Najkraća utakmica u povijesti svjetskih prvenstava u nogometu odigrana je 21. studenog 1973, na Stadionu National u Santiagu. Bio je to drugi, odlučujući susret kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj između domaćina Čilea i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Prva utakmica, odigrana na Lenjinovom stadionu u Moskvi, završila je rezultatom 0:0. Nakon što je austrijski sudac Erich Linemayr označio početak, čileanskom kapetanu Franciscu Segundu Valdés Muñozu, zvanom Chamaco, veznom igraču i graditelju igre iz kluba Coco Colo, u kojemu je nastupala većina čileanskih reprezentativaca, trebalo je prema jednim izvorima 28, a prema drugim cijelih trideset sekundi da nakon revijalnih dodavanja sa suigračima ušeta u gol. U tom je trenutku sudac Linemayr označio kraj, jer na igralištu Stadiona National nije bilo sovjetskih igrača da povedu loptu s centra. Pred petnaest tisuća ljudi s, navodno, kupljenim ulaznicama, koji su se nalazili na tribinama, bila su samo jedanaestorica čileanskih nogometaša. Bilo je dogovoreno da Chamaco to obavi. Vjerojatno je kao kapetan morao preuzeti tu odgovornost. U nogometnim kronikama piše da je Chamaco odigrao 52 utakmice za reprezentaciju. Ovo je bio jedan od devet njegovih golova, jedini kojemu se nije radovao. Nije dizao ruke u zrak, to je najviše što je mogao učiniti.
Pustite me, predsjedniče: Mbappe ignorirao Macrona koji ga je neuspješno pokušavao utješiti
Kada reporteri u trenucima kad zamre igra iznose kojekakve bizarne podatke iz povijesti svjetskih prvenstava, najkraću utakmicu nikad ne spominju. Kad funkcioneri FIFA-e, predvođeni Švicarcem Giannijem Infantinom, na svečanim govorima po međunarodnim priredbama promoviraju antirasistički nogometni marketing, ne sjete se nikad najkraće utakmice u povijesti. Neće se te utakmice sjetiti ni oni koji se s pravom groze nad time što se ovo Svjetsko prvenstvo igra u Kataru, zemlji čijim vođama nisu na srcu ljuska prava, na stadionima koji su podignuti na leševima svojih graditelja. Utakmicu koja je tog dana igrana na Stadionu National u Santiagu neće, začudo, spominjati ni oni koji, možda s pravom, misle da bismo zbog svega onog što prati ovu igru trebali odustati od gledanja nogometa, jer nijedna igra nije vrijedna mržnje, ljudskih patnji ni smrti, koje prate nogomet. Pobrojat će sva zla FIFA-e, ali se ove utakmice neće sjetiti. Pobrojat će i sve pravednike, koji su se tom zlu kroz povijest suprotstavili, ali igrače SSSR-a ni njihov nogometni savez, koji su odbili 21. studenog 1973. igrati na Stadionu National u Santiagu, i molili su FIFA-u da se utakmica igra na neutralnom terenu, ili na bilo kojem drugom stadionu u Čileu, nikada neće spominjati. Jer ne mogu se Sovjeti ni komunisti, čak ni danas, toliko godina nakon pada komunizma, spominjati po dobru.
Nakon što je Chamaco zabio taj gol, a sudac je zbog nemogućnosti nastavka prekinuo utakmicu, FIFA je kaznila Sovjete tako što je meč registrirala rezultatom 2:0. Inače, ovaj događaj bio je povod da Međunarodna nogometna organizacija promijeni neka od do tada važećih pravila po kojima su se odigravale utakmice. Prema nekim budućim pravilima meč bi bio registriran 3:0, i ne bi bilo potrebno da se odigra tih tridesetak sekundi koje su ušle u povijest igre. Dovoljno će biti da se administrativno ustanovi da se jedna od dvije ekipe nije pojavila na igralištu petnaest minuta nakon zakazanog početka utakmice.
Čileanski su nogometaši putovali u Njemačku na Svjetsko prvenstvo. Ždrijeb ih je svrstao u skupinu broj 1, u kojoj su još bile Savezna Republika Njemačka, Demokratska Republika Njemačka i Australija. Izgubili su od Zapadnih Nijemaca, remizirali s Istočnima i s Australijom, te su nestali sa Svjetskog prvenstva i sa savjesti bezbrižnijeg ostatka svijeta. O onom što se dogodilo neće se ozbiljnije raspravljati sljedećih pola stoljeća. Premda je velika i po svemu atraktivna tema najkraće utakmice u povijesti svjetskih prvenstava ili kvalifikacija za svjetska prvenstva, ona nikada neće postati književna niti filmska tema. Europska književna i filmska tema, naravno! Jer ponešto od onoga što se prije i oko ove utakmice zbivalo opisivali su latinoamerički pisci. Recimo i Roberto Bolaño u romanu “Čile noću”. Ali nitko samu utakmicu. Razlog tome vrlo je jednostavan. Koliko god neki veliki pisci voljeli nogomet, neki su ga igrali, neki su mu pisali romane, eseje, pjesme, nijedan od pisaca nije se mogao zateći na toj avetinjskoj utakmici. Ustvari, budimo izravni: nijedan pisac nije živ napustio Estadio Nacional u Santiagu. Bar nije te jeseni 1973.
Vučić: Navijat ću za Maroko protiv Hrvatske, to su naša braća koja nisu priznala Kosovo
Događaji koji su svemu ovom prethodili dobro su, međutim, opisani u historiografiji, književnosti i na filmu. Oni započinju kada pod inspiracijom Sjedinjenih Američkih Država, te u suorganizaciji CIA-e i savjetnika za nacionalnu sigurnost i državnoga tajnika Henryja Kissingera, biva 11. rujna 1973. proveden državni udar, kojim na vlast dolazi vojna hunta generala Augusta Pinocheta. Kako je demokratski izabrana socijalistička vlast imala široku platformu podrške, širom Čilea formiraju se sabirni i trijažni centri, kao i klasični koncentracijski logori, u čijem radu sudjeluju i pojedini odbjegli nacionalsocijalistički njemački veterani, od kojih je dio bio skriven na nižim položajima u vojnim, obavještajnim i policijskim službama, a dio ih je do vojnog udara anonimno boravio u Coloniji Digninad, tobožnjoj kršćanskoj komuni, koju je vodio luteranski pastor i nacistički veteran Paul Schäfer. Najveći koncentracijski logor u Čileu, ustanovljen već u tjednu državnog udara, bio je Stadion National. U sljedeća dva mjeseca, skoro do sredine studenog, kroz stadion će proći oko četrdeset tisuća ljudi. Na igralištu i tribinama zatočeni su muškarci. Žene su držane u svlačionicama, na hodnicima i u stadionskim zgradama. Ispitivanje se provodilo na velodromu, a mučenja i likvidacije posvuda naokolo. Od sedam tisuća ljudi, koliko ih je, po procjeni Crvenog križa, bilo jednoga od dana drugog tjedna logora, tristotinjak bili su stranci. Nikada, zapravo, nije precizno utvrđeno koliko je ljudi ubijeno u dva mjeseca na Stadionu National i oko njega, niti koliko je ubijeno stranaca. Costa Gavras će u filmu “Nestali” prikazati priču o smaknuću dvojice američkih novinara. Okrutnost hunte, kao ni činjenica da je nasilje bilo masovno, javno i u suorganizaciji s onima koji su došli s iskustvom Drugoga svjetskog rata, nisu proizašli ni iz kaosa, a ni iz Pinochetovih političkih uvjerenja. Bili su dio ideje, Kissingerove ideje, koja se nije mogla provesti drukčije nego ovako. Demokracija se ne odbacuje uz ruže i šampanjac, čak ni kada se odbacuje u ime demokracije i antikomunističke paranoje.
Zlatko Dalić objavio snimak slavlja nakon pobjede: Herceg-Bosno, srce ponosno
Među ubijenima postoje, međutim, oni za koje će se dobro znati, jer nisu mogli ostati anonimni i nevidljivi. Victor Jara bio je profesor, kazališni redatelj i autor, pjesnik, gitarist i čuveni latinoamerički kantautor. Naravno i da je bio komunist. Tako je moralo biti u pričama iz ovoga vremena. Uhvatili su ga dok je išao na svoj fakultet i doveli na stadion. Tu su ga mučili, drobili su mu šake kundacima pušaka, a onda su, da bi se narugali Victoru Jari pred tisućama logoraša, donosili gitaru i nutkali ga da svira. Trebalo ga je najprije poniziti, pa ga tek onda ubiti. Jara je, međutim, koliko je još mogao, zapjevao “Venceremos”, Allendeovu predizbornu pjesmu. “Rastrgnut ćemo tisuću lanaca, pobijedit ćemo, pobijedit ćemo, mi ćemo pobijediti fašizam…”, pjevao je Victor Jara, a onda su ga konačno ustrijelili. Njegovo tijelo bačeno je negdje u okolici stadiona, tako da ga prestravljeni ljudi mogu obilaziti i gledati…
Sovjetski nogometni savez je tražio od FIFA-e da promijeni mjesto odigravanja utakmice, na što su Pinochetovi ljudi zaprijetili da će tužiti međunarodnu nogometnu organizaciju za štetu koju će imati zbog navodno prodanih karata. Sovjeti su uputili dopis u kojem stoji da je Stadion National koncentracijski logor, mučilište. Tamo se ne može igrati naprosto zato što se na igralištu zbiva nešto drugo. FIFA je poslala delegaciju da provjeri navode. Za to vrijeme logoraši su sklonjeni s tribina, ali dio njih ostao je na igralištu. Gosti iz Züricha gledali su na neku drugu stranu. Podrazumijevalo se da će organizator to očistiti do početka utakmice. To bili su ljudi. Istina, komunisti, po izvještajima CIA-e i američkoga državnog sekretara.
U govoru Henryja Kissingera, koji će, doživi li 27. svibanj 2023, proslaviti stoti rođendan, i danas se, kažu, čuje njegov njemački naglasak. Židov, rodom iz bavarskog grada Fürtha, jedan od najuspješnijih i najmoćnijih diplomata našeg doba, od svoga se američkog društva zavazda razlikovao po tome što je veliki ljubitelj i poznavatelj soccera. Kao desetogodišnji dječak bježao je na utakmice svog kluba, koji se danas zove Greuther Fürth, i igra u drugoj Bundesligi. Kažu, a ja im mogu i vjerovati, da se Kissinger desetljećima svakog ponedjeljka osim o prilikama u svijetu informirao kako je jučer igrao njegov Fürth. Sasvim je moguće da je tako. Okrutni ljudi često vole nogomet. A priča, kad bi se mogla ispričati, pokazala bi kad su i zašto postali okrutni. Kissinger je, kažu, išao na utakmice Fürtha još dugo nakon što je Židovima bio zabranjen ulazak na stadion. Sve dok se nisu spašavali bijegom iz Njemačke. Ali jedno je, recimo, provjereno: pokušavši nekako raskraviti ledenoga poljskog vođu Edwarda Giereka, pa ga pridobiti za neku svoju stvar ili mu iznuditi stav o nečemu, Henry Kissinger rekao je da bi Poljska sigurno dobila Saveznu Republiku Njemačku tog 3. srpnja 1974, i da bi se plasirala u finale Svjetskog prvenstva, samo da nije padala ta očajna kiša i da frankfurtsko igralište nije bilo tako blatnjavo. Gierek se kažu osmjehnuo.
Evropljani u Kataru otkrili higijenski toalet: Nećemo više nikada koristiti samo toalet papir
Te jeseni, godine 1973. krenuo sam u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu. Prvi razred završio sam u Drveniku, bio sam ustreptao i izgubljen, govorio sam drukčijim jezikom od onoga koji se govorio u Sarajevu. Moj naglasak fatalno se razlikovao. I bio sam upravo onako uočljiv kao što uočljivim biva svaka pridošlica, migrant, tuđin. Djeca su bila okrutna, a ja sam bio slab. Ili možda nisam bio toliko slab, koliko sam bio nezainteresiran za život među njima. Samo sam čekao da se završi škola i da idem kući. Moj svijet bio je takav da mi oni nisu trebali. I danas, nakon što su mnogi krugovi već zatvoreni i u koječemu se vraćamo na početak, moj svijet je takav da mi oni nisu potrebni. Samo što oni više nisu moji razredni drugovi i drugarice, nego su to neka druga velika djeca s kojom bih trebao biti u zajednici. Trajala je ta muka s mojom pretjeranom uočljivošću sve negdje do početka prosinca 1973, sve do onih teških sarajevskih decembarskih magli, kad smog već štipa pluća i tek će prvi debeli snijeg pročistiti zrak. Ne sjećam se je li snijeg već pao kada su se u školi pojavila dvojica sitnih crnokosih dječaka, budućih školskih drugova, koji nisu znali ni riječi našega jezika. Mali Čileanci, pristigli s materama, čiji su očevi zauvijek ostali na nekom Kissingerovom stadionu, spasili su me od daljeg stranstvovanja.
Autor: Miljenko Jergović