Piše akademik Ferid Muhić
Primače se Abraham i reče: “Zar da ni Sudac ovoga svijeta ne sudi pravo?”
Reče rabi Levi: “Ako moliš za svijet – nema pravde, ako moliš za pravdu – nema svijeta. Hvataš konopac za oba kraja, moliš za svijet i moliš za pravdu. Jedan od njih bit će ti dobar. Drugoga ćeš se morati odreći.“ 1
“Neće više dobijati vodu. Neće više dobijati hranu. Neće više dobijati struju. Neće više dobijati plin. Jer oni su životinje u ljudskom obliku i treba ih pobiti.“. Ove riječi su izgovorene u Knesetu, Parlamentu države Izraela. Prije par dana. Iz tih riječi nije govorila vjerska, nego zvjerska mržnja. Životinje u ljudskom obliku su 2.2 miliona Palestinaca, koji od 1949. godine žive u najvećem zatvoru na svijetu, poznatom kao Gaza Strip. Radi poređenja, površina Opštine Podgorica je gotovo četvorostruko veća i zahvata oko 1500 km2. Zatvoreni u tom kavezu, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno uskratiti im vodu, hranu, struju i plin, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana. Ali za jastrebove iz Kneseta, to bi značilo lišiti se zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskom obliku.
Međutim, po ko zna koji put potvrdilo se da u zarobljeništvu, pa makar ono trajalo i 74 godine, ljudi ne postaju životinje nego uvijek ostaju – ljudi. Gnjevni, razjareni, očajni – da – ali ljudi! Čekali su, vjerovali su, nadali su se, pretrpjeli su mnoge nepravde i progutali bol zbog masakra svojih majki, svojih očeva, djedova i djece, čak i one najgore u Sabri i Šatili. Pregovarali i dogovarali se, vjerovali u dogovoreno i nakon što je desetinu puta bilo prekršeno. Gledali su kako ih decenijama sistematski protjeruju sa njihovih ognjišta izvan pojasa Gaze oni isti koji su ih i stjerali u zatvor zvani Gaza; i kako tamo, na otzetoj zemlji, neumorno grade svoja naselja uprkos svih konvencija OUN koje du to striktno zabranjile. I nadali se se, uzdali se u sabur, u strpljenje. Pokazalo se da je druga strana sve tzv. “pregovore za mir“ uvijek tretirala kao pregovore za njihovu potpunu kapitulaciju predaju, jednom rječju, odustajanje od ideje slobode. Upravo od te ideje nisu htjeli odustati, jer bi odustajanje od slobode značilo odustajanje od svoje ljudske suštine. Izabrali su da ostanu ljudi. Prestali su se bojati smrti i osjetili su da su postali slobodni. Prestali su se bojati, jer tamo gdje prestaje strah, počinje sloboda.
Svjesno su iz ruku ispustili onaj kraj užeta na kom je svijet. Kraj koji i tako niko nije zauvijek zadržao u svojim rukama i koji svako, prije ili kasnije, ispusti iz ruku. I čvrsto se prihvatili onog kraja užeta na kom je pravda. Da bi živjeli kao ljudi – dostojanstveno i slobodno. Kako nam je ostavio Sudac ovoga svijeta da izaberemo, i tako odredimo svoje mjesto na onom svijetu.
1 Talmud, izbor tekstova, str.291. “Otokar Keršovani – Rijeka“, 1982.