U spomen na Dženaidu Topčić, piše Elvir Peštalić
Pitali su me o ženi. Govorili da žena nije kao muškarac. Da ne može biti u istoj ravni. Da je jednakost samo privid. A onda me ponukaše da ispričam priču o jednoj mladosti. O ženi borcu. Heroju. Čovjeku. Humanisti. Ovo je neispričana priča o jednoj sudbini. Ovo je priča sa dužnim pijetetom. O njoj. Dženaidi Topčić. Prvoj ženi šehidu na gradačačkom ratnom grotlu. Protjerana iz Vlasenice. Student druge godine pedagoške akademije.. Vidjela je sebe u učionici. Vidjela je sebe sa učenicima u nekoj od vlaseničkih škola..Protjerani su.. Brutalno. Nije mogla više. Dobrovoljno se prijavila u 1 tuzlansku brigadu. Miris baruta zamijeni miris buketa ruža koji su tek trebali da budu sastavni dio njenog života. Kao buduće supruge, majke, nastavnice.. Prekrasne haljine odmijeni maskirna uniforma i torbica bolničarke..
Pomagala je ranjenim. Vidala rane. Tješila. Ali tog 02.07.1992 g završiše njeni snovi. Daleko od rodne Vlasenice. Daleko od Tuzle. Na kapiji Posavine. Njoj nije bilo pomoći.. Tragična sudbina i dušmanska ruka..
Toga dana njena duša ode u okrilje milosti Plemenitog gospodara veličanstvenog Arša. Njena duša mirisaše jače od svih onih buketa ruža i karanfila koje su je tek čekale u životu, da je bilo sreće.
Ostaše uplakane mehadžirske oči majke Izete i oca Nusreta. Ostaše puste učionice i zbornica, koje su čekale na nju. Ostaše generacije učenika koji je nikad i ne upoznaše. Osta na izlogu i prelijepa vjenčanica koju je trebala obući.. Ostaše jedni nedosanjani snovi daleko od rodne kuće. Ostaše snovi na Gradačcu..
A Gradačac nikad ne zaboravlja. Novalići nikad ne zaboravljaju Dženaidu. Svakog 2 jula se uči tewhid pred njenu dušu plemenitu.. A noć prije bude okovana zvijezdama, koje nagizdane oko sjajnog mjeseca uljepšavaju dekor ljetnje noći koja odaje počast najboljim među nama..Te noći svake godine na novalićki proplanak dolete prelijepe ptice čarobna glasa..Učeni kažu:”To su ptice džennetske koje dolaze na samo određena mjesta. Na mjesta do koje dopir miris ambera mirišljavih duša šehidskih.. I one pjevaju pjesmu koju nikad niko čuo nije.. Pa nastane muk od ljepote pjesme. Ali, to nije pjesma, to je zajednički zikir džennetskih ptica.. Koje mole Stvoritelja da duše odabranih vide svoje mjesto u blizini rijeke Kewser..
A mi…se moramo sjećati. Ne smijemo prepustiti zaboravu najbolje među nama..
A Gradačac nikad ne zaboravlja. Pamti i opominje. A posebne duše stavlja u pročelje . Da se zna. I nikad ne zaboravi.