Siva eminencija Stranke demokratske akcije, već decenijama vladajuće političke partije u Bosni i Hercegovini na različitim nivoima, Huso Ćesir fizički je napao fotoreportera istraživačkog portala Žurnal Adija Kebu. Pri tome, bila je to borba dvojice protiv jednog, jer je Ćesir kao zaštitnika svog interesa poveo i svog dobro nabildanog sina. Sin-napadač oteo je kameru, predao je ocu, a ovaj je vidjevši da reporter pokušava telefonom pozvati policiju, vratio kameru koju je u međuvremenu oštetio.
Fotoreporter se nalazio na javnom prostoru i ničim nije povrijedio posjed niti ličnost Ćesira. Radio je svoj posao, snimao za potrebe istraživačke priče o poslovanju firmi koje su u Ćesirovom ili vlasništvu njegovih partnera. Pravno gledano, Ćesir je napadom ugrozio pravo na rad fotoreportera, pravo na slobodu kretanja i oštetio tuđu stvar. Dovoljno razloga za policijsko privođenje i provođenje odgovarajućeg postupka.
Ćesir nešto želi sakriti i odlučio je silom ostvariti svoj naum. Svjestan svoje moći uzurpirao je pravo da određuje ko se u blizini njegovog poslovnog carstva smije kretati, zaustavljati, raditi svoj posao, a ako mu se vaš lik i djelo ne dopadaju smatra da vas može malo i išamarati, oteti vašu imovinu, onesposobiti je i onda vam je vratiti.
Upravlja svim političkim i ekonomskim aktivnostima
Ko je Huso Ćesir? Dugogodišnji je predsjednik lokalne organizacije SDA u najmnogoljudnijoj općini u Bosni i Hercegovini, Novi Grad u Sarajevu. To je organizacija zbog čijih se aktivnosti dogodio raskol u kantonalnom odboru SDA i jedan broj kadrova, prevođen bivšim kantonalnim premijerom Elmedinom Konakovićem, je napustio stranku. Konaković je javno iznio mnogo primjera nezakonitog djelovanja Ćesira i njegovog kadrovika Semira Efendića, ali ništa od toga nije doživjelo sudski epilog. Ćesir upravlja svim političkim i ekonomskim aktivnostima u općini Novi Grad, ali nikada nije bio kandidat za neku od visokih funkcija u izvršnoj vlasti.
Ćesir je vlasnik firmi „Femas“ i „Bosnaplast“. Bave se plastenicima i proizvodnjom raznih vrsta cijevi, kablova i drugih proizvoda, a kupci su im javna preduzeća poput Vodovoda i kanalizacije, Sarajevogasa, BH Telecoma, Elektroprivrede i druga javna preduzeća i institucije u Federaciji BiH. Prema rezultatima istraživanja portala Žurnal Ćesir je od svojih stranačkih kolega na funkcijama u izvršnoj vlasti inkasirao, ne može se reći zaradio, više od pola miliona maraka u 2015. i 2016. godini. Federalno ministarstvo za izbjeglice, koje je vodio kadar SDA Edin Ramić, uplatilo je za plastenike oko 370.000, a 2017. njegov pulen Efendić izborio mu je pobjedu na tenderu vrijednom 80.000 maraka diskvalificiravši konkurente tako što je komisija ocijenila da „ne ispunjavaju uslove specificirane tenderskom dokumentacijom“.
Ćesir je klasični produkt modela vladavine Stranke demokratske akcije. Tajkuni su u poslijeratno doba nicali kao gljive poslije kiše i rasli srazmjerno uticaju koji je stranka osvajala. Dio javnosti, pa i članstava i simpatizera, godinama im prebacuje da su se odrodili od naroda, zabavili uskim stranačkim ili grupnim interesima, ali oni svoju političku i ekonomsku praksu pravdaju velikom podrškom biračkog tijela. Činjenica je da SDA već niz izbornih ciklusa u Bosni i Hercegovini nosi titulu najjače političke stranke. Pitanje je li to istinska volja biračkog tijela izražena na izborima je za neku drugu priču.
Funkcioneri s onu stranu zakona
Problem koji stranka nije riješila je obračun sa članovima, pa i visokim funkcionerima koji su prešli s one strane zakona. Još traje sudski postupak protiv bivšeg generalnog sekretara Amira Zukića i dva tadašnja potpredsjednika stranke Asima Sarajlića i Mirsada Kukića, optuženih za zloupotrebu položaja i trgovinu uticajem pri zapošljavanju u Elektroprivredi BiH i nekim drugim javnim poduzećima. Kukić je napustio SDA, Zukić je smijenjen, a Sarajlić je i dalje na poziciji.
Napad na fotoreportera Žurnala posljednji je u nizu napada i prijetnji novinarima u BiH od ljudi na vlasti. Ilustracija ambijenta koji je vlast odnjegovala je rezultat istraživanja medijskih sloboda za 2018. godinu u kojima 75 odsto ispitanika tvrdi da najveći uticaj na medije imaju političari i političke stranke, a sedam odsto ispitanih smatra da „novinare ponekad treba tući“. Ćesir ih je poslušao. Ćesir preko Efendića u posljednje četiri godine potpuno upravlja kantonalnom javnom televizijom koja se finansija novcem poreskih obveznika.
Dvije posljednje afere koje su novinari u BiH pokrenuli, kupovina diploma i neovlaštene aktivnosti obavještajnih struktura Hrvatske u vrbovanju pripadnika tzv. vehabijskog pokreta, pokazale su još jedan manir kojim vlast želi disciplinirati novinare. Umjesto da progoni kriminalce, bh. tužilaštvo pozvalo je novinare na davanje iskaza u svojstvu svjedoka i vršilo pritisak na njih da otkriju izvore od kojih su dobili informacije o nezakonitim aktivnostima. Postupak protiv otkrivenog prodavača lažnih diploma nije pokrenut, kao ni protiv učesnika afere „selefije“. Po svemu sudeći neće ni protiv Ćesira. Njegova stranka će formalno osuditi napad na novinare, a svog istaknutog i moćnog člana braniti principom – nije kriv dok se ne dokaže.
Bez reakcije medijske zajednice
U ovoj priči, kao i u četrdeset jednoj prošle godine u kojima su novinari napadnuti, brutalno pretučeni, u kojima im je prijećeno, onemogućeni su u izvršenju svog posla, znakovito je ponašanje medijske zajednice. Izdamo saopćenja i to je to. Malo galame na društvenim mrežama, osuda nasilnika i podrška žrtvama i oprali smo savjest. Fascinirajuća je impotencija medijskih uposlenika i njihovih organizacija da se organizirano odupru nasilju i sustavnom maltretiranju svojih kolega i članova. Nema akcije, protestna okupljanja se uglavnom organiziraju od neformalnih grupa na društvenim mrežama, nema konkretnih zahtjeva prema obnašateljima vlasti. Zahtjev nadležnima da pronađu i kazne počinitelje nasilja i zaštite novinare je floskula koju više ni sami novinari ne objavljuju u svojim izvještajima.
Bojkotiranje onih koji tolerišu nasilje i ne rade na njegovom sprečavanju je jedan od načina efikasne borbe. Ali organizirani bojkot koji bi poštivale sve redakcije. Masovni protest pred Ćesirovim poslovnim objektom, s velikim brojem kamera bio bi poruka da medijski radnici više nemaju namjeru trpjeti nasilje. Bojkot stranke koja stoji iz nasilnika je drugi čin. Disciplinska prijava protiv tužitelja koji vrše pritisak na novinare da otkriju svoje izvore umjesto da privode i saslušavaju kriminalce je treći. Medijski pritisak na policiju da privede nasilnika, kriminalistički ga obradi i proslijedi tužilaštvu na dalje postupanje, kako to vole reći administrativnim rječnikom je naredni. I mnogo drugih. Solidarnosti i upornosti nam svima nedostaje na medijskoj sceni. Već je ponovljena bezbroj puta parafrazirana poruka jednog Nijemca tokom Drugog svjetskog rata – kad nestane Žurnalovaca, na red će doći neko od nas.
U ambijentu kakav vlast stvara već decenijama, bogaćenja podobnih i odabranih, namještanja poslova i radnih mjesta, osiromašenja i obespravljivanja građana, uklanjanja neistomišljenika i raseljavanja obrazovanih, poruka koja nam se nameće je da ukoliko želimo živjeti u ovakvoj Bosni i Hercegovini ne trebamo slati djecu u škole. Nego gdje? U teretane. Da se mogu efikasno braniti od nasilnih lokalnih šerifa koje podržavaju njihove stranačke centrale.
Ali, oni koji se nadaju da će sijanjem straha, prijetnjama, prebijanjima, otimanjem sredstava za rad spriječiti traganje za činjenicama mora se jasno reći – novinari i medijski radnici su kao korov. Možete ih pokušati istrijebiti na jednom mjestu, ali pojavit će se na drugom u svoj svojoj jačini korijena i stamenosti. Uzalud vam trud, batinaši.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera