
Tokom ove hospitalizacije Eminu su liječili psiholog i psihijatar, koji su rekli da joj je osnovno raspoloženje povišeno, da je nakon sedam dana počela “halucinirati” i da nije prepoznala majku i sestru. Emina je komunicirala bez prisustva druge osobe i „vidjela je majku na plafonu“. Tada se dogodilo da je u nekoliko navrata iznenada opustila cijelo tijelo i pala ako je niko nije držao. Emina je uz ohrabrenje mogla povući vertikalnu i horizontalnu liniju i krug, a psiholog je zabilježio ozbiljan pad opštih i specifičnih kognitivnih funkcija, kao i gubitak školskog naučenog znanja i adaptivnih vještina. Psiholog je takođe primijetio da joj je oštećen rukopis, da je pravilno napisala neka slova, ali ne i cijelu riječ i da ima poteškoća s imenovanjem određenih predmeta za svakodnevnu upotrebu.
24.12. 2005. Emina je preživjela vršnjačko nasilje, udario ju je komad kamena ili ledenica pa je pala na tlo potiljkom i dobila posjekotine na licu. Ovaj udarac je Emini nanio trajno oštećenje vida bez mogućnosti poboljšanja. Njeno zdravlje se stalno pogoršavalo. Sve više je bila u stalnom psihomotornom nemiru, a do 2007 godine doživjela je i teške kontrakture i izokretanje dijelova tijela i česte napade i postala je potpuno ovisna o svojoj majci.
Emina je 31. 01.2008 godine radila ELISA test za morbile i test je pokazao je sljedeće vrijednosti antitijela: prevelika koncentracija imunoglobulina G koji se laboratorijskom opremom čak nije ni uspio izmjeriti, IgG (overflow), dok je imunoglobulin M bio IgM 0,013. Ove numeričke vrijednosti starih i novih antitijela morale su biti objašnjene u istražnom postupku, međutim, tumačenje ovog laboratorijskog rezultata nije ni spomenuto u tužilačkom spisu. Nejasno je da li je tužilac zatražio medicinsko mišljenje o Emini i da li je tražio odgovarajući profesionalni profil virusologa da odgovori. Tužilac Meris Ćato nikakvom smislenom istražnom radnjom nije doprinio smanjenju panike od MMR vakcinacije među roditeljima. Sve što je trebao da uradi je da zatraži stručno mišljenje o IgG i IgM vrijednostima i da naredi laboratorijsku analizu koja se zove genotipizacija, koja određuje soj virusa i bakterija. U MMR vakcini se koristi soj A, što bi značilo da ako se u moždanom likvoru stradalog djeteta laboratorijskim putem utvrdi prisustvo soja A, to bi značilo da je teško oštećenje zdravlja na neki način povezano sa primljenim vakcinama protiv morbila, a ako bi se našao bilo koji drugi klasifikovani ili divlji soj, vakcinacija ni na koji način nije odgovorna za nastalo zdravstveno stanje. Zašto je tužiocu Ćati bilo toliko teško uraditi te dvoije jednostavne istražne radnje?
Harun, rođen 1997 godine, MMR vakcinu je primio 17.09.2001 godine pa se razbolio od bolesti protiv koje je vakcinisan. Harun ne sjedi, ne stoji, ne govori i ne reaguje ni na kakve podražaje, a stanje sluha i vida mu se teško može odrediti. Harun takođe nije samostalan u hranjenju, muskulatura mu je hipotrofična, ne kontroliše sfinktere i sa okolinom ne komunicira čak niti pogledom. Aktivne kretnje su mu minimalne, uz spazam koji je izrazitiji u donjim ekstremitetima. Oglašava se samo krikovima i plačem. Po nalazu prvostepene ljekarske komisije Harun ima rapidno propadanje psihomotornih funkcija. IQ mu je ispod 17 i ima afaziju, kvadriplegiju i inkontinenciju. Kod Haruna nije pokušano sa obrazovanjem pa uopšte nije išao u školu. Po Rješenju Centra za socijalni rad Harun je potpuno i trajno nesposoban za samostalan život i rad, zbog čega mu je potrebna stalna njega i pomoć od strane drugog lica.
Harun je rođen na vrijeme, kao prvo dijete iz prve uredne trudnoće pri porodu se nagutao mekonijeve vode, nije odmah proplakao i bio je reanimiran. Nakon toga je imao bronhopneumoniju. Prvo smješak je imao sa dva i po mjeseca, počeo je da guče sa tri mjeseca, glavicu je rano počeo da drži, prve zube je dobio sa šest mjeseci, nije puzao, samostalno je sjedio sa šest i po mjeseci, stajao je uz pridržavanje sa deset mjeseci, prve riječi je progovorio sa dvanaest mjeseci a prohodao je sa četrnaest mjeseci. Do četvrte godine je bio relativno zdrav i uredno je primao vakcine. U novembru 2001 je operisao krajnike bez vidljivih komplikacija.
Zadnja četiri dana pred prvi prijem zbog neuroloških tegoba se više puta stresao i ti pokreti su trajali po par sekundi, otežano je sjedio i zavaljivao se pri sjedenju, počeo je klecati na desnu nogu i bio je nestabilan dok je koračao. Govor mu je bio spor i otežan, postao je ćutljiviji a i hranjenje mu je bilo otežano. Pljuvao je hranu, iz usta mu je curila tečnost koju je popio, prilikom prinošenja kašike ili šolje ustima pokreti su mu bili nekordinisani. Nije mogao samostalno da se kreće, pri hodu je klecao i padao unaprijed, prilikom sjedenja je bio potpuno nestabilan i nekontrolisano je padao unazad. Oči je s naporom držao otvorene, gutao je otežano, iz usta mu se cijedila pljuvačka. Može se reći da je Harun bio u stanju generalizovane hipotonije. Prilikom boravka u bolnici mu je bila utvrđena blaga redukcija denziteta bijele mase. Ljekar smatra da se kod Haruna može govoriti o progresivnom propadanju.
.
U bolnicu je primljen 11.12.2001 godine sa dijagnozom mioklonija i suspektan na epilepsiju. Više od dva mjeseca unazad prije prijema u bolnicu Harun je počeo da posrće u hodu, na usta mu se cijedio pjenasti sekret, imao je povremene trzaje glavom, izgledao je malaksalo ali nije gubio svijest. Hod mu je bio ataraksičan, hodao je samo uz pridržavanje i imao je stalne mioklone trzaje.
Harun je prilikom prijema govorio usporeno ali razumljivo a predmete je uzimao nesigurnim hvatom šake. Više nije mogao sam da jede. Harun je imao učestale napade, postojala je sumnja na SSPE ali nije mogla biti potkrijepljena relevantnim nalazima pa mu je postavljena dijagnoza mioklona encefalopatija.
Harun je od 23.02.2002 do 09.03.2002 boravio na njemačkoj klinici “Niederberg”. U toj bolnici je boravio o trošku svojih roditelja koji su prodali kuću i auto da bi svom djetetu omogućili pravilno utvrđivanje dijagnoze i liječenje. Harunu je na klinici “Niederberg” tačna dijagnoza uspostavljena 01.02.2002 godine. Njegov ELISA test je pokazao rezultat od IgG 27.0 za morbile. I za H. važi ista konstatacija kao i za E., da se tužilac Meris Ćato ni na koji način nije potrudio da smiri paniku među roditeljima, da nije tražio stručno mišljenje da rastumači parametre IgG i IgM niti je naredio da se uradi genotipizacija soja morbila kako bi utvrdio d a li se radi o vakcinacijskom soju „A“ ili ne. Roditelje djece iz ovog krivičnog predmeta je hvatao jak osjećaj nemoći kad su vidjeli da su dvije jednostavne istražne radnje mogle utvrditi u čemu je problem, a da tužilac nije naredio da se izvrše.
.
Alija je rođen 1997 godine , primio je dvije MMR vakcine protiv morbila 30. 07. 1998 i 22. 06. 2004 godine i obolio je od bolesti protiv koje je vakcinisan.
Alija je prohodao sa 8-9 mjeseci a prve riječi počeo je govoriti sa godinu dana starosti a kompleksnije rečenice tek sa 3-4 godine. U školu je krenuo sa 7 godina i od prvog do trećeg razreda je postizao dobar uspjeh. U četvrtom razredu je kontinuirano dolazilo do pogoršanja uspjeha u školi. U slobodno vriijeme je igrao nogomet.
U maju 2008 Alijino kliničko stanje se znatno pogoršalo. Ispoljavao je promjene u ponašanju, imao je agresivne reakcije bez vidljivog povoda, bio je nespretan i nesiguran i mogao je hodati samo uz tuđu pomoć. Zaboravio je naučene sposobnosti kao što su čitanje i pisanje, a imao je i povremenu inkontineciju i poremećaj sna. Napadi su se ponovo pojavljivali sa frekvencijom od 3 do 20 dnevno. Od maja 2008 više nije mogao pohađati školu zbog visoke frekvencije napada, pošto je pri napadu sve češće padao i time sebi nanio brojne povrede. Alijin otac ili njegovateljica su ga stalno pratili i čuvali pri hodu. Alija je ukupno tri puta hospitalizovan radi epilepsije. U 2007 godini zdravlje mu se pogoršalo pa je liječen i u Dječijoj bolnici u Zagrebu.
Alija je imao potrebu za stalnim nadzorom druge osobe. Nije imao kontrolu sfinktera, imao je obilnu salivaciju ( izlučivanje pljuvačke) i izgubio je interesovanje za ostalu djecu.Zbog vrlo čestih napada prestao je da ide u školu. Otac kaže da je Alija imao i po 10 do 12 epileptičkih napada dnevno koji su trajali 5-6 ili do 10 sekundi. Tokom napada Alija je padao unazad i dobijao plavu boju lica. Osim toga, kad se vraćao iz škole, gubio je orijentaciju i nije znao da se vrati kući. Alijini psihološki testovi rađeni u dobi od jedanaest godina su pokazali intelektualni razvoj djeteta od pet godina i dva mjeseca. Govor mu je postao nerazumljiv, a kasnije je potpuno prestao da govori. Ponekad je vrištao ( kričao ) i širio ruke, pri čemu je gubio svijest na 20-30 sekundi, dok su mu se ruke i noge kretale na nekontrolisan način. Zabilježeno je da je Alija takođe imao i bizarne reakcije, tako da je npr. posipao vodu po sebi.
.
U Alijinim njemačkim dokumentima je istaknut i njegov motorni nemir, da nije koristio desnu ruku i nogu, da je gubio ravnotežu, da nije mogao da se penje uz stepenice i da je često padao dole i povređivao glavu. Bolnica mu je obezbijedila šljem da bi zaštitio glavu da se ne povrijedi kada nekontrolisano pada. U momentu pregleda je hodao s puno poteškoća i uočena je mogućnost da će potpuno prestati da hoda.
Alijino raspoloženje je bilo vrlo oscilantno. Ponekad je bio vrlo utučen a onda su mu se naizmjenično smjenjivali smijeh i plakanje. Alija je kasnije postao je vrlo agresivan i njegov otac je za njega konstruisao kavez da zaštiti ostale članove porodice. Kad sam prvi put posjetila ovu porodicu, Alija se prvo smijao sa vrlo prijateljskim izrazom lica, ljubio mi ruku i posmatrao me. Onda se odjednom promijenio bez vidljivog razloga i nekoliko puta pokušao da me ujede za ruku, tačnije rečeno, pokušavao je sve dok nije uspio da zarije svoje zube u moju kožu.
Alija je 2009 godine u bolnici Centar za epilepsije Berlin-Branderburg, punim nazivom Epilepsie Zentrum, Evangelisches Krankenhaus Köningin Elisabeth Herzberge boravio dva puta.
U Alijinim njemačkim nalazima sa datumom od 27. 01. 2009 do 27.02. 2009 godine je bilo navedeno je da je nakon Alijinog smještaja u ovu njemačku bolnicu, Alijin odjeljenski ljekar telefonskim pozivom iz Sarajeva obaviješten o visokoj vrijednosti nalaza morbila. Ovaj podatak je značio da su Alijini ljekari u Sarajevu još u januaru ili u februaru 2009 godine znali da Alija ima morbile u likvoru ali to nisu saopštili Alijinim roditeljima. Sarajevski ljekari nisu mogli znati da se Alijin otac odlučio da svoje dijete samoinicijativno pošalje u tu vrlo renomiranu njemačku bolnicu. Kad su Alijini ljekari saznali da ga je otac o svom trošku odveo u Njemačku, požurili su da obavijeste bolnicu o Alijinim sarajevskim laboratorijskim nalazima da se ne bi brukali pred njemačkim kolegama.
.
Laboratorijskom analizom ELISA rađenom 29. 06. 2009 godine u organizmu mu je utvrđen vrlo visok titar antitijela na morbile, odnosno vrijednost IgG 1.139 i IgM negativno. Ostalo je nejasno, pa se postavlja sasvim logično pitanje kog datuma je zapravo rađen Alijin prvi ELISA test na morbile? Tačnije rečeno, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je Alijin sarajevski ljekar znao za njegov status morbila mnogo prije i ćutao iz nepoznatih razloga, ostavljajući dječaka da uništi zdravlje bez odgovarajuće terapije? Izgledalo je kao da su sarajevski ljekari bili uvjereni da su uspijevali držati roditelje pod kontrolom jer se samo poneki roditelj istrgao iz njihovih kandži i potražio pomoć u inostranstvu.
U Alijinom prvom otpusnom pismu iz bolnice “Köningin Elisabeth Herzberge“ stoji dio teksta teksta
koji djeluje kao hladan tuš. Naime, Alijin odjeljenski ljekar dr. A. Schwan je u svom nalazu napisala i ovo: “Imajući u vidu dosadašnja kompletna ispitivanja prisutna je visoko ispoljena sumnja na subakutni sklerozirajući panencefalitis SSPE kao kasnu manifestaciju infekcije malim boginjama ( morbilima). Početak bolesti se takođe uklapa u ovu sumnju . Protiv ove dijagnoze govori da je pacijent vakcinisan protiv morbila prilažući legitimaciju vakcinacije od 1998 i 2004 godine. Ukoliko nije postojala nedjelotvornost vakcine protiv morbila ( npr. neodgovarajuće čuvanje, pogrešan sastav vakcine ) do sada pojava SSPE nakon vakcinacije u stručnoj literaturi nije nigdje opisana.
Aliju sam dva puta obišla dok je bio živ, ali mu više nije bilo pomoći. Pri kraju života se oglašavao samo neartikulisanim kricima, a umro je 29.03.2015 godine. I u ovom trećem slučaju tužilac Meris Ćato tužilac nije tražio tumačenje IgG i IgM nalaza, nije naredio genotipizaciju da utvrdi da li je Alija stradao od vakcinacijskog soja „A“ ili od nekog drugog, niti je utvrdio datume i mjesta vršenja Alijinih ELISA testova prije odlaska u Njemačku.Tužilac Ćato se prema ovoj krivičnoj prijavi odnosio sa potpunim nedostatkom empatije, bolesnom ravnodušnošću i sa nagllašenim samo-vrednovanjem.
Protiv tužioca Ćate smo podnijeli prijavu Uredu disciplinskog tužioca, ali ovaj ured nije pomjerio ni trepavice da utvrdi tužiočevu tešku povredu istražnog postupka. Sa druge strane, ima osnova da se postave tri moralna pitanja: prvo, zašto se našoj djeci u stranim zemljama mogu raditi relevantne laboratorijske analize a kod nas ne mogu? Drugo, zašto se u stranim bolnicama uspostavlja tačna dijagnoza a u našim ne može? Da li su to njemački neuropedijatri i virusolozi obrazovaniji, sposobniji i kompetentniji od naših ili samo više poštuju Hipokratovu zakletvu? I treće, zašto ta SSPE djeca nisu poslata u inostranstvo na liječenje o trošku Fonda solidarnosti Federalnog zavoda za zdravstvenu zaštitu nego je zdravstvo dozvolilo da roditelji prodaju svoju imovinu i da se ogule do nokata da bi pomogli svojoj djeci?!