Administratori stranice ” Muzej žrtava rata i genocida 1992-1995” podijelili su priču o jakni i Šefki Jahiću koju mi prenosimo u cjelosti:
Danas nas je posjetio Šefko Jahić, čiju jaknu čuvamo u Muzej žrtava rata i genocida 1992-1995 u Mostaru. O torturama kroz koje je Šefko prolazio u logorima, teško je i čitati.
“U ovoj jakni sam, u martu 1994. godine, izišao na slobodu. Jedini sam preživjeli iz grupe od 15 logoraša koji su bili prebačeni u logore Vojno, Dretelj i Heliodrom. Najteže mi je bilo u Ljubuškom, tamo su bili posebno okrutni prema nama. Maltretirali su nas na razne načine.
Prije nego što sam zarobljen imao sam oko 75 kilograma. Danima nam nisu davali hranu, a i kada nešto dobijemo onda je to komadić hljeba. Glad je bila nepodnošljiva. Bio sam proziran kao papir. Skoro da sam kroz stomak mogao vidjeti vlastita crijeva. Vidjevši kako su mi kosti ‘ispale’, jedan od stražara mi je dao četiri hljeba i natjerao me da sve odjednom pojedem. Nakon toga je donio vagu marke ‘Gorenje’ i stavio me da se izvagam kako bi on vidio jesam li se od četiri hljeba udebljao. Tada sam vidio da imam samo 29 kilograma.
Izvodili su me napolje i govorili:
– ‘Sad si pas. Laj!’ – Morao sam lajati i zavijati.
– ‘Ganjaj zeca! Ganjaj lisicu!’ – Morao sam trčati poput psa i pretvarati se da lovim zeca i lisicu po polju.
Skakli su po meni, gazili me. Tjerali su me da im brišem cipele, da kupim opuške od cigareta, da stojim na rukama, i mnoge druge užasne stvari koje nikad neću zaboraviti.”