Major Mehdin Jakubović otišao je u itekako zasluženu penziju sa pozicije majora II. pješadijskog puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Mehdin Jakubović je mnogo toga. Sjesti i za jednim člankom navesti sve što je taj čovjek uradio za svoju domovinu, za svoje Podrinje, za srebreničane, bratunčane, vlaseničane, i mnoge Bošnjake u manjem bh. entitetu, za očuvanje kulture sjećanja na genocid nad Bošnjacima, za promicanje Univerzalno-pozitivnih vrijednosti, nije moguće.
Mehdina Jakubovića (1971.) agresija na BiH dočekala je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na njegovo selo. Napad su izvršile komšije Srbi, koji su “odjednom” postali četnici, te JNA kojoj je Mehdin služio cijelu prethodnu godinu, i tek je pred agresiju došao iz JNA koja je napala njegovo selo.- Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan – kaže Jakubović za portal Diwan i nastavlja:
“Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu OŠ Vuk Karadžić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji.”
Mehdin je nedavno pobijedio i režimske medije predsjednika Vučića. Pobijedio ih je u borbi za očuvanje svoje časti i ugleda koji su ostali netaknuti tokom cijelog njegovog života. Osnivač je vjerovatno najstarije bošnjačke Nevladine organizacije – Udruženja “Prosvjetitelj-Muallim” Srebrenica koje je postavilo visoke standarde u polju društvenog aktivizma.
Mehdin Jakubović je zbog svoje uloge i hrabrosti u odbrani Republike Bosne i Hercegovine bio i neprestano izložen mobingu, diskriminaciji i pokušaju diskreditacije. I pored svega toga, on je časno nosio grb Bosne i Hercegovine na svojoj uniformi kao pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Njegova privrženost istini i pravdi nešto je što se ne viđa svaki dan.
Mehdin je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Četnici su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio TO Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi priliko njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.
Mehdin ima brojnu porodicu, i nekoliko privatnih poslova kojima se sada može u potpunosti posvetiti. Mreža nekoliko hiljada Bošnjaka koje je u periodu pred agresiju i genocid izgradio, osnažio, ulio im nadu i želju za opstankom, za borbom, kojima je dao motiv za borbu za svoju domovinu, čvrsto stoji uz svog Mehdina i podrška su mu o kakvoj neprijatelji domovine Bosne i Hercegovine, i vanjski i unutrašnji, mogu samo sanjati.
Mehdine Jakuboviću – neizmjerno ti hvala za sve!
Redakcija portala “Senzor”