Uvertira u velikosrpsku agresiju: Smaknuće Abdulaha Kovačevića

Sjećanje na ubijenog Abdulaha Kovačevića – Uvertira u velikosrpsku agresiju

12. januara 1992. godine u Vražićima kod Čelića klanjana je dženaza Abdulahu Kovačeviću, magistru ekonomskih nauka, predsjedniku Muslimansko Bošnjačke Organizacije (MBO) Bijeljina, koji je kidnapovan 29. novembra 1991. godine, a pronađen mrtav 5. januara 1992. godine.

Abdulah je uvidio mnoge stvari tih kasnih osamdesetih godina koje nisu mogli uvidjeti mnogi Muslimani. Osjećao je on, da se obruč oko Muslimana u Bijeljini steže pa je 1990. godine počeo pisati knjigu o četničkim trojkama i buđenju četništva u BiH.

Abdulah je pričao o svojim polemikama sa “kolegama” iz termoelektrane i to da su mu prijetili da mu mogu lahko začepiti usta ako ne prekine sa otkrivanjem četničkih planova. Abdulah se tih godina potpuno okrenuo vjeri, čak je počeo u slobodnom vremenu dolaziti u džamiju.

Sjećam se 91. kada je uzeo riječ koju mu je omogućio mjesni imam poslije džume namaza gdje je upozorio prisutne džematlije da muslimanima predstoji veliko iskušenje u nadolazećem vremenu, a da će na prvom mjestu četnici udariti na školovane ljude i našu inteligenciju.

Nije prošlo ni tri mjeseca iza tih vizionarskih riječi našega Abdulaha, kad on uzima neplaćenih pet dana i povlači se iz Bijeljine u svoje Vražiće, a njegov babo će kasnije pričati da su ga tada uhodili po Bijeljini i vrebali priliku da ga ubiju.

Vidio sam ga tih dana samo jednom kada smo isli na otvorenje džamije u Koraj, bio je sjetan i zamišljen, ni nalik na onog razdraganog i nasmijanog Abdulaha koji se volio puno šaliti.

Nije prošlo ni dva dana od onih pet koje je uzeo kao neplaćene, a provodio ih je po pričanju svojih roditelja na imanju blizu rijeke Sibošnice gdje je imao nasad oraha uz kojeg je provodio slobodno vrijeme, četnici (tadašnja JNA koji su bili od 1990. u šumi na nekim vježbama) organizuju posebnu vojnu vježbu gdje tajnom akcijom kidnapuju Abdulaha kojemu se gubi svaki trag.

Dva mjeseca trajala je akcija traženja predvođena policijskim inspektorima iz Tuzle, ali “traga nije bilo”. Poslije demonstracija pred općinskom zgradom u Loparama predsjednik SDS Kerović (kasniji četnicki vojvoda) okupljenom narodu ispred općine poručuje:

“Ništa ne brinite, Abdulaha ćete dobiti živa ili mrtva. Dah je zastao svima nam okupljenim pred općinom, znao sam da će ga ubiti. Nešto manje od dvije sedmice iza toga Abdulaha su našli lovci (kao bajagi slučajno) u nepristupačnim padinama Vlastaka na Majevici. Bio je izbačen mrtav iz helikoptera koji je toga dana kružio iznad Vražića.

Rahmetli Abdulah je zasigurno umro u najvećim mukama i bio je prva žrtva četničkog orgijanja koje će uskoro zahvatiti cijelu Bosnu, a ona, Bosna je trebala da nestane u moru velikopsrpske i crnogorske hegemonističke politike na Balkanu.

Abdulah je predvidio i opisao svoju smrt u jednoj od dvije zbirke pjesama koje je objavio u svom plodnom i hajirli životu koji je podario svojoj Bosni i vjeri islamu. Ostali su da za njim tuguju njegovi roditelji i njegovi Vražićani i svi istinski Bošnjaci i muslimani.

Njegova majka svako jutro poslije sabah namaza pogleda kroz prozor prema mezarju koje je na brdu iznad kuce gdje leži njezin evlad Abdulah, majka uzdahne i pusti suze učeći tihim šapatom fatihu svome sinu. Za kraj i sjećanje na ovog velikog čovjeka i patriotu donosim njegovu pjesmu u kojoj je predvidio svoj kraj. Knjiga je izašla iz štamparije godinu dana pred njegovu smrt:

Vesselam!

——————————————————————————–

UMRIJEĆU U SLAVU ALLAHA

Umrijeti majko hoću,

da ne bude Bosna RAM,

sto ostalo od života,

bilo bi me živjet sram.

Umrijet majko hoću,

imana mi, dina,

Za slobodnu Bosnu

Rodila si sina.

Umrijeti majko hoću,

Prije Ramazana,

Neka babo post zaposti

Bošnjak-muslimana.

Umrijeti majko hoću,

S molitvom ezana,

Da minaret svjetlo krasi,

Cijelog Ramazana.

Umrijeti majko hoću,

u pjesničkom duhu,

umjesto zagrljaja šalji mi fatihu.

Umrijeti majko hoću,

bez bojazni, straha,

podanik ću biti samo,

u slavu Allaha.

Mr. Abdulah Kovacevic

Rahmetullahi alehji rahmeten vasiaten”

Napisao Abdulah Bosnić